Logo
Print this page

TAJNE DREVNIH KARTOGRAFA (46)

Hipoteze, mitovi i predanja o veliki katastrofama, koje su u dalekoj prošlosti pogađale našu planetu sreću se u folkloru i rijetkim prastarim pisanim svjedočanstvima mnogih naroda. Na Zemlji su se rađale i umirale kulture o kojima danas ništa ne znamo. Šta o tome kazuju drevni kartografi?

Profesor Zejtuni pogledao me je preko naočara, gotovo zavjerenički i iz jedne škrinje sa šifriranum bravom izvadio kutiju od izrezbarene orahovine ukrašenu sedefnom ornamentikom. Zatim ju je pažljivo spustio na sto, pokazujući svakim pokretom da je ta kutija značajnija od svih unikatnih knjiga koje mi je to poslijepodne pokazao.

- Ovo nikad niste vidjeli! – rekao je gotovo šapatom, vadeći iz stola ključić za otvaranje kutije.

VRIJEDNA KOLOEKCIJA: Bio je decembar/prosinac 1990. u Sani (Saana), glavnom gradu Jemena (Yemen), i moj domćin profesor Zejtuni pripovjedao mi je priču o Kraljestvu od Sabe (Šebe) i njegovoj lijepoj i pametnoj kraljici Belkis. Dan prije bili smo u Maribu (Ma’rib) gdje se prema legendama nalazio kraljičin dvorac. Obišli smo i arheološke lokalitet sa visokim kamenim stubovima, koji su pripadali veličanstvenim hramovima čiji su ostaci i slava prkosili pustinji i vremenu.

Otvortio je pažljivo kutiju koja me je na trenutak podsjetila na šahovsku ploču i pozvao da mu priđem i pogledam blago koje se u njoj nalazilo.

- Ovo što vidite je replika od kamilje kože, vrijedna možda koliko i original! Niko ne zna koliko je stara, ali bi se moglo pretpostaviti da pamti vrijeme kada je Sana imala Sveučilište – zatim je profesor Zejtuni podigao kažiprst desne ruke i dodao naglašavajući svaku riječ: - Najstarije sveučilište na svijetu!…

Ispred mene, u kotiji, bila je prostrta poprilično oštećena i ispucala koža gotovo čokoladne boje, na kojoj su se jedva nazirale linije nekakve zemljopisne mape.

- Ovako je izgledalo Kraljevstvo od Sabe – pokazuje prstom na kartu moj domaćin. – Ovo su njegove granice…

Profesor Zejtuni u svojoj kolekciji ima još nekoliko vrijednih i zanimljivih starih replika zemljopisnih karata za koje tvrdi da pamte bibl ijska vremena kada svijet nije izgledao kao danas i kada nepoznatim kartografima nije bila na raspolaganju satelitska i druga tehnika. Pa ipak, karte su veoma precizne, neke čak i preciznije od mapa iz 19. stoljeća.

Kako je to moguće?!

MISTERIOZNA ZNANJA: Daleko od Jemena i Sane, u Azerbejđžanskoj akademiji znanosti pohranjeni su dokumenti iz kojih proizlazi da je poznati istraživač iz 13. stoljeća Nasredin Tusi (Nasreddin Tusi – 1201-1274.), znao za postojanje Amerike. To znači da je Stari svijet oko 250 godina prije Kolumba otkrio svoju sabraću s onu stranu Atlantika. Nije riječ niokakvoj maglovitoj hipotezi, nego o tačnim zemljopisnim koordinatama američkog kontinenta.

Od koga, kada i gde je Tusi mogao dobiti informacije o dalekom kontinentu, od kojeg su ga razdvajali Crno, Mramorno, Sredozemno more i Atlantik?!...

Admiral Ahmed Muhiddin Piri (1465–1553), poznatiji pod imenom Piri Reis, turski istraživač, moreplo­vac i kartograf iz 16. stoljeća, sačino je – kako je poznato - obiman atlas nazvan ''Kitab Bahriye" ili „Knjiga o navigaciji", koji sadrži 434 strane i 290 precizno nacrtanih mapa. U bilješkama ovog jedinstvenog atlasa piše: „Nacrtao ih siromašni Piri Reis, sin Hadži Mehmmeda, poznat kao nećak Kemala Reisa, u gradu Getiboli (Gallipoli). Neka im Allah obojici oprosti. Mjeseca sve­tog Muharrema, godine 919. (9. marta - 9. aprila 1513.)".

Narodni muzej Turske raspolaže sa dvije stare mape, datirane 1513. i 1528. godine, koje je načinio Piri Reis. Mapa iz 1913. prikazuje Španjolsku, Britaniju, Zapadnu Afriku, Atlantski okean, dijelove Sjeverne Amerike i kompletan izgled istoč­ne polovine Južne Amerike. Pri samom dnu mape prikazana je obalska linija Antarktika (Antarctic), koja se proteže u pravcu istoka do jedne tačke južno od Afrike.

Pretpostavlja se da je to samo dio znatno veće karte, na kojoj je, vjerovatno, bio prikazan Indijski okean, a možda i Australija, Azija i Evropa.

Mapa iz 1528. godine prikazuje Grenland, Labrador, Njufaundlend, deo Kanade i istočnu obalu Sjeverne Amerike do Floride. Sve doskora, značaju ovih vrijednih dokumenata nije poklanjana dužna pažnja. Situacija se izmjenila tek kada se finsko-švedski geolog, geograf i polarni istraživač Nils Otto Gustaf Nordenskjöld (1869. –1928.) zainteresirao za mape čuvenog turskog admirala. On je radio na njiho­vom razjašnjenju punih sedamnaest godina, da bi njegov posao šezdesetih godina prošlog stoljeća onapokon okončao ame­rički kartograf Arlington Malern (Mallern), u saradnji sa Pomorskom hidrografskom službom SAD.

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Ovako spor napredak postaje jasan tek kada se malo dublje proanalizira gotovo fantastična stika geološke prošlosti naše planete, koju te mape ocrtavaju. Prvo, one su više nego precizne: razdaljine između Europe, Afrike i Amerike date su s gotovo neshvatljivom tačnošću. Pri tom treba imati u vidu da sve do 18. stoljeća navigatori nisu mogli tačno da odrede geografske dužine i širine. Drugim riječima – zamislite - mape Pirija Reisa bile su bolje i preciznije od kasnijih pomorskih karata.

Nesumnjivo da su se Nordenskjöld i Malern, našavši se pred zbunjujućom zago­netkom o porijeklu i izvanrednoj preciznosti tih pomorskih dokumenata, dugo vremena ustručavali da ih prihvate kao činjenice, kao što se danas mnogi znanstvenici u svijetu snebivaju i neopravdano dvoume kada se pomenu Bosanske piramide!

Jer, egzaktnost karata turskog admirala odnosila se ne samo na Sredozemlje, gdje je pomorski saobraćaj još u dalekoj prošlosti bio razvijen a samim tim i poznavanje krajeva u tom regionu, već i na obale Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i na konture Antarktika. Stare karte bile su veoma sadržajne. Raspolagale su i topografskim (visinskim) podacima o unutrašnjosti tih kontinenata, planin­skim lancima, najvišim vrhovima, postojećim visoravnima i riječnim tokovima!

Ono što je ipak najzagonetnije, na njima se detaljno vide stike reljefa Antarktika sa označe­nim visinama planina, koje se već milenijumima nalaze pod ogromnim ledenim pokrivačem. Sve do premjeravanja koja su izvrešna 1957., u Međunarod­noj geofizičkoj godini apsolutno se ništa nije znalo o tim planinama što se nalaze ispod leda.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Javno objavljivanje zbunjujućih sadržaja „Knjiga o navigaciji" turskog admirala izazvalo je pravu senzaciju među kartografima i istraživačima svijeta. Pitanja su se množila: ko je, kada, kako, čime mogao da kartografiše Antarktik dok još nije bio pod debelim ledenim oklopom? Nesumnjivo, bila su uzdrmani temeljni dometi savremene znanosti. Zar je u dubokoj geolo­škoj prošlosti naše planete postojala neka na­predna civilizacija o kojoj savremena historiografija nije znala baš ništa?!... Ko su bili oni koji su u maglovitom vremenu davne prošlosti otkrili šesti kontinent?

Američki istraživač dr Čarls Hepgud (Charles Hutchins Hapgood (1904 – 1982), u svom djelu „Promjenjljiva Zemljina kora", koje je objavio 1958. godine i za koju je predgovor napisao Albert Ajnštajn (Einstein) doslovno navodi: „Kartografisanje Antarktika izvršeno je u epohi kada njegovo kopno nije bilo zaleđeno". Ukoliko je to tačno, mape admirala Ahmeda Muhiddina Pirija mora da predstavljaju kopije nekih pomorskih karata starih više hiljada godina,  jer je Antarktik toliko dugo prekriven debelim ledom. Arlington Malern tome dodaje i svoju logičnu primjedbu: „Mi ne znamo kako su oni (?!) mogli da načine tako preciznu zemljopisnu kartu Antarktika bez pomoći aviona i satelita!...".

To je tačno. Svijet to nikada neće znati objasniti ukoliko suvremeni historiografi ne priznaju da njihova slika prošlosti nije taćna i da – u najmanju ruku – zaslužuje nova preispitivanja.

Prema raspoloživim podacima, zaleđivanje Antarktika započelo je krajem tercijera, najkasni­je početkom kvartara, znači prije više miliona godina. Ali, iz toga proizlazi zaključak da su karte kojim se služio Piri Reis načinjene onda kada čovjek još uopšte nije posto­jao!? Kako je to moguće?!

IZVORI PIRI REISA: Pokušavajući da odgovori na ova pitanja, dr. Čarls Hepgud u svojoj knjizi tvrdi da je prije šest do deset hiljada godina došlo do djelimičnog otopljavanja ledenog pokrivača Antarktika. No, znanost ni do danas nije mogla da potvrdi ali ni demantira, niti da otkrije prave uzroke pojave glečera i zaleđivanja velikih dielova kontinenata.

Neki znanstvenici ipak pretpostavljaju da razjašnjenje te zagonetke treba tražiti u osobenostima rotiranja cijelog Sunčevog sistema oko jezgra naše galaksije - Mlječnog puta. Riječ je o takozvanoj ,,galaktičkoj godini", koja traje 180 miliona godina. U toku svog postojanja - oko 5 milijardi godina - Sunčev sistem, pa prema tome i planeta Zemlja, ističu neki učenjaci, više puta su dospjevali i prolazili kroz gigantski oblak kozmičke prašine i gasa, koji je logično apsorbovao dio svjetlosnog i toplotnog zračenja naše zvijezde. Moguće je, dakle, da su ti prolasci kroz kozmički oblak izazivali nastupanja ledenih doba.

Poslednja iskopavanja pokazuju da se pod ledenom kapom Antarktika nalaze slojevi uglja i okamenjenog drveća koji su stari između šest i petnaest hiljada godina. Iz toga se nameće zaključak da Antarktik mogao biti kartografisan samo u tom perio­du. To je istovremeno i indicija da je praori-ginal karata Pirija Reisa star možda ,,samo" desetak hiljada godina a ne više. Znači da je turski admiral koristio neke relativno stare izvore, što on i sam priznaje u jednoj bilješci: „Pripremajući ovu mapu, koristio sam oko dvadeset starih karata i osam ,,Mappa Mundis", to jest karata koje se na arapskom zovu „Jaferie", načinjenih u vrijeme Aleksandra Velikog. Na njima je bio prikazan čitav nastanjeni svijet...".

Nije li ovo, ipak, jasan dokaz o velikoj starosti podataka na osnovu kojih je Piri Reis načinio svoju čuvenu „Knjiga o navigaciji" .

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Antarktik kartografisan prije desetak hiljada godina! Je li moguće?!... Prije nego što sumnjičavo odmahnete glavom ili odbacite ovu tvrdnju, kao lišenu svakog znanstvenog osnova, podsjetimo se i drugih antropoloških i arheolo­ških otkrića načinjenih posljednjih decenija.

Još 1837. godine „mudre glave" viktorijanske Engleske jasno i glasno su tvrdile da su Zemlja i čovjek stvoreni u 4.004. godini prije naše ere!? Geologija i darvinizam u međuvremenu su anetemisali takve i slične „proračune". Danas se zna da je naša planeta nastala prije 4,6 milijardi godina. Raniji nalazi u Južnoj i Istočnoj Africi pokazivali su da je Homo sapiens star oko dva miliona godina; međutim, otkrića stopala i vilica antropoida u južnoj Etiopiji pomjerila su ovu brojku na - četiri miliona godina! Dakle, razumni čovjek postoji ne 4.000, nego 4.000.000 godina! A možda i duže, zašto ne?!...

Veliko je pitanje da li je to poslednji domet antropologije, ili će možda u budućnosti biti otkriveni još stariji znanstveni dokazi o postojanju razumnog čoveka na našoj planeti. No, ako prihvati­mo posiednji podatak o starosti čoveka, u tom slučaju, nije isključeno da su ljudi prije desetak hiljada godina već mogli da raspolažu znanjem koje im je omogućilo da stvaraju razna, zasad još nedovoljno razjašnjena „čuda", među koje spada i kartografisanje istočnih obala Sjeverne i Južne Amerike i Antarktika ili pak, bosanske piramide!

Ako se imaju u vidu i mnogobrojna druga artefakta otkrivena širom naše planete, čije je porijeklo procijenjeno na više desetina hiljada godi­na, onda nije neobično što se sve veći broj istraživa­ča i ozbiljnih znanstvenika slaže sa ovom konstatacijom. Ovo utoliko prije što su otkrivene još neke kopije srednjovekovnih karata iz 1531. godine, koje se pripisuju znamenitom francuskom matematičaru i kartografu Oronciju Fineju (Orontius Finaeus Delphinus, 1494-1555).

NASLIJEĐENA ZNANJA: Poslednjih decenija, na odgonetanju karata Piri Reisa i Fineja mnogo je radio i jedan italijanski znanstvenik, koji je u svojim obimnim istraživanjima uspio da dešifrira matematičke tekstove drevnih Egip­ćana i njihove astronomske zapise o osmatranju nebeskih tijela. Pri tom je došao do zaključka da su oni dosta precizno određivali obim i prečnik Zemlje i površinu faraonskog Egipta sa tačnošću do 1/3 metra i da su umjeli da odrede koordinate prijestolnica drugih država. Za to su im, razumljivo, bili neophodni precizni instrumenti koji dopuštaju izraču­navanje  geografskih dužina i širina i crtanje karata sa gustom koordinatnom mrežom...

Dakle, potpuno je moguće da je u dalekoj prošlosti, mnogo prije epohe piramida, postojao narod koji je Egipćanima predao svoja geograf­ska i druga znanja, a ona su preko njih dospela i do svih mediteranskih naroda. Ako je to tačno, mape Piri Reisa gube oreol misterioznosti.

Daljem odgonetanju karata turskog admirala po­mogao je i – General slučaj. Za vreme Drugog svjetskog rata, kartografi savezničkih armija su za potrebe zračnih operacija izradili mape specijalnog tipa sa Kairom kao jednim od polova Zemlje. Takve karte razlikuju se od običnih mapa: konti­nenti i ostrva dobijaju neobične oblike. U toku radova, jedan stručnjak začuđeno je uzviknuo kada je na jednoj od karata ugledao Kubu ucrtanu u vertikalnom položaju - u pravcu sjever-jug, a ne istok-zapad - kao što je stvarni položaj tog otoka: ‘‘Pa to je karta Pirija Reisa!...".

Taj stručnjak bio je niko drugi do - Arlington Malern!

Upoređivanjem karata Pirija Reisa i Oroncija Fineja sa kartama dobijenim pomoću vještačkih satelita, Maleri i njegovi saradnici izvukli su zaključak da je praoriginal tih orastarih mapa vjerovatno bio snimak načinjen s velike visine. Uslovan zaključak: ljudi koji su to učinili morali su raspolagati preciznim instrumentima i savremenim metodama za kartografisanje.

APSURDNE ČINJENICE: U prilog ovoj hipotezi može da posluži i takozvani ''slučaj Grenland". Naime, ultrazvučnim sondažnim mjerenjima utvrđeno je da Grenland danas predstavlja džinovsku santu leda, koja međusobno povezuje tri otoka, a oni se mogu vidjeti i na karti Pirija Reisa!

Znači li to da su naši prapreci boravili na Grenlandu prije više hiljada godina?!...

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, onda Grenland nije uvijek bio pokriven ledom. Isti zaključak donela je i francuska polarna ekspedicija pod vodstvom etnologa Po­la Emila Viktora (Paul Emile Victor, 1907–1995). Istražujući vjerodostojnost mape Grenlanda iz 1380. godine, nazvane „Zenonova karta", francu­ski istraživači su utvrdili da je praizvor te mape veoma star, to jest da je kartografisanje najvećeg otoka na našoj planeti izvršeno u vrijeme kada je na njemu vladala umjerena klima!

Mada zasnovana na paleontološkim dokazi­ma, suvremena antropologija sadrži izvjesne postavke u čiju vjerodostojnost, posebno zbog naj­novijih otkrića o starosti Homo sapiensa, počinje da sumnja sve veći broj znanstvenika u svijetu. Jedna od tih postavki glasi da je ljudska civilizacija stara jedva desetak hiljada godina. Isključuje se ili bar vrlo nerado dopušta mogućnost da su prije civilizacija o kojima imamo pisane istorijske dokaze postoja­le i neke druge, mnogo starijeg datuma.

Pri tom se prelazi preko činjenice da je naša planeta prolazila kroz ledena doba. Posljednje od njih završilo se pre otprilike 10.000 godina. Prije tog perioda preovlađivala je topla klima i u tom razdoblju mogle su se rađati i cvjetati civilizacije, kao što su recimo Atlantida ili Zemlja Mu, koje su pred naletom neke katastrofe bile unište­ne.

Naš kromanjonski predak – sve više istraživača u to vjeruju - možda je preživjeli izdanak takve jedne prastare civilizacije. U prilog ovoj hipotezi govore razvijen mozak i visoko čelo Kromanjonca, ali i umjetnička ostavština koju je iza sebe ostavio u španjolskim i francuskim pećinama. Takođe nije isključeno da je on preuzeo nasljedne osobine neke ranije rase, baš kao što i mi danas nosimo njegove gene.

Slijedi: DŽINOVSKI OBELISCI AKSUMA

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Zadnje ažuriranje ponedjeljak, 20 juli 2015 09:49
jm

Najnoviji članci od Administrator

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved