Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

Dr. Senadin Lavić - Imaj hrabrosti nositi sumnju!

Mizologija, kao prezir prema argumentovanom razmatranju, već odavno zauzima centralno mjesto u svakodnevlju. Ona nije znak skeptičko-kritičkog duha, već neprofilirani oportunistički stav lijenog duha. Govor, koji proizlazi iz mizološke pozicije, jeste govor prezira i mržnje prema bilo kakvoj formi racionalnog djelovanja

Imaj hrabrosti nositi sumnju! 

Mizologija, kao prezir prema argumentovanom razmatranju, već odavno zauzima centralno mjesto u svakodnevlju. Ona nije znak skeptičko-kritičkog duha, već neprofilirani oportunistički stav lijenog duha. Govor, koji proizlazi iz mizološke pozicije, jeste govor prezira i mržnje prema bilo kakvoj formi racionalnog djelovanja. Svako čuđenje nad ovakvom situacijom nalikuje na čuđenje klovna pred djecom koju zabavlja na ulici Kölna – što se on više čudi zbog svoje dvije lijeve cipele to se djeca više smiju. Urnebes biva sve veći. On nastavlja, pokušava ići pravo, ali cipele ga stalno vode na suprotne strane. On pada na tlo s nogama rastegnutim u pravcu istok-zapad ili sjever-jug. Ponovo ustaje i sve ispočetka. Ne može uskladiti cipele da idu u istom pravcu i gotovo. Njemu predstoji, ipak, decision making – ili desno ili lijevo, jer nekuda mora, budući da klovnovska igra ne može trajati vječno. Ali, tu se dešava okret u savremenom društvu – okret od ili-ili ka i, tj. od određenosti, jednoznačnosti, zaokruženosti, izvjesnosti, nesumnjivosti ka mnoštvu, neizvjesnosti, različitosti i neodređenosti. I ovo i ono, i ovo i ono...

 

Iza klovna svira ulični orkestar koji je jednu ili dvije sezone prije svirao na ulicama Sarajeva famozni Kondorov let. Poznata lica i dva eura u šešir...

 No, nisu naši svakodnevni izrazi čuđenja baš naivne klovnovske igre. To bi, naravno, neko želio da bude. Djeca su oduvijek bila predmet neostvarenih projekcija svojih roditelja, ali i religijsko-ideoloških drilovanja. Klovnovi su im predstavljeni kao zabavljači ili oni koji su neozbiljni, a sveštenici, političari/vladari i slični autoriteti kao oni koji su ozbiljni i koji poznaju sve tajne svijeta. A djecu bi, pak, trebalo učiti da se koriste svojom vlastitom skepsom, a ne da je se plaše. 

Sinekure u debeloj hladovini

 Sjećanje na dane kad se činilo da svijetom vlada red odavno je pomračeno neuspjelim pokušajima da se dobije neka stipendija za postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Moljakanja i obijanja pragova masivnih vrata iza kojih su uvijek sjedili božanski bezbrižni tipovi s odgovorima na sva pitanja, proizvodila su samo razočarenja i, naravno, prkos. Pokoji gospodin Drug i brojne gospođe u debeloj hladovini trošili su najbolje prilike brojnih talenata od provincije do velegrada. Zbog njih je, činilo se tad, bio napravljen sistem! Zbog njih, sve je ukazivalo na to, postoji svijet! Pa, zbog njih su naši preci bili partizani i antifašisti! Već odavno niko se više ne sjeća njihovih imena. Pa zar smo tim bezimenim moćima govorili: Pružite nam priliku! Zar smo ovisili od njih? Vidio sam ih ponovo, mnogo godina poslije, kako su svoje promukle glasove podigle javno da sapletu Semira Osmanagića i nevjerovatan (važan) arheološki projekt usred Bosne.

Gospođe iz duboke hladovine, koje su svoje živote protraćile između jeftinih i dosadnih ispijanja kafe, ogovaranja, namještaljki i švalerancije, stajale su kao kipovi od bronze na našim plećima. One su imale moć i bile su nevidljive, plele su mreže u sjeni, i uvijek ste ih morali moliti, udobrovoljiti i uveseliti da bi vam bar pokazale izlazna vrata iz udobnih kabineta. One su iz SIZ-ova prešle u NGO i vladine odjele za međunarodnu saradnju ili neke slične agencije sa zvučnim nazivima, feministički pokret, gender study ili nekako slično; besprijekorne frizure nisu odavale gradsku profinjenost, jer je moć kojom su raspolagale bez muke dezavuirala svaku rafiniranu predstavu o njima... Odlučivale su o sudbini mnogih ljudi a da ovi nisu bili ni svjesni toga. Da ne bi njih nikada ne bi shvatio tamnu stranu sinekure. „Zaustavite Osmanagića, on će razoriti ono što smo mi cijeloga života brižljivo uspostavljali kao skup nesumnjivih istina iz arheologije i historije“ – čulo se u jedno sivo predvečerje. Ta vrsta ljudi uvijek je sjedila u prikrajku, u hladovini, iza masivnih vrata, dok se stvar riješi ili dok neko drugi uradi posao, i onda bi stupala na scenu sa svojim procjenama, tajnim znanjima, političkim prognozama iz malog prsta, ziheraškim savjetima, epigonsko-kukavičkim uputama. Ako bi neko narušio uspostavljeni sistem istina, onda bi se sva ta gospoda iz duboke hladovine bratski i nezavisno povezala i pokrenula inkvizicijsku hajku na tog „opakog i mrskog neprijatelja“ koji pripovijeda neke nove priče.

 No, ta gospoda iz duboke hladovine zna decenijama mudro šutjeti i neprimjećivati šta se dešava oko njihovih svetinja. Kada tajkuni, naprimjer,  uspostavljaju kontrolu nad većinom važnih kompanija u Bosni i Hercegovini, elektroenergetski sektor, šumska industrija, autoput do Neuma itd., onda so called nezavisni mudraci i slični magovi mudro šute i ne reaguju, onda se prave nevješti i neupućeni, onda neki obični ljudi dižu svoj glas da se zaštiti bosanska dobra od neumoljivih pljačkaša i te ljude se onda naziva nacionalistima, zaostalim, neobavještenim i polupismenim šarlatanima koji se upetljavaju u globalne mreže... Kada se radi o sudbini Bosne i njenih perspektiva, onda većina nezavisnih intelektualaca mlati Alajbegovu slamu i pazi da se, nedajbože, ne zamjeri s nekim starim mentorom iz Beograda ili Zagreba koji razvija konsocijacijski model tla, torova i etnonacionalnih odijeljenih „soba“ (povijesti, kulture, znanja, jezika, vjerovanja i slično). Naši veliki i mali debili hodaju po inostranstvu na račun svoje države, navodno predstavlju Bosnu, ali nikome ne podnose račune... Ponekad mi donesu flašu viskija na poklon, a trebala mi je neka nova knjiga!

Ovdje neki kažu da će se spaliti na vrh brda „ako budu piramide“. Ovdje neki apriori znaju šta će biti. Ovdje onda ne može biti „scientific revolution“, ni kulturni okret u pozitivnom smjeru, ni nova knjiga, ni nova kuća, ni novorođenče... Sve treba zalediti i zaustaviti u mrtvaji... Samo drugovi i gospođe iz duboke hladovine, koji su naviknuti na džabanu s državnih jasala, money for nothing, nagradu za nerad i zabušavanje, zlatnu plakatu grada za blefiranje, dakle, samo oni i dalje pokušavaju ploviti na račun tuđih zasluga. S kakvim su se samo merakom i pakosnim primjedbama obrušili na Osmanagićevu hipotezu o bosanskim piramidama, ti takozvani nezavisni intelektualci, žurnalistički spletkaroši, eksperti za havu, docenti za sve i ništa – čovjek je trebao umrijeti na licu mjesta, prestravljen od slavnih imena i „nesumnjivih autoriteta“, od tih hodajućih  i sporohodajućih institucija iz sjene, a da ne kaže ni riječi o tome što je našao na Visočici. Možda neće moći reći ništa novo od dima onih koji se u znak protesta protiv talasanja barske žabokrečine spaljuju na vrhu Visočice. Oni se spaljuju, također, što se Osmanagićevom hipotezom dovodi u pitanje decenije velikoprofesorskih blefiranja i sumnjivih religijsko-nacionalnih konstrukcija historije i arheologije. Oni naravno nisu vidjeli megalite, to monumentalno kamenje, oni kamenje gledaju samo teološki, pseudoreligijski, „nadriljekarski“, gotički, a ne prirodno-metafizički kao, naprimjer, neki seljak koji miluje oblutke kojima zida svoju kuću u brdima. Oni samo u kamenju, starobosanskim stećcima vide „male gotičke katedrale“, a ne samosvojnu formu starobosanskog duha koji prevazilazi jeftine religijske simplifikacije. Njima ne trebaju nikakvi dokazi – oni iz prsta sisaju znanja. Oni hoće da kažu da se ne može pojaviti nikakvo novo znanje o onome što je bilo. Dakle, očito je da čuvaju neki centrizam koji je postao njihova opojna ideologija i doxa.

Etiketiraš čovjeka i on je gotov. Kažeš mu „Indijana Džons“, „avanturist“, „mešetar“, „fušer“, „Amerikanac“, „šeširdžija“, „ublehaš“, „amater“ i slično i on bi trebao nestati s lica zemlje, jer zaboga „prava“ nauka kaže drugačije. No, ne znaju „eksperti“ da takozvana prava, uhodana, uobičajena, normalna nauka živi od revolucionarnih zahvata „nenormalne“ nauke koja daje „svježu krv“ šabloniziranom poimanju čovjeka, historije, prirode, svetog, dakle, drugačije gledanje na stvari, ono što je Kant mislio pod kopernikanskim obratom. I da nema nikakvog grandioznog kamenja po Visočici, „pravi“ znanstvenici bi trebali šutjeti do onoga časa kada se završi cjelokupan posao oko iskopavanja glavnih sondažnih bunarova i konačnog izvođenja dokaza, a ne kao nedozrela djeca nijekati hipoteze koje tek trebaju potvrdu. Tako grakću kroz gluhu balkansku provinciju već stoljećima, prodajući se Rimu ili Stambolu kao uboga epigonska sirotinja, a ne znaju iskoristiti poziciju sudbinski dosuđenog „biti između“.

Osmanagić je ponudio vrlo zanimljive tvrdnje iz kojih razvija svoj hipotetički okvir. On je, prije svega, okupio respektabilan tim istraživača – arheologa, geologa, sedimentologa, geofizičara, petrografa, geomehaničara stijena, geodeta, minerologa, paleontologa, speleologa, antropologa, rudarskih eksperata i historičara. To je veliki istraživački poduhvat kakvog odavno u Bosni nije bilo. Taj dio je važan za naše razmatranje, jer smo svjedoci sukoba između uobičajene naučne slike i neuobičajene hipoteze koja još nije zauzela mjesto naučne činjenice. Pojavila su se dva suprotstavljena tabora: jedan osporava svaku mogućnost postojanja bilo kakvih piramidalnih objekata, a drugi to pokušava dokazati. Osmanagićeva hipoteza ima veliku argumentacionu pozadinu: pravilna geometrija, orijentacija prema stranama svijeta, termalna analiza, geološko-sedimentološka analiza, geodetska analiza topografske mape, detekcija linearnih anomalija (satelitski detektor LINANAL), fluvijalna geomorfologija, satelitska radarska analiza, jednakostranični trougao između vrhova tri brda za koje Osmanagić iznosi tvrdnju da predstavljaju Bosanske piramide Sunca, Mjeseca i Zmaja, te konkretni materijalni dokazi (geološko-arheološki dokazi, otkopani kameni monolit) i arheološki nalazi iz podzemnih tunela. Još nisam čuo i pročitao neki detaljan odgovor na razini znanosti koji bi većinu ovih hipoteza doveo u pitanje, odnosno postavio neki drugi hipotetički sklop. To što se čuje su argumentacije iz malog prsta i ad hominem, nema ozbiljnog znanstvenog odgovora na Osmanagićevu hipotezu. O ovome gospođe (i pokoji gospodin) iz duboke hladovine ne znaju baš ništa. O tome se učilo u prošlom stoljeću, a po znanstvenim koncepcijama iz devetnaestog stoljeća, gdje je znanost „prostor“ kumulativno složenih znanja u naučni sistem koji postaje dogmatizirani sastav tvrdnji u koje se ne smije dirati. Naravno, uvijek je tendencija znanosti da klasificira pojave i znanje o njima, ali znanost mora ostati otvorena i za mogućnost da drugačije može klasificirati pojave i znanja o njima. Upravo zbog toga se nešto, neki sistem znanja, i zove znanost. O Osmanagićevim dokazima niko ne govori znanstveno, kao da ti dokazi nisu bitni. Sva je osporavajuća galama svedena na argumentum ad hominem. Pa, ko je on da postavi hipoteze o postojanju bosanskih piramida? – pitaju se ljubitelji debele hladovine. Očito je da mnogi govornici, manipulatori, ali i slučajni učesnici u diskusiji, nemaju blage veze o diskusijama koje su šezdesetih i sedamdesetih godina vođene po svijetu pod imenom „rast saznanja“ (The Growth of Knowledge), a u kojima su glavnu riječ vodili K. R. Popper, T. S. Khun, A. Musgrave, I. Lacatos, H. Albert, S. Tolumin i mnogi drugi. Nemaju pojma o neuklidovskoj geometriji (još manje o sakralnoj geometriji i ezoterijskim znanjima), o Einsteinovoj teoriji relativnosti, o Popperovom metodološkom okretu, Peirceovoj koncepciji falibilnosti, nanoznanosti i nanotehnologiji itd. itd. Odgovorni naučnici i istraživači trebaju ostaviti otvorenom igru pitanja i odgovora, tvrdnji i opovrgavanja, teza i kontrateza, da bi se moglo govoriti o naučnoj djelatnosti koja je ustvari traganje (istraživanje) za odgovorima o onome što ne znamo. Ovo zna svaki student društvenih nauka koji je slušao metodologiju znanstvenih istraživanja. Dakle, treba dopustiti bilo kojem znanstvenom istraživaču da iznese svoje stavove (hipoteze) i da ih pokuša odbraniti pred neumoljivom silinom skeptičkih proutvrdnji, pitanja ili kontraargumentacija. Očito je da Osmanagić nije mogao pretpostaviti na koje će blato naići na putu kojim je krenuo. On se jednostavno nije smio ni pojaviti! Iznio je hipotezu o „postojanju bosanskih piramida“ i onda su se složna braća ( i sestre) digla da ga časkom potope svojim „nezavisnim“ glasovima. Neki su zasljepljeni svojim religijsko-nacionalnim vizijama povijesti, koja se nikada ne može razumijeti kršćanskim ili turskim okom i koja je uvijek više (mnogo više) od službene historije crkve ili sultanovih memoara, vojničkih dnevnika i deftera, ćeifa papa i lokalnih vojskovođa.

