Logo
Print this page

ZATRPANA PROŠLOST (53)

Sredinom prošlog stoljeća meksički istraživač Garsije Pejon istraživao je jedan lokalitet na Visokim Kordiljerima. Tom je prilikom na visini od 5.700 metara, u debelim naslagama leda, otkrio je ostatke dvaju koliba i velik broj morskih školjki!

Bilo je lijepo decembarsko jutro, hladno, prozračno i sunčano, kada sam sa svojim starim prijateljem i saputnikom na dugim putovanjima dr. Eldinom Karaikovićem izašao iz trošnog autobusa. Vozač nas je ispratio znatiželjnim pogledom i rekao nam:

- To je Džeraš!

Naš konačni cilj te 1988. godine nije bio Džeraš (Yerash), antički gradić na sjeveru Jordana pedesetak kilometara od Amana, već daleka Sana (Sanna) i usnuli pustinjski grad Marib (Ma'rib), u nekadašnjoj Arabiji Felix – Sretnoj Arabiji. Prema mnogim izvorima Marib je bio legendarna prijestolnica prelijepe Bilkis, kraljice od Sabe, koju Biblija i Kur'an pominju kao zanosnu gošću mudrog cara Solomona (Sulejman). Ali, čekajući u Amanu avion za Jemen (Yemen), željeli smo vidjeti Džeraš, jer je njegovo iskopavanje tih godina bio istinski arheološki izazov o kome je brujao kulturni svijet Europe.

POPUT POMPEJA: Džeraš je podignut uz stari karavanski put kojim su u Aman pristizali trgovci tamjanom i kafom. Tu je postojalo značajno naselje još u brončanom dobu (3200 pr.n.e.), a povijesni i literarni izvori kazuju da ga je pod imenom Geras osnovao niko drugi nego slavni Aleksandar Makedonski. U njemu je rođen slavni grčki matematicar Nicomachus od Gerasa (60 - 120). Ipak, svoj puni procvat Džeraš je doživio u vrijeme Rimskog carstva, pogotovo u vrijeme rimskih careva Trajana i Hadrijana, kada je pripadao ''dekapolisima'', jednom od deset najznačajnijih gradova velikog Carstva.

To dokazuju i impozantne građevine i velelijepni hramovi, popločane ulice, kolonade i prelijepi slavoluk, kroz koji su uz bučni doček u grad pristizale slavne rimske vojskovođe i carski velikodostojnici. Tu je i prelijepi amfiteatar u kome su svoje vještine pokazivali sportisti i umjetnici iz cijelog Rimskog carstva.

Džeraš je pripadao rimskoj provinciji Siriji i bio – prema mišljenju mnogih historičara - slavniji od Heliopolisa (Baalbek), smještenog u plodnoj libanonskoj ravnici Beki (Bekaa). Ali, zla sudbina učinila je svoje i pod tragičnim okolnostima Džeraš bacila u zaborav. Prvo su ga 614. godine rušili i palili Perzijanci a onda je u osmom stoljeću, tačnije 749. godine, središnji Jordan pogodio strašan zemljotres i Džeraš pretvorio u "Pompeje Bliskog istoka i Azije". Burna vremena ispunjena nemirima i ratovima zatim su učinila svoje, brišući tragove drevnih rimskih neimara i slavnih vremena. Sredinom prošlog stoljeća od Džeraša je ostala samo legenda nalik onoj o zlohudoj sudbini italijanskih Popeja. Ipak, njegovo postojanje ustanovljeno je mnogo prije, zahvaljujući njemačkom orijentalisti Ulrihu Džasperu Zecenu (Ulrich Jasper Seetzen), koji je 1806. godine locirao njegov položaj na područjui starog grada Sakiba.

No, do prvih iskopavanja i dolaska arheologa prošlo je poprilično vremena. Tek potkraj prošlog stoljeća pojavili su se arheolozi i legendu pretvorili u stvarnost: na svjetlost dana iznjedrili su prošlost u svom najljepšem sjaju. Ispod stoljetnih naslaga zemlje na kojoj su se zelenili maslinjaci, izronio su ostaci grada koji je pronosio slavu antičkog Rima.

Džeraš je danas jedna od najprivlačnih turističkih destinacija u siromašnom Jordanu. Moglo bi se čak reći da je poslije veličanstvene Petre druga po popularnosti turistička atrakcija. Ima nekih 35.000 stanovnika, večinom potomaka Čerkeza, koji su u Jordan emigrirali sa Kavkaza 1878. godine nakon otomansko-ruskog rata. Tu se doselilo I dosta Palestinaca, koji se uglavnom bave poljopriovredom i maslinarstvom. Kroz njega i dalje prolazi trgovački put prema Siriji, a s vremena na vrijeme, navraćaju i rijetke karavane s pretovarenim devama koje na leđima prenose maslinovo ulje, kafu, datule i miomirise iz Saudijske Arabije.

SLAST OTKRIĆA: Niko danas ne zna koliko se još blistavih gradova, poput Džeraša, krije zatrpano ispod zemlje i pustinjskog pijeska, koliko porušenih velebnih hramova i palača sniva u morskim dubinama ili je prekriveno neprozirnim zelenim prašumskim baldahainima i koliko će nova arheološka iskopavanja i nova otkrića – kao što su ona između biblijskog Harana (Charran) i Šanliurfe u Gornjoj Mezopotamiji, u današnjoj Turskoj - uticati da promijenimo sliku naše prošlosti i evolucije čovječanstva. Mislim, prije svega, na otkriće misterioznog Gobekli Tepa, megalitskog svetišta iz vremena neolita čiji su graditelji i stanovnici, prije više od 12.000 godina, pratili promjene na zvjezdanom nebu i uspjevali manipulirati sa kamenim blokovima teškim više desetina tona.

"Ovdje imamo  jedan novi  i nepoznat  svijet... Carstvo koje potpuno mijenja našu percepciju stare historije!..."

Koliko je samo arheologa i istraživača u prošlosti izgovorilo ove riječi?!

Koliko ih je dijelilo uzbuđenje sa italijanskim arheologom Paolom Matijem (Matthi) sa Sveučilišta u Rimu, dok je zurio u mjesečinom obasjane ruine legendarne Eble u Siriji?!... Tu je italijanski profesor 1974. i 1975. otkrio najveću kraljevsku arhivu koja je ikad otko­pana. Potiