Donja ivica
Kako onda prepoznati one koji su iznijeli svoje mišljenje iz znanstvenih kabineta i ministarskih fotelja, a da nisu ni vidjeli mjesta istraživanja, a ni nalaze?
Njih ne treba tražiti.Oni se znaju, jer igraju oko jednog kazana u kom se, sve što je nastalo davno prije negdašnje i sadašnje Bosne i Hercegovine, svjesno pretvara u bezimenu zagorjelu kašu koju treba baciti da nestane i da se sve zaboravi.
Zemlja se ne može uništiti. Ime može, ali civilizaciski duh generacija koje su živjele na ovim terenima nikada neće nestati. Sve što se nađe ostaje Bosansko Hercegovačko, ma iz kojeg vremena poteklo.
Stvarnost izgleda sasvim drugačija. Nalazišta i dalje iznjedre po neki nalaz. Svaki nalaz nije moguče odmah datirati. Nije ni potrebno. Datiraće se kad dođe vrijeme. Neko od arheologa će imati hrabrosti za to. Na žalost neko. Zar taj neko mora biti izvan Bosne i Hercegovine?
Izgleda da mora. Takva nam je savjest. Možda nije savjest nego strah od istine ili onih koji pokušavaju krojiti svoju istoriju.Gotovo sam siguran u strah ljudi iz struke.
Neka, nek sjede i čekaju lični dohodak od poreskih obveznika.
Prostor za rad i napredak je samo 30 km od Sarajeva.Visoko je tako blizu. Građani žive za svoj grad. I zakoni se mogu promijeniti isto onako kako su i donešeni. Mogu se odnositi i na one koji su svjesno učinili sve da i ono malo istorije niko danas ne može prepoznati. Izgleda da se treba desiti „narod“, pa da građani nastave rad na svojoj zemlji u okviru Fondacije.
Današnji nalaz, apsolutno, nije potrebno definisati u ovom momentu, niti mu dati mjesto i vrijeme nastanka. On sam po sebi govori mnogo. Potrebno ga je samo naći pa onda prepoznati.
Donja površina, odsječen komad i dodati zarezi za novu ugradnju
Druga dimenzija donje plohe
Pa, valjda se zato i izvode istraživanja a onda donosi zaključak. Danas nađeni artefakt pokazuje svu ljepotu zanata i znanje negdašnjih graditelja.
Očito je da je kamen mjenjao svoje mjesto nekoliko puta. Slomljen je i pripremljen za slijedeću ugradnju. Skinut je sa nekog značajnog, srušenog objekta.
Problem je u tome da lokalitet na kom je nađen nikada nije bio ubilježen u potencijalno arheloško nalazište. A stajao je na objektu koji je predstavljao nešto značajno. Nije stajao na štali. Pa, kako onda neko može zabranjivati istraživanje u podrumima, ruševinama, na mjestima gdje su generacije gradile svoje kuće, a da nisu ni znale da grade na nečemu što je ispod njih.
Eto vidimo da može. Čisti hir pojedinaca. U njihovim kabinetskim knjigama, koje je Austrija ustrojila, nisu mogli naći da je na datom lokalitetu bilo makar i guvno iz njima dostupne istorije.
Nalazi koje nalazimo ne daju im pravo na bilo kakvu zabranu. Oni su plod napora da se dokaže nešto što ima smisla, ako ništa drugo, do kontinuiteta življenja na lokalitetima koji se istražuju i čije datiranje će ipak odrediti neko ko uz najnovije metode istraživanja zna da postoji nauka koja se zove Foreznika.
Napomenuću banalnu stvar koju su upražnjavali naši današnji magovi arheologije. Do šezdesitih godina dvadesetog vijeka, naši arheolozi su odbacivali nalaze kostiju, jer nisu znali ništa izvuči iz njih. Jednostavno su ih ostavljali na mjestima nalaza, lakirane držali u staklenim vitrinama i ponekad se slikali sa lobanjom koja je neizostavno stajala na stolu uvaženih stručnjaka i predstavljala nepoznatog pretka.
Danas ponovo kopaju po podrumima muzeja i traže, nije li neko zaboravio kakvu kost. Ako jeste, poslaće je u jedan od vodećih Forezničkih laboratorija. Može biti da će se opet pojaviti novi Magistar ili Doktor na nalazima koje je zavještao Karlo Pać, Alojz Benac, Đoko Mazalić, Pavao Anđelić i mnogi drugi.Oni su bar hodali po terenu i svoje zaključke donosili na osnovu nalaza a ne na osnovu videosnimaka i dostupne literature.
Gornja ivica
Gornja ploha
Gornja ploha, originalni zarezi majstora
Ledja