Mi smo svi sviknuti i navedeni na reduciranje života, na svešteničke priče i držanje, nama se teološko-eshatološke konstrukcije ili nacionalno-religijske interpretacije svijeta nude kao jedini mogući okvir ljudske vrste. Vjerovatno će nanoznanstvena istraživanja i nove metode proučavanja DNK u budućnosti, omogućiti jednu novu viziju i pogled u ono što nazivamo imenima čovjek, povijest i život. Očito je da su mnoga znanja dotrajala, dala svoje i da na njihovo mjesto dolaze nova i plodonosnija znanja o čovjeku i svijetu. Taj proces se ne može zaustaviti!

Prvi znak znanstvene provincijalnosti, nažalost, jeste to da se ne dopusti drugom da iznese bilo kakvu drugačiju pretpostavku od naše vlastite. To je onaj stari posao crkve u srednjem vijeku kada su desetine hiljada tzv. heretika gorjele po Evropi. Svaka zgodna cura mogla je biti proglašena vješticom samo zato što je odbijala „ruke svetih ljudi“. Svaki čovjek koji je mislio izvan dogme mogao je pasti u ruke velikim i malim inkvizitorima. Znanost se, međutim, ne može zaustaviti, budući da proizlazi iz same tragalačke prirode čovjeka. I u slučaju potvrde hipoteze i u slučaju opovrgavanja hipoteze znanost je na dobitku. Zato treba istraživače ostaviti na miru i sačekati njihove rezultate. Čuvari dogme pripadaju srednjevjekovnom svijetu. Imati hrabrosti postavljati „smjele“ tvrdnje (hipoteze), bez obzira što se čitav svijet podigao protiv tebe, to je zadatak svakog čovjeka od znanja kome prosvjetiteljski duh određuje život!

Napor koji ljudi ulažu u oblikovanje boljeg društva često se može izokrenuti u optužbu da se potkopavaju „temelji društva“. Play Sem!
Zadnje ažuriranje utorak, 13 februar 2007 14:18
Copyright © Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved