''Vi se sjećate samo jednog potopa'' - pričali su u IV stoljeću prije nove ere filozofu Solonu egipatski mudraci – ''a njih je bilo više... S vremena na vrijeme civilizacija bi­va uništena vodom koja se srućuje s nebesa...''

Koliko je stara naša planeta? Kada se na njoj pojavio život, kada Homo sapiens, a kada su i gdje ni­kle prve civilizacije?!...

Generacije i generacije znanstveni­ka trudile su se da odgovore na ova pitanja. U osamnaestom stolje­ću francuski prirodnjak Bifon (Buffon, 1707–1788) tvrdio je da se Zemlja ohladila prije nešto više od 35.000 godina, a da se na njoj život pojavio dvadeset hiljada godina kasnije. U istom stoljeću engleski učenjak lord Kelvin demantovao je Bifona, tvrdeći da je naša planeta stara naj­manje - deset miliona godina!...

Da­nas znamo da ni jedan, ni drugi ni­su bili u pravu i da je nasa planeta mnogo starija - oko 4,6 milijardi godina!

Možda i više!

Sličnih nagađanja bilo je i kada se pokušavala odrediti starost čov­jeka, zapravo, vrijeme kada se nje­gov najstariji predak usudio da sta­ne na dvije noge i da uspravno hodajući krene u - historiju!

NA IVICI UNIŠTENJA: Samo do prije nekoliko deceni­ja vjerovalo se da je čovjek star iz­među pet i šest stotina hiljada go­dina. Međutim, otkriće američkog antropologa Karla Johansona (Donald Carl Johanson) kra­jem 1973. godine u Etiopiji pomjeri­lo je vrijeme pojave dvonogih čovjekolikih bića još više u prošlost. Fragmenti kostiju noge i dio lobanje stari oko tri miliona godina, pri­padali su čovjekovom pretku iz ro­da ''Australopitekusa'', a znanstvenici smatraju da nema mjesta sumnji u to da je on hodao samo na - dvije noge!

Šta se od tog historijskog trenut­ka dešavalo sa čovjekovim najda­ljim pretkom, teško je precizno rekonstruisati. Po svoj prilici, čitave generacije tih naših dalekih predaka, u potrazi za hranom i boljim ži­votom, krenule su na istok, zapad, sje­ver i jug. Na tim mukotrpnim i opasnim putovanjima u ne­poznato mijenjali su se i naši preci - postajali su dovitljiviji, lukaviji, pronicljiviji, hrabriji, sigurniji, brži... Tako sve do prvih zajedničkih naselja, do Gobekli Tepe, Catal Hojuka, Jerihona i plodne Mezopotamije!

Od tada pa do danas, iz primi­tivnih ljudskih zajednica rađale su se kulture i neznane civilizacije, umirale i ponovo se rađale; dešava­le su se strašne kataklizme u kojima je ljud­ski soj često dolazio na ivicu po­tpunog uništenja, potopi kao što bijaše onaj o kome tako zorno go­vore svjedočanstva zabilježena u svetim knjigama jevreja, kršćana i muslimana.

Evo šta se kaže u Bibliji:

''... Drugog mjeseca, sedamna­estog dana mjeseca, tog dana otvorili su se svi izvori velike provalije i okna su se nebeska otvorila. I pa­dala je na Zemlju kiša četrdeset da­na i četrdeset noći...''

Potop!

Stravična orgija neba i zemlje, mora i rijeka!

Je li postojao?

Da Biblija ne vara?

Odgovore na ova pitanja, na ko­ja je čovjek pokušavao odvajkada da odgovori dobili smo na obali Tigrisa, u biblijskoj Ninivi, u tek ot­krivenom sumersko-babilonskom epu Gilgameš: potop je, doista, po­stojao, Biblija ne vara!

MNOGOBROJNI POTOPI: Potop, jedan ili više, zadržao se u tradicijama mnogih starih naroda:

''Vi se sjećate samo jednog po­topa'', pričali su u četvrtom stolje­ću prije nove ere grčkom filozofu Solonu egipatski mudraci i čuvari tajnih znanja, ''a njih je bilo više. S vreme­na na vrijeme, naša civilizacija, kao i civilizacije drugih naroda, biva uništena vodom koja se sručuje s nebesa... Čovječanstvo su stizale i još će ga sustizati u budućnosti mnogobrojne katastrofe...''

Nije li baš o jednom od tih mno­gobrojnih potopa što su u prošlosti harali našom planetom riječ i u staromeksikanskim tekstovima, u ta­kozvanom  Kodeksu čimalpopoka (CodexChimalpopoca)? A evo o čemu se u njemu doslovno go­vori:

''...Nebo se približilo zemlji i u jednom danu sve je propalo. Čak su i planine nestale pod vodom...''

I u svetoj knjizi srednjoameričkih Indijanaca Kičua (Quiche) ''Popol Vuh'', čiji da­leki potomci danas žive na područ­ju Gvatemale, ostalo je zabilježeno:

''...Došao je veliki potop... Lik se Zemlje zamračio i počela je da pada crna kiša: pljusak i danju, pljusak i noću... Ljudi su očajno ju­rili...

Slična kazivanja zabilježena su i u drugim svetim knjigama i kronikama drevnih naroda.

''...Ne pravi više vino od agave i počni dubiti deblo velikog čempre­sa i uđi u njega kada u mjesecu tozontli voda dostigne nebesa!...''

Tako je svoj narod, pred stravič­nu katastrofu, upozoravao bog prastarih Asteka.

ŠTA KAŽE GILGAMEŠ: Ipak, sumersko-babilonski ep o Gilgamešu, koji je pomoćnik slav­nog engleskog arheologa Sir Ostin Lejarda (Austen Henry Layard, (1817 – 1894), Kaldejac Hormuzd Rasam (Rassam, 1826 – 1910), a kasni­je i Džordž Smit (George Smith, 1840 – 1876), otkrio u Ninivi, u bogatoj biblioteci najmoćnijeg i najučenijeg asirskog kralja Asurbanipala (Ashurbanipal, 668 pr.n.e – 627 pr.n.e), najdetaljnije je govorio o stravičnom potopu, koji će mnogo kasnije opisati i Biblija:

''...Šest dana i šest noći potoci­ma je padala kiša. Sedmog dana popusti potop, vladaše tišina kao poslije bitke. More se smirilo, a zlokobna oluja stišala. Posmatrao sam vrijeme, sasvim se stišalo...

Svi su se ljudi pretvorili u blato. Pusto i jednolično bilo je tlo zemlje. Otvorio sam okno i svjetlost mi je obasjala lice. Pao sam ničice, sjeo sam i plakao, plakao sam i su­ze su mi tekle niz lice. Pogledao sam na daleku vodenu pustinju. Glasno sam jadikovao, jer bijahu poginuti svi ljudi.

Poslije dvanaest dvostrukih sati diže se jedno ostrvo.

Lađa je plovila prema brdu Nisir. Nasjela je i čvrsto ostala na nje­mu, šest dana držao je brijeg lađu i nije joj dao više da se zaljulja.

Kad nastade sedmi dan, uzeh goluba i pustih ga. Golub ode i opet se vrati. Nije našao mjesto gdje bi se odmorio i zato se vratio.

Uzeh lastavicu i pustih je. Las­tavica odletje i vrati se. Nije našla mjesto gdje bi se odmorila i zato se vratila.

Uzeh gavrana i pustih ga. Gav­ran odletje, vidje kako voda presušuje, čeprka, ždere i grakće i ne vrati se više.

Tada sam ih sve pustio napolje, na sve četiri strane i prinio jagnje kao žrtvu, žrtveno zrnevlje prosuo sam na vrhu brda, spalio sam kedrovo drvo i mirtu...''

OTKRIĆE NA PLANINI EL DŽUDI: Tako se u sumersko-babilonskom epu o Gilgamešu pripovjeda o Općem potopu, koji je nesumnjivo poharao našu planetu. Sveta knjiga islama Kur'an, kroz svjedočenje o Nuhu (Noah, Noe) opisuje završnu epizodu Velikog potopa:

“…I bi rečeno: ‘O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!’ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudi…”- tako objavljuje Kur’an u suri Hud, u 44. ajetu. (Kur’an - Iz sure Hud, 44 ajet)
Da ostaci legendarne arke zanavijek počivaju na planini El Džudi zaključila je i specijalna znanstvena komisije turskog parlamenta, koja je 2009. godine, konačno, stavila tačku na stoljetne rasprave o tome gdje se uistinu nasukala Nuhova lađa. Komisija je svoje zaključke potkrijepila fosiliziranim nalazima geologa, kao i specijalnim snimcima iz aviona koje su pedesetih godina prošlog stoljeća turski vojni kartografi snimili na jednoj lokaciji na planini Džudi. Na snimcima se jasno vide obrise okamenjenog broda.

Na pomenutom lokalitetu udaljenom oko 11 km od mjesta Doubejazit, u jugoistočnoj Turskoj, američki istraživač Dejvid Fasold (David Franklin Fasold, 1939 – 1998) je 1985. godine, uz pomoć specijalne opreme i molekularno-frekventnog generatora, desetak metara u dubini zemlje, otkrio postojanje ostataka objekta koji bi svojom strukturom i sadržajem mogao biti ogromna lađa. Nedaleko odatle nađeno je i ogromno kameno sidro koje je možda pripadalo Nuhovoj arci!

Tako je jedna legenda postala povjesna činjenica!

Slijedi: ŽIVOT PRIJE SUMERA (52)

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!