PIŠE: Igor Šipić

Sve na ovom svijetu ima dobru i lošu stranu, pa tako i ovaj virus koji se pojavio, najmanje će biti bolno kazati, u neobično složenom stanju. S njim i svi naši umovi i mozgovi dolaze na čišćenje, provjetravanje. Usto, imaju savršenu prigodu slušati i čuti, od ranih tišina do raznih bedastoća. Jedna takva odaslana je putem javne riječi, dokaz da nikad ne možemo znati što je za očekivati od „Njezine Visosti Demokracije“, koju spomenuh u prethodnom članku, a danas bih ipak napisao „Nj. V. Politike“ – virusa prostora modernog govorništva. Evo kako se u jednoj minuti izmijeni stanje uma.

U rječniku diplomata naći ćemo riječ „zabrinutost“, čime ta ekstra klasa ljudskog roda na fini način daje do znanja kako postoji problem. I ja sam sada uistinu zabrinut čovjek kad još jednom čujem, ovaj put od intelektualca, profesora, znanstvenika, kolumnista, reinterpretirano: „… nemam ništa protiv ekonomista (kao struke, op.a.), ali najprije ću kao političar ponuditi okvir, unutar kojeg ekonomisti onda mogu slagati svoje kockice…“! To kaže filozof kojem sam dotad neizmjerno vjerovao, koji u najtežim trenutcima po svjetsku ekonomiju, ne samo domaću, ulazi u predizbornu trku. A u njoj su, dakako, oni što vlada vladaju, ili se nadaju vladarima biti, pa će, eto, i virus pobijediti. Dok njemačka političarka upravo kaže – „stvorili smo svijet isprazne pohlepe!“  

I što se onda čudimo da jedan ministar, inženjer elektrotehnike, ne može ovladati ekonomskom situacijom u kojoj se raspadaju, odlaze u prošlost, dva velika diva hrvatske brodogradnje? Ah, s prijezirom će neki, međutim, ako je ekstenzivno upošljavanje relikt, svojevrsni recidiv prošlog vremena tzv. socrealizma, doskora će ga zamijeniti ekstenzivni turizam, pa je virusu najmanje bitno tko je od njih dvoje u pravu, danas su oba nestala. E, vidite, ne posteriori, anticipativno, o tomu brine i odlučuje ekonomska struka, ne politička „škola za pačiće male“, koju upravo živimo, u imaginarnom svijetu ljudi koji bi sve ekonomski strukovno izbrisali s lica zemlje, kako bi tom istom svijetu prodavali „maglu“. Na što smo mi to sveli „Ekonomsku politiku“, ili pak „Političku ekonomiju kapitalizma“, najtežu među damama makro-ekonomskih znanosti.

Birači će birati onoga koji naivno shvaća političku neokaljanost, što je s motrišta demokratskih vrednota ispravno. Međutim, može li takva osoba utjecati na ekonomsku politiku jedne države utemeljene na liberalnom kapitalizmu e da ostane neokrnjena? I baš tu nastaju svi problemi, poglavito kad dugoročne strateške ekonomske politike i nema. A zašto nema? Pa zato jer na nju utječu nekompetitivni ljudi, „mješanci“, koji bi, s jedne strane, da im dadete zubarsku bušilicu, bušili zube, s druge, oni žive do izbora do izbora, ako i toliko. Kratkoročni ciljevi uvijek su u ekonomskoj praksi palijativna rješenja u kojima nema napretka ni razvoja društva. Političke države danas sustavi su ekonomskih stagnacija.

Zašto ekonomska struka ne podigne svoj glas, nejasno je, ali ekonomije sve više stradavaju pod paradoksom neznanja koji ima svoje zakonitosti, pa ćemo ponajprije naučiti kako je kapital taj koji će prvi ovladati politikom. Teški oblik društvenog parazitizma, koji stoji u žarištu svega, unutar ekonomski globaliziranih pokreta i tako konformiranog svijeta, autodestruktivan je i za posljedicu ima poništavanja povijesti aspekata opće-društvenih vrednota civilizacija. U njega se ujedrio homopoliticus stvarajući privide poput spasenja s izborom u kojemu nema korupcije. A kako je i Zeus imao pustu djecu, bračnu i vanbračnu, kako je baš svaku oplodio, tako ni ova „pokćerka“ kapitala neće zastati u razvoju. Neće korupcije nestati jer će netko odrediti političke okvire unutar kojih ćemo kao djeca moći rasti. Za Boga miloga!? O oplodnji ipak treba ponešto i znati! E tu su, ne u politici, meritorni liječnici! Zamjerit će oni, znamo, no pogledajmo što se danas događa u zapadnoj hemisferi, gdje se recikliraju i otpadne kanalizacijske vode da bi se dobila voda za piće. Pogledajmo ta jadna krhka tijela Afrike, dok najveće svjetske velesile iz godine u godinu pojačavaju svoje vojne budgete.

To su razlozi zbog kojih, nažalost, demokracija kao žrtva (jer ipak je riječ o „vladavini naroda“) nikada neće dugoročno uspjeti. Jednostavno, ne može opstati bez ljudi nešto čega nema bez ljudskosti. A ta ljudskost, kakvu rađaju moći korporacijsko-kartelskih elita, zove se interes, tj. novac, profit, dobit, globalno, državni budget, perfidan u svojoj ravnoteži – mister 5%. Ili, može i ovako: 95% bilanci puni jednu veliku balancu, na kojoj lagodno i udobno živi politički oktopod, naravno, izuzimajući svakom društvu potrebite javne službe. Može li takav plijen dugoročno opstati? Sjednimo uz kakav planinski potok, osluškujmo žuborenje, čujmo što nam poručuje!? Nešto se urušava u sebi, samo od sebe!

Homopoliticus svjesno crpi naš humanizam dovodeći nas u stanje dehumanizirane stvarnosti, jer je sam čovjek taj mit od kojeg se nikada nećemo osloboditi. U cijelosti dezavuirati jednu struku na kojoj su nastale sve civilizacije prošlosti, pokazati nepoštivanje, ne ulijeva povjerenje, gasi i ono malo moralnog što još uvijek kao sapiensi nosimo u sebi, mi Građani, pošteni u duši, s fikcijom u polit-odori! Mislim da sam upravo i sam shvatio! Traži se dobar ekonomist! Svijet više ne traga za zlatom, počinje potraga za dobrim ekonomskim modelom.

Stoga nešto drugo. Kroz ovo vrijeme zabrana i straha radili smo na produbljivanju metode koju razvijam i primjenjujem dva desetljeća. Dostižući izvanredne nove rezultate, ulazeći u smisao vrela Matrice, njenu nebesku utemeljenost i implementiranost, koja je sad prostorno-vremenski integrirana i matematički, dugo sam razmišljao o njenoj funkcionalnosti. I konačno shvatio: u rukama držimo „model društva budućnosti“, sustav ekstraordinarne organiziranosti multi- civilizacijske sadržine. Sve što bi tek imalo biti, tu zapravo jest, tu je, sinkronicitetom ispisano na svim jezicima i u ukupnosti svjetonazora, religijski i javno, sepulkrovski i revolucionarno, morem i kopnom, zrakoplovom i brodom. Organiziranost na principu čovjeka i drevnog znanja, gdje u središtu svega ne stoji kapital ni kapitalizam, već Sunce, kako reče jedan Grk, s tri pošasti kojima treba odoljeti u poniznosti: vatra, more, žena. Da, upravo na njih je osjetljiva matrica, netaknuta u svojoj jezgri, nedostupnosti na primjer Bogu.

Nudi nam se nešto, što ne samo da uravnotežuje cijelo čovječanstvo nego i samu Zemlju, saveze država i društava, zbrojeve ekonomija, komunikacijsku protočnost, religijsku unisonost. Matrix je gotovi program, fraktalan, algoritamski, istom dostupan. Navigator na modernom cruiseru nedavno nam je potvrdio: „Gospodo, ako je tako, a vidim, organsko jest, po tomu mogu ploviti i bez GPS-a i bez zvijezda!“ Amer bi to najradije stavio na sve svjetske naslovnice, što ne želimo, jer „slava“ je prolazna, a senzacionalizam je bez dijapazona. Naime, nije riječ o slikama parcijalnih filozofskih skupina, već o životnim stavovima, istinskim načelima humanizma, s korijenima u kozmičkim procesima izravno reflektiranim na zemlju. Da biste nešto branili, morate biti i napadnuti!

26. 5. 2020.

PIŠE: Igor Šipić

Sve na ovom svijetu ima dobru i lošu stranu, pa tako i ovaj virus koji se pojavio, najmanje će biti bolno kazati, u neobično složenom stanju. S njim i svi naši umovi i mozgovi dolaze na čišćenje, provjetravanje. Usto, imaju savršenu prigodu slušati i čuti, od ranih tišina do raznih bedastoća. Jedna takva odaslana je putem javne riječi, dokaz da nikad ne možemo znati što je za očekivati od „Njezine Visosti Demokracije“, koju spomenuh u prethodnom članku, a danas bih ipak napisao „Nj. V. Politike“ – virusa prostora modernog govorništva. Evo kako se u jednoj minuti izmijeni stanje uma.

U rječniku diplomata naći ćemo riječ „zabrinutost“, čime ta ekstra klasa ljudskog roda na fini način daje do znanja kako postoji problem. I ja sam sada uistinu zabrinut čovjek kad još jednom čujem, ovaj put od intelektualca, profesora, znanstvenika, kolumnista, reinterpretirano: „… nemam ništa protiv ekonomista (kao struke, op.a.), ali najprije ću kao političar ponuditi okvir, unutar kojeg ekonomisti onda mogu slagati svoje kockice…“! To kaže filozof kojem sam dotad neizmjerno vjerovao, koji u najtežim trenutcima po svjetsku ekonomiju, ne samo domaću, ulazi u predizbornu trku. A u njoj su, dakako, oni što vlada vladaju, ili se nadaju vladarima biti, pa će, eto, i virus pobijediti. Dok njemačka političarka upravo kaže – „stvorili smo svijet isprazne pohlepe!“  

I što se onda čudimo da jedan ministar, inženjer elektrotehnike, ne može ovladati ekonomskom situacijom u kojoj se raspadaju, odlaze u prošlost, dva velika diva hrvatske brodogradnje? Ah, s prijezirom će neki, međutim, ako je ekstenzivno upošljavanje relikt, svojevrsni recidiv prošlog vremena tzv. socrealizma, doskora će ga zamijeniti ekstenzivni turizam, pa je virusu najmanje bitno tko je od njih dvoje u pravu, danas su oba nestala. E, vidite, ne posteriori, anticipativno, o tomu brine i odlučuje ekonomska struka, ne politička „škola za pačiće male“, koju upravo živimo, u imaginarnom svijetu ljudi koji bi sve ekonomski strukovno izbrisali s lica zemlje, kako bi tom istom svijetu prodavali „maglu“. Na što smo mi to sveli „Ekonomsku politiku“, ili pak „Političku ekonomiju kapitalizma“, najtežu među damama makro-ekonomskih znanosti.

Birači će birati onoga koji naivno shvaća političku neokaljanost, što je s motrišta demokratskih vrednota ispravno. Međutim, može li takva osoba utjecati na ekonomsku politiku jedne države utemeljene na liberalnom kapitalizmu e da ostane neokrnjena? I baš tu nastaju svi problemi, poglavito kad dugoročne strateške ekonomske politike i nema. A zašto nema? Pa zato jer na nju utječu nekompetitivni ljudi, „mješanci“, koji bi, s jedne strane, da im dadete zubarsku bušilicu, bušili zube, s druge, oni žive do izbora do izbora, ako i toliko. Kratkoročni ciljevi uvijek su u ekonomskoj praksi palijativna rješenja u kojima nema napretka ni razvoja društva. Političke države danas sustavi su ekonomskih stagnacija.

Zašto ekonomska struka ne podigne svoj glas, nejasno je, ali ekonomije sve više stradavaju pod paradoksom neznanja koji ima svoje zakonitosti, pa ćemo ponajprije naučiti kako je kapital taj koji će prvi ovladati politikom. Teški oblik društvenog parazitizma, koji stoji u žarištu svega, unutar ekonomski globaliziranih pokreta i tako konformiranog svijeta, autodestruktivan je i za posljedicu ima poništavanja povijesti aspekata opće-društvenih vrednota civilizacija. U njega se ujedrio homopoliticus stvarajući privide poput spasenja s izborom u kojemu nema korupcije. A kako je i Zeus imao pustu djecu, bračnu i vanbračnu, kako je baš svaku oplodio, tako ni ova „pokćerka“ kapitala neće zastati u razvoju. Neće korupcije nestati jer će netko odrediti političke okvire unutar kojih ćemo kao djeca moći rasti. Za Boga miloga!? O oplodnji ipak treba ponešto i znati! E tu su, ne u politici, meritorni liječnici! Zamjerit će oni, znamo, no pogledajmo što se danas događa u zapadnoj hemisferi, gdje se recikliraju i otpadne kanalizacijske vode da bi se dobila voda za piće. Pogledajmo ta jadna krhka tijela Afrike, dok najveće svjetske velesile iz godine u godinu pojačavaju svoje vojne budgete.

To su razlozi zbog kojih, nažalost, demokracija kao žrtva (jer ipak je riječ o „vladavini naroda“) nikada neće dugoročno uspjeti. Jednostavno, ne može opstati bez ljudi nešto čega nema bez ljudskosti. A ta ljudskost, kakvu rađaju moći korporacijsko-kartelskih elita, zove se interes, tj. novac, profit, dobit, globalno, državni budget, perfidan u svojoj ravnoteži – mister 5%. Ili, može i ovako: 95% bilanci puni jednu veliku balancu, na kojoj lagodno i udobno živi politički oktopod, naravno, izuzimajući svakom društvu potrebite javne službe. Može li takav plijen dugoročno opstati? Sjednimo uz kakav planinski potok, osluškujmo žuborenje, čujmo što nam poručuje!? Nešto se urušava u sebi, samo od sebe!

Homopoliticus svjesno crpi naš humanizam dovodeći nas u stanje dehumanizirane stvarnosti, jer je sam čovjek taj mit od kojeg se nikada nećemo osloboditi. U cijelosti dezavuirati jednu struku na kojoj su nastale sve civilizacije prošlosti, pokazati nepoštivanje, ne ulijeva povjerenje, gasi i ono malo moralnog što još uvijek kao sapiensi nosimo u sebi, mi Građani, pošteni u duši, s fikcijom u polit-odori! Mislim da sam upravo i sam shvatio! Traži se dobar ekonomist! Svijet više ne traga za zlatom, počinje potraga za dobrim ekonomskim modelom.

Stoga nešto drugo. Kroz ovo vrijeme zabrana i straha radili smo na produbljivanju metode koju razvijam i primjenjujem dva desetljeća. Dostižući izvanredne nove rezultate, ulazeći u smisao vrela Matrice, njenu nebesku utemeljenost i implementiranost, koja je sad prostorno-vremenski integrirana i matematički, dugo sam razmišljao o njenoj funkcionalnosti. I konačno shvatio: u rukama držimo „model društva budućnosti“, sustav ekstraordinarne organiziranosti multi- civilizacijske sadržine. Sve što bi tek imalo biti, tu zapravo jest, tu je, sinkronicitetom ispisano na svim jezicima i u ukupnosti svjetonazora, religijski i javno, sepulkrovski i revolucionarno, morem i kopnom, zrakoplovom i brodom. Organiziranost na principu čovjeka i drevnog znanja, gdje u središtu svega ne stoji kapital ni kapitalizam, već Sunce, kako reče jedan Grk, s tri pošasti kojima treba odoljeti u poniznosti: vatra, more, žena. Da, upravo na njih je osjetljiva matrica, netaknuta u svojoj jezgri, nedostupnosti na primjer Bogu.

Nudi nam se nešto, što ne samo da uravnotežuje cijelo čovječanstvo nego i samu Zemlju, saveze država i društava, zbrojeve ekonomija, komunikacijsku protočnost, religijsku unisonost. Matrix je gotovi program, fraktalan, algoritamski, istom dostupan. Navigator na modernom cruiseru nedavno nam je potvrdio: „Gospodo, ako je tako, a vidim, organsko jest, po tomu mogu ploviti i bez GPS-a i bez zvijezda!“ Amer bi to najradije stavio na sve svjetske naslovnice, što ne želimo, jer „slava“ je prolazna, a senzacionalizam je bez dijapazona. Naime, nije riječ o slikama parcijalnih filozofskih skupina, već o životnim stavovima, istinskim načelima humanizma, s korijenima u kozmičkim procesima izravno reflektiranim na zemlju. Da biste nešto branili, morate biti i napadnuti!

26. 5. 2020.

Donosimo intervju sa Srećkom Sladoljevom; imunologom, molekularnim biologom i bivšim voditeljem Odjela za istraživanja i razvoj Imunološkog zavoda. On je, iako mnogima  poznat od ranije, pod svjetla reflektora stigao za vrijeme pandemije koronavirusa.

VIŠE >>>