U Nubijskoj pustinji, hiljadama kilometara od egipatske Doline kraljeva, arheolozi otkrivaju tajne zaboravljene visokorazvijene nubijske civilizacije - carstvo crnih faraona!

Mada se svuda oko mene poput kakve čarolije spušta sumrak i nebeske se vatre gase na dalekom zapadu, razbacane piramide sa svojim strogim geometrijskim linijama još dominiraju nad vjetrom umekšanim konturama pustinje. Nisu velike i iz daljine gotovo djeluju kao dječije igračke. Najveća među njima visoka je tačno trideset metara. Njihove vrhove koje još prelivaju sunčevi zraci nekada su vjerovatno krasili metalni prstenovi. Možda su bili od zlata ili srebra. U njima se ogledalo svjetlo sunca u usponu, pokazujući umrlim vladarima put ka Anubisu, močnom Bogu mrtvih sa glavom šakala.
Ovdje, u sanjivoj i zaboravljenoj Meroji (Meroe, Meruwah), nekadašnjem Kraljevstvu Kush, mnogo toga je bilo isto kao hiljadama kilometara nizvodno, u egipatskoj Dolini kraljeva. Impresivni reljefi u tamnom kamenu prikazuju faraone zajedno sa njihovim bogovima. Ali, pokazuju još nešto što se ne može vidjeti između Tebe i Gize. Pokazuju vladare koji ne nastupaju bez svojih močnih majki i vladarica uspravnih širokih ramena i snažnih debelih ruku, špicastih noktiju i ogromnih bedara. One su, nesumnjivo, plašile čak i hrabre Rimljane.

ČUDESNA KULTURA: "Mi smo ovdje u Africi, daleko od egipatske Delte!" - objašnjava Fridrih Hinkel, upirući prstom na grobnicu znamenite nubijske kraljice Amanišaketo (Amanishakheto). Na veličanstenom reljefu ova izuzetna ličnost Kraljevstva crnih farona, koju u prastarim kronikama pominju kao ''Qore and Kandake'' (Suveren i kraljica), drži zarobljenike zavezane konopcem kao da su psi i prijeti im da će ih posjeći mačem.

Hinkel je arhitekta iz Berlina, ali ovdje, 210 kilometara sjeverno od Khartouma (Kartum), on već decenijama restaurira zaboravljene i teško ostećene piramide. Na žalost, prohujalo je više od 2000 godina i brojni pljačkaši grobnica načinili su nepovratnu štetu – oskrnavili su i rasturili mnoge piramide!
Za stare Egipćane Sudan je bio provincija nakraj svijeta. Nazivali su ga Nubijom po najvažnijoj sirovini koja je odatle dolazila u Zemlju faraona. "Nub" je staroegipatska riječ za zlato, a ono je dobrim djelom dolazilo sa sudanskih prostora. S druge strane, znanstvenici su Meroju, nekada glavni grad legendarne Kraljevine Kush, dugo smatrali samo stražnjim dvorištem faraonske imperije, a njenu umjetnost, samo provincijalnom kopijom egipatske.

BURNA VREMENA: No, historija će pokazati da su to bile duboke zablude. Danas to smatraju mnogi istraživači, arheolozi i egiptolozi.

"Iz afričke tame na svjetlo dana izronila je čudesno raskošna i samosvojna kultura!…" – smatraju s pravom oni. Pripadnici kulture Kush su posjedovali pismo od 23 slova, sasvim različito od egipatskog. Iza sebe su ostavili nebrojene brežuljke šljake kao dokaz da su poznavali željezo, sto je jednog britanskog putnika 1912. godine navelo da kaže kako je ovo "afrički Birmingem" (željezara u V. Britaniji). I ne samo to - od sedmog do šestog stoljeća prije naše ere ovdašnji vladari bili su crni faraoni Egipta!
Njihova vlast padala je u burno vrijeme. Faraonsko carstvo na Mediteranu bilo je oslabljeno i podijeljeno, a kad mu je godine 721. pr. n. e. zaprijetio upad Asiraca, svećenici iz Tebe su bili prinuđeni da se obrate za pomoć crnim gospodarima iz Meroe. Faraon Pije (Piye, Piankhi) odgovorio je na poziv i sa svojom vojskom prodro duboko u deltu Nila, otjerao Asirce i povukao se. Njegov sin faraon Šabako (Shabako) učvrstio se u Memfisu i zasnovao kratkotrajnu etiopsku dinastiju.
Nesumnjivo, kraljevstvu crnih faraona Egipat je bio veliki uzor. Nubijci su od Egipčana naučili kako organizirati državu, a prihvatili su i neke egipatske običaje, rituale i vjerovanja. Jedinstvena arhitektura, bogati ukrasi, reljefi i cjelokupna primijenjena umjetnost, razvijale su se prema egipatskim uzorima!

ZAGONETNO PISMO: Kad su se Nubijci preselili u novi glavni grad Meroju, koji se nalazi na istočnoj strani Nila i kad su počeli primjenjivati samo svoj alfabet, njihovi historijski tragovi su se netragom izgubili. Istraživači, arheolozi I lingvisti, doduše, mogu čitati njihove tekstove, ali ih u velikoj mjeri ne mogu razumjeti.
"Možda ih nikada nećemo odgonetnuti!…" - smatra Fridrih Hinkel, a prof. Pavel Volf dodaje: "Svi mi očekujemo da ćemo naići neki dvojezični zapis sličan onome iz Rozete (Rosetta), koji je pomogao da se odgonetnu egipatski hijeroglifi..."
Posljednjih decenija Nhubijska pustinja je otkrila svoja njedra i arheolozi su našli vrtove koji su pripadali veličanstvenim hramovima crnih faraona i sada pomno ispituju zanimljive grafite, možda najstariju narodnu umjetnost u povijesti čovječanstva.
"Ovo mjesto je vjerovatno bilo svetište, nešto kao samostan: sveta oaza okružena visokim zidom, koja nudi hladovinu i obilje vode što je tekla podignutim kanalima" - objašnjava mi Fridrih Hinkel, dok se provlači kroz spržene kamene ruine koje se sastoje od bezbrojnih rampi, uskih hodnika, dvorišta i tri hrama. On je ubijeđen da je ovaj objekat bio glavni religijski centar drevnog Meroita i da je bio posvećen jednom od najznačajnijih božanstava u Kraljevstvu Kuš (Kush) - bogu Apedemaku kojega su predstavljali u liku močnog lava. Bilo je to mjesto koje se posjećivalo isključivo za vrijeme religioznih svećanosti.
"Ovdje, za razliku od egipatske Doline kraljeva, čini se, ništa nije bilo pripremljeno za vječnost" - kaže Hinkel, pokazujući na zidove popunjene šutom. Takve se konstrukcije raspadaju i ruše čim u njih prodre vlaga. Sondiranje temelja ukazuje i na druge neobičnosti: objekat je očigledno više puta rušen i ponovo podizan. Tu su pronađeni i ostaci keramičke radionice, kanali za navodnjavanje i neobične rupe za svete biljke, koje su se sadile za vrijeme godišnjih svetkovine u Meroitu.

UBRZANO ŠIRENJE AFRIKE: Njemački arhitekta je u ovom prastarom religioznom objektu nabrojao ravno 2500 neobičnih crteža. To su slikarije ljudi, naslikanih s glavama lavova poput boga Apedemaka, bezbrojni geometrijski sveti simboli, ljuti ratnici, strasni ljubavnici u spolnom odnosu i živopisni životinjski svijet Afrike -slonovi, žirafe, krokodili, antilope, ribe...
"Sve su ove životinje živjele ovdje, na ovim nekada zelenim poljima veličanstvenog Kraljevstva Kuš" - kaže sa neskrivenim zanosom njemački istraživač, pokazujući na široku pustinjsku oblast koju blago prekriva mehki sumrak. Ovdje je se dogodila prava ekološka katastrofa – stanovnici Meroita su isjekli i uništili šume. Tu pretpostavku se precizno potvrdili i proračuni znanstvenika sa Univerzitetskog koledža u Londonu, koji su potvrdili da je pretjerana sjeća ovdašnjih šuma i korištenje drveća za loženje velikih metalurških peći u kojima se topilo gvožđe, naglo prouzrokovalo promjenu klime i ubrzano širenje pustinje.
Za antičke prilike stanovnici kraljevstva crnih faraona su zaista proizvodili nevjerovatno količine željeza. Otuda su brda šljake koju možete naći gotovo na svakom mjestu pa čak i usred ruina Meroje, u hramovima i oko njih. Ovdje se godišnje proizvodilo gotovo stotinu tona željeza. A istraživanja šljake kažu da je gvožde bilo izuzetnog kvaliteta, s visokim procentom čelika, daleko većim nego kod Rimljana.
Sasvim je sigurno da Meroiti nisu bili samo kulturna spona između sjevera i juga Afrike. Bili su to i u privrednom smislu: izvozili su željezo u Egipat, ali i luksuznu robu iz unutrašnjosti Afrike. Najviše slonovaču, kvalitetno krzno, nojevo perje, ebanovinu, smolu, mnoge zacine, zlato i dragulje.

A šta su nudili crnoj Africi?!...

To još nije definitivno poznato. Možda so, nakit, staklo i broncu. Nisu bili samo vješti trgovci, već su povremeno bili i nemilosrdni pljačkaši. U jednoj kući u Meroji nađena je tako i Augustova brončana glava - on je u tom periodu vladao Egiptom!

MOĆ ŽENA: Glava nesumnjivo potiče iz pljačkaškog pohoda izvedenog godine 24. pr. n. e., koji je vodila kraljica Kandake - bar nas tako izvještava grčki geograf, filozof i historičar Strabon. No, on je bio u zabludi, jer Kandake (Candake) je oznaka za kraljicu-majku u Kraljevstvu Kush. Ali moderni arheolozi su ipak veoma zahvalni Strabonu, jer je dao rijetko dragocijen opis meroitskih ženskih figura: Kandaku je vidio kao "muškobanju kraljicu slijepu na jedno oko". Nažalost, nije sasvim nsigurno da li je to bila Amanisaketo (Amanishakheto) ili možda neka njena prethodnica.
Bilo kako bilo, historičari i arheolozi se slažu da su žene u meroitskom društvu imale središnju ulogu. Kraljevsko dostojanstvo nasljeđivalo se po majčinoj liniji i kralj je mogao zadobiti sva kraljevska prava i u potpunosti vladati kraljevstvom tek nakon što bi mu to dozvolila majka-kraljica. Žene su u svemu bile ravnopravne sa muškarcima – prema potrebama one su ratovale, upravljale državom i vojskom, sudile, gradile veličanstvene hramove...
Kraljica Amanisaketo je sve ove zadatke obavljala očito više nego dobro. Njene tragove nalazimo po cijelome carstvu: u nekada značajnom trgovačkom gradu Vad Ban Nagi (Wad ban Naqa), koji je povezivao Mediteran sa Afrikom, stoji njena velika palača, u ruinama Kava najveći broj natpisa upućuje na nju, a arheolozi i istraživači su na njene tragove nailazili i u Nagi. (Naqa). U Meroji je njena piramida bila jedna od najvećih i najraskošnijih, sve dok je zajedno još sa četrdeset piramida nije razrušio I opustošio italijanski liječnik i lovac na zakopano blago Ðuzepe Ferlini (Giuseppe Ferlini -1800-1870).

Dogodilo se to u 19. stoljeću u vrijeme kada je Ferlini služio kao kirurg u egipatskoj vojsci. Dok je 1834. godine egipatska vojska osvajala Sudan i boravila u Kartumu i Senari, Ferlini je otišao do Meroje i tragajući za blagom uništio mnoge piramide. Ali to je već druga priča...

Slijedi: TAJNE DREVNIH KARTOGRAFA

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!