Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

KO SU UBICE GOROSTASA?! (55)

Dlakavi mamuti i nosorozi, veliki jeleni i pečinski medvjedi, gliptodonti... Ti kolosi koji su izgledali neranjivi nestali su nenadano sa površine Zemlje. Ko je kriv za to? Klima? Lovci? Bolest? Globalne katastrofe’!…

Bila je to prelijepa životinja. Neosporni gospodar stepe. Pet tona mišiča, dlake i kostiju dominirali su na oko 3,5 m visine! Izgledalo je da ih niko ne može savladati. Bilo ih je mnogo i mirno su pasli po livadama stare Europe. Pa ipak... prije 10.000 godina dlakavi mamuti definitivno su nestali sa našeg kontinenta. I nisu bili jedine žrtve: nestao je i veliki jelen iz tresetišta sa svojim rogovima od četiri metra u rasponu. Nestao je i dlakavi nosorog, rođak dvorogog nosoroga sa Sumatre. Pečinski medvjed, antički slon, veliki stepski bizon i pečinski lav, također, su definitivno nestali.

U Americi je pomor bio još gori. Mnoštvo spektakularnih životinja nestalo je istovremeno: dvije vrste tigrova sa sabljastim zubima, tri vrste mamuta, dva ogromna medvjeda, četiri vrste dvogrbih kamila i deset vrsta konja, tri vrste tapira, lav-gepard, džinovski dabar i šest vrsta zemaljskih tipavaca. Ukupno, 35 životinjskih vrsta je uginulo u razmaku od 3.000 godina u odnosu na samo dvadeset tokom dva miliona prethodnih godina!

STARA MISTERIJA: Njihovi fosilizirani skeleti pronađeni su najprije u Europi, a potom u Americi na početku 18. stoljeća. Ondašnji prirodoslovci bili su uvjereni da ta stvorenja još uvijek žive negdje na Zemlji. Prvi koji je prežalio sve te vrste bio je Kivije (Cuvier). Tokom Revolucije, ovaj veliki francuski paleontolog tvrdi da su mamuti i divovski tipavci zauvijek nestali. "Te životinje su tako ogromne... Da još žive, več bismo ih pronašli!..."

Otada če početi dugo istraživanje u nastojanju da se objasne ti misteriozni nestanci. Možda je debelokošce desetkovala poplava izazvana naglim porastom nivoa mora, sugeriše Kivija, inspirisan biblijskim potopom. Osim ako ih talas hladnoče nije naprasno zaledio...

Dva stoljeća kasnije, klima je još uvijek jedan od glavnih osumnjičenih. Ali, mamuti ne bi uginuli od hladnoče nego od vručine! Prije 16.000 godina, Zemlja je počela da se zagrijava, nakon više od 80.000 godina provedenih u zamrzivaču. Za nekoliko desetina stoljeća, ogromna ledena kapa koja je pokrivala sjever Amerike i Europe se povukla ostavljajuči iza sebe ogromna lednička jezera. Stabla borova i jela, malo po malo, oduzela su stepu mamutima. Južnije, crnogorica je padala na bojnom polju, ugušena listopadnim drvečem: hrastom, bukvom, brijestom, javorom...

ŠTA SE DOGODILO: U Europi, gdje su se mamuti hranili isključivo travom, drveče je sve više izrastalo na njihovim zonama ispaše. Stepa u kojoj su rasli davala im je samo hranu lošeg kvaliteta. Jer klima, svojevremeno stabilna i svježa tokom cijele godine, postala je promjenljiva: zimi je bivalo hladnije, a ljeti toplije.

Zahvaljujuči polenu sačuvanom na tlu, polenolozi (istraživači koji proučavaju polen) su mogli da utvrde nevjerovatnu metamorfozu vegetacije te epohe. Na desetine vrsta biljaka je nestajalo zato što se nisu mogle prilagoditi hladnoči. Druge, ne mogavši podnijeti ljetne vručine, povukle su se na sjever. Stepa, bujne i raznovrsne vegetacije, postepeno se pretvarala u tundru, gdje rastu samo lišaj i mahovina. Prije 11.000 godina, posljednji debelokošci uginuli su u zapadnoj Europi. Hiljadu godina kasnije, na red su došli njihovi rođaci u Sibiru.

Na drugoj strani Atlantika, mastodonti su doživjeli istu sudbinu. Zagrijavanje podneblja u početku im je godilo. Crnogorična šuma se širila, posebno jele čije su iglice brstili. Ali to nije trajala dugo: napredovanje šume prema sjeveru bilo je blokirano ogromnim baruštinama koje su nastajale topljenjem glečera. Dolazak na sjever listopadnog drveča konačno je eliminisalo crnogoricu, lišavajuči mastodonte njihove omiljene hrane.

BROJNE PRETPOSTAVKE: Na jugu, u Arizoni, Teksasu i Kaliforniji zavladala je suša. Prerija se pretvorila u polupustinju obraslu žbunjem i zakržljalim rastinjem. Veliki biljojedi - mamuti, konji i džinovski tipavci - nesposobni da probavljaju drvo, bili su osuđeni na smrt.

Da li je grabljivce poput tigrova sa sabljastim zubima ili sjevernoameričke lavove, pošto je plijena bivalo sve manje, zadesila ista sudbina? Vjerovatno jeste. Nedaleko od Los Anđelesa, u regionu Rančo la Brea, paleontolozi su iskopali mnogo fosila mačaka. U večini lobanja zubi su bili slomljeni, kao da su te životinje drobile kosti ili glodale kosture do te mjere da su razorile zubalo. Ponašanje koje je objašnjivo ako se pretpostavi da je divljač patila od gladi i nastojala da izvuče maksimum hrane sa leševa svojih žrtava. Znači, klima bi mogla biti kriva... No, mnogi paleontolozi danas u to sumnjaju. Prvo, mnogobrojne nestale vrste bili su sisavci ogromnih dimenzija, dakle sposobni da proputuju velike razdaljine u potrazi za životnim uslovima i odgovarajučom hranom. Sa povlačenjem glečera, Amerika je imala dodatne teritorije. Trebalo ih je samo naseliti. Zašto su, primjerice, nestali dlakavi mamuti na sjeveru Amerike, dok je još bilo dovoljno travnatih površina? Čak je i Europa sačuvala dijelove stepe gdje su se ovi debelokošci mogli održati više hiljada godina. Kao dokaz, protivnici navode patuljaste mamute sa ostrva Vrangel koji su preživjeli do epohe faraona, do prije 3700 godina.

Uostalom, to nije bila prva promjena klime. Tokom 100.000 godina, glečeri nisu prestali da se tope i stagniraju izazivajuči promjene temperatura. I pored tih klimatskih promjena, paleontolozi nisu pronašli trag masovnog nestanka kakav je bio slučaj prije 10.000 godina.

Mnogi paleontolozi podržali su tezu Pola Martena (Paul Martin) koji smatra da je čovjek najodgovorniji za taj strašan pomor. Talas Homo sapiensa iskrcao se na Novi svijet prije 15.000 godina. Oružje - koplja sa oštrom kamenim vrhom korištena su svuda u Sjevernoj Americi. Zanimljivo je da su ta koplja, na desetak arheoloških lokaliteta, ležala u blizini kostura mamuta. U Nakou, u Arizoni, iz zemlje je izvađen mamut sa desetak oštrih kamena razbacanih po njegovom fosiliziranom kosturu.

DOLAZAK ČOVJEKA: Jasno je da je čovjek otjerao mamute i mastodonte. No, da li je istrijebio cijelu jednu vrstu? Nije bilo lako ubiti te divove. Kao i slonovi danas, i oni prethodni su vjerovatno živjeli u porodici, i u slučaju napada, lovci su morali da strahuju da če ih mamuti pregaziti. Druga stvar, oni su imali vrlo grubo krzno i kožu debela 12 mm, koja je odolijevala svakom koplju.

Naravno, neke vrste, poput džinovskih tipavaca, možda su bile lak plijen. Jer, veliki američki biljojedi nisu bili pripremljeni da bježe ili da se bore protiv ljudi koji su, prvi put, imali oružje sposobno da ih savlada. Otuda se može pretpostaviti da je šačica lovaca mogla eliminisati toliko različitih žrtava u razmaku od nekoliko stotina godina... Utoliko više što su arheološki dokazi rijetki: ostaci džinovskih tipavaca zajedno sa kopljima ili tragovi logorovanja ljudi mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Isto je i sa gliptodontima (vrsta bezubih sisavaca). U Europi je eliminisano samo nekoliko velikih sisavaca, a ljudi iz Kro-Manjona (Cro-Magnon) bili su dobri lovci.

Istraživači idu i korak dalje: lokalna fauna dolazila je u dodir s ljudima unazad desetine hiljada godina i imala je vremena da se navikne na njih. No, konstatovano je da su mnoge velike životinje uginule ubrzo pošto se čovjek pojavio na nekom kontinentu ili ostrvu. To je bio slučaj na Novom Zelandu, gdje su moavke, ptice visoke tri metra, slične nojevima, potpuno nestale u nekoliko stotina godina nakon dolaska prvih ljudi. Isto je bilo oko 500 godina poslije nove ere na Madagaskaru gdje je dvanaestak vrsta velikih ptica i sedam vrsta polumajmuna uginulo od prve ljudske okupacije!

Problem je u tome što veza između lova i istrebljenja nije sistematična. U Australiji, primjerice, veliki tobolčari su vjerovatno potamanjeni nakon dolaska Homo sapiensa. Šta više, pretpostavka o lovu je oslabila zbog smanjenog broja arheoloških nalazišta koja svjedoče o tobožnjim masakrima. Zato su dva američka paleontologa, Ross MacPhee i Preston Marx, ponudili drugu teoriju: veliki sisavci su uginuli nakon infekcija veoma snažnim virusom ili bakterijom. Te bolesti je donio čovjek. Drugi moguči uzročnik su  buhe i glodavci koji nas prate s jednog kontinenta na drugi. U prilog ovoj ideji, autori navode primjere pustošenja što jedan mikrob može da uzrokuje. Kada je virus miksomatoze (bolest zečeva) stigao u Australiju, pobio je 99 posto zečeva. Kod velikih sisavaca, čak nije ni potrebno da se dostigne sličan procenat smrtnosti. Sa tri četvrtine potamanjenih jedinki, ove vrste mogle su nestati brzo u nedostatku vremena za proizvodnju dovoljno beba otpornih na bolest. Trudnoča velikih životinja je dugotrajna i one se reprodukuju sporije od malih životinja.

TAJNA OSTAJE: Ali ta pretpostavka, kao i dvije druge, več ima svoje protivnike. Sjeverna Amerika, govore, nije bila sterilna laboratorija, kako tvrde neki prirodnjaci. Životinje iz Azije koristile su Beringov morez, koji je bio suh više puta tokom pleistocena, da bi došle u Ameriku. Fauna Novog svijeta neizbježno je bila u dodiru sa mikrobima Starog kontinenta. Šta više, ne postoji nijedan primjer, u bližoj istoriji, o epidemijama koje su pomorile toliko vrsta različitih porodica. Čak i ako se pretpostavi da su ti supersnažni virusi postojali, trebalo bi pronači tragove njihovih napada u kosturima fosila. A to je isto kao tražiti iglu u plastu sijena!

Pa kome onda vjerovati?

Trenutno, nijedno rješenje nije potpuno prihvatljivo. Problem je u tome što se uporno traži jedan jedinstveni uzrok za objašnjenje svih tih istrebljenja. Možda je neke vrste iskorijenio čovjek, druge nisu znale da se prilagode klimatskim promjenama, treče su stradale od opakih mikroba... Možda su se čak lovci, klima i mikrobi, igrom slučaja, udružili da ih unište. Stvarnost je bez sumnje bila mnogo složenija, a to neče da priznaju pristalice svake od teorija. Čekajuči, u nedostatku jasnih dokaza, istraživanja se nastavlja...

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

 

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Zadnje ažuriranje utorak, 31 maj 2016 12:33

Pratite nas

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved