''Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice o kojoj danas ne znamo gotovo ništa!...''
Žorž Dimezil (Georg Dimeziles), francuski lingvist
Ispod Pirineja, planinskog lanca na čijim se surim vrhovima uvijek bjelasaju snijegovi, smjestila su se raštrkana sela čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Gotovo na svakoj kući jasno je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun nelogičan je samo za neupućene. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda. Najstarijeg naroda u Europi. Naroda Baska!
ŽIVOT U IZOLACIJI: Baski svoje korijene vuku još iz vremena Kromanjonca. Temelj baskijskog identiteta je jezik nazvan 'euskara' po kome sami sebe nazivaju Euskaldunak ('onaj koji govori baskijski jezik'). To je jedini neindoeuropski jezik u Zapadnoj Europi, a njegovo porijeklo nije objašnjeno.
Niko, zapravo, danas ne zna odakle potiču, ko su im preci i kako su stekli nesvakidašnje osobenosti, koje danas znanost smatra neobičnim.
Baski su u svojoj izoliranosti uspjeli sačuvati ono što nisu uspjeli drugi narodi Europe - stare običaje i jezik. Žene se samo međusobno, za njih su djeca iz miješanih brakova neprihvatljiva i smatraju ih prokletim. U prošlosti su se nerjetko ženili unutar jedne porodice, pa su čak sklapali brak između braće i sestara. Veoma su odani svojoj zajednici, pa se svake godine na dan Dia de la Patria (Dan domovine) okupljaju u svetom gradu Gerniki, ispod jednog prastarog hrasta i kolektivno se zaklinju na vjernost domovini.
Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide!
Zašto?
Šta to ima neobično kod njih? Po čemu se toliko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?
ZAGONETNO PORIJEKLO: Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko tri miliona Baska, a antropolozi, lingvisti i znanstvenici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po običajima ali i po fizičkoj konstituciji jedinstveni u svijetu!
Odakle potiču?
To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni Škoti, koje je tu naselio Julije Cezar, ali to je poprilično proizvoljna tvrdnja. Drugi iznose teoriju da su Baski potomci patrijarha Tubala, Noahavog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su potomci Atlantiđana!
Ko je u pravu?
Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Zbog toga su, posljednjih decenija, antropolozi, lingvisti i historičari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog naroda, a američki antropolog Morton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska.
U saradnji sa znanstvenim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, kako nas izvještava Didije Biden, Levin je obavio temeljita istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.
Testovi su pokazali da je krv Baska posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europljana javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo česta: gotovo 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom.
VEZA SA KROMANJONCIMA: Fizička konstitucija pripadnika ovog naroda također je vrlo karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su, vidjet ćemo kasnije, uočljive karakteristike i jednog drugog ništa manje zanimljivog i tajanstvenog naroda - naroda Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!
S obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u Europi, najnovija istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa - Kromanjoncima?
Kromanjonci!
Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv!
Njihove živopisne slikarije pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one iz pećine Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).
Ko su bili ti misteriozni prastari slikari i zašto su se sa tolikom strašću odavali slikarskoj umjetnosti?
KULT PEĆINSKOG SLIKANJA: Čini se, čak, da su kromanjonski slikari bili mnogo cijenjeniji od ostalih pripadnika tog drevnog naroda, pa čak i od onih koji su ih hranili - lovaca!
Ali, ni to nije najveća neobičnost!
"...Kromanjonski umjetnici su, možda, išli i u neku vrstu škola kako bi razvili svoje talente" - smatra bračni par Alan i Sali Landsburg (Alan i Sally Landsburg) u svojoj zanimljivoj televizijskoj seriji "U potrazi za drevnim misterijama''. Ovu fantastičnu tvrdnju bračni par Landsburg obrazlaže na sljedeći način:
"U Limeuilu (Francuska) ponađeno je 137 kamenih ploča s brojnim veoma slabo izvedenim crtežima, s pojedinostima koje, kao da su često, ispravljane rukom učitelja. U jednoj špilji je pronađena tuba izrađena od sobove kosti ispunjena pigmentom. U drugoj je nađena paleta od kamena na kojoj je još, nakon 20.000 hiljada godina (!?), bio debeli namaz boje crvenog okera!
Kromanjonski slikari nisu, inače, imali zelene i plave boje, a crnu i ljubičastocrnu boju dobijali su iz manganova oksida. Crni pigment su mogli izrađivati iz drvenog ugljena ili od čađa izgorjele masti. Smeđe, žute, narandžaste i crvene nijanse dobijali su iz željezne rudače, koju su mljeli među kamenovima. Zatim su je miješali sa životinjskom krvlju, biljnim sokovima ili životinjskim mastima. Katkada su čak miješali oker s lojem i pravili neku vrstu olovaka.
ŠTA SE DESILO: Slikari su mazali boje, na različite načine, četkicama načinjenim od dlake ili pera ili ižvakanog okrajka grančice, zatim istisnutim lišajem i mahovinom, pa pritiskom prstiju, ili snažnim pri tiskanjem na zid pomoću probušene kosti ili trstike. Kakva god bila metoda, likovi su redovito bili naslikani sigurnim potezima, s malo znakova popravljanja. Očigledno je umjetnost bila visoko razvijena i veoma raširena. Možda je bilo i umjetnika koji su radili samo na svojim djelima i ništa drugo, a plaćali su ih ljubitelji umjetnosti hranom i krznom!
S povlačenjem posljednjih velikih ledenjaka, oko 10.000 godina pr.n.e., (dakle, negdje u ono vrijeme u kojem je Atlantida preživljavala svoje posljednje dane pred razornu kataklizmu), pećinska umjetnost starijeg kamenog doba, izgleda, naglo je završila. Ljudi su napustili pećine kada je klima postala toplija i podigli skloništa duž rijeka i pored jezera. Naučili su da uzgajaju domaće životinje i da ljetinu dobijaju od plodova. Lutali su i lovili znatno širim područjima i upoznavali nove krajeve.
U vrijeme kada su prvi trgovci s istočnog Sredozemlja, stigli u Zapadnu Europu, oko 1800. pr.n.e., posljednje pećinske slikarije bile su stare već nekih 9000 godina. Vještine, stilovi i nadahnuće što su ih stvorili bili su već zaboravljeni. Prvo i jedno od najvećih razdoblja umjetničkog izražavanja prošlo je zauvijek. A civilizacija je, kažu historiografi, tek svitala. Kakav paradoks!
Civilizacija je, moglo bi se kazati, društveni poredak koji potiče kulturno stvaralaštvo. Ona počinje kada prestaju nered i nesigurnost. Određeni činioci civilizaciju mogu unaprijediti ili zaustaviti. Na primjer - led.
RAZORNA PRIRODA: Civilizacija je moglo bi se kazati neka vrsta međuigre između ledenih doba. Velike hladnoće mogu se uvijek povratiti i prekriti ledom i kamenjem djela čovjekovih napora, potisnuti civilizaciju u nekoliko malih uglova planete Zemlje. Isto tako i vulkanski demoni i razorni zemljotresi, za čijih mirovanja podižemo naše gradove, kada se trgnu, ožive i razbjesne - ravnodušno uništavaju sve naše graditeljske kreacije. Ili, velike poplave (a historija pamti mnoge!) kada se sruče s neba, ne postoji način da im se suprotstavimo i da ih obuzdamo. Jednostavno, poput cunamija brišu tragove našeg postojanja.
Kako onda da rekonstruiramo daleku prošlost i spoznamo sva graditeljska djela i domete hipotetičnih kultura?
Ko zna koliko je bivših civilizacija, prije desetke i desetke hiljada godina, bilo potpuno uništeno nadolaskom leda, lave ili razularenih voda?!
- Mi ne možemo kako treba procijenjivati dostignuća prahistorijskog čovjeka - smatra ugledni američki znanstvenik dr. Durant i rezignirano dodaje: - Mi smatramo da su u nebrojnim slučajevima vrijeme i destruktivne zemaljske sile razorile graditeljske ostatke, koji bi premostili jaz između prvobitnog i savremenog čovjeka!
To je sasvim moguće.
JEZIK DRUKČIJI OD SVIH: Većina savremenih istraživača i arheologa se slaže da danas imamo samo nagovještaje praistorijskih civilizacija koje su stasale na našoj planeti, ali nikako i uvjerljive dokaze da bismo tu činjenicu mogli i potvrditi.
Ali, vratimo se - Baskima!
Mnogi savremeni antropolozi smatraju da su današnji Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Istovremeno, francuski historičar Eduard Larte izazvao je priličnu zbunjenost kada je 1868. godine otkrio ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da su stare - trideset hiljada godina!
Anatomski izgled Kromanjonskog čovjeka time je mogao biti potvrđen: izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i povelik nos!
Postaje zanimljivo kada znamo da ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska svakodnevnica. I danas, seoske baskijske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz prahistorije - koriste "kaiku", izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom!
I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku. Dobri poznavatelji Baska i njihovog jezika ne smatraju to čudnim, jer tvrde da je "euskara" - najstariji od svih europskih jezika, a brojne baskijske riječi neodoljivo podsjećaju na Kameno doba!
Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz naziva vegetacije, koja je u ovom regionu postojala u vrijeme - ledenog doba!
KO JE OD KOGA UČIO: Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako, na primjer, baskijska riječ "borobil", što znači "okrugao", veoma je slična gruzijskoj riječi "borbali" što označava – ''točak''. Čak i deklinacije i gramatika su im više nego slične. Zbog toga francuski lingvist Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:
- Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice o kojoj danas ne znamo gotovo ništa!
Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!
- Dio svojih običaja, znanja i kulture, Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi, i u Južnoj i Srednjoj Americi! - smatra američki istraživač Moris Šatelen. - Sigurno je da su se neka znanja ove civilizacije, u kasnijim periodima, koristila među narodima Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu, ali i u njihovom - jeziku!...
Ipak, zvanična antropologija upućuje na vezu Baska sa kromanjonskim čovjekom, a hematologija i lingvistika ih dosta veže za narode drevnog Kavkaza. U znanosti je jedino sporno, ko je od koga učio - Baski od Kavkažana ili obratno. Sigurno je da su u međusobnom ukrštanju i jedni i drugi preuzeli neke zajedničke osobine, ali ih je danas razumljivo teško iznijansirati.
Slijedi: AMZONKE – MIT ILI STVARNOST?!
ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html
AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA
Kliknite na naslovnu stranu knjige!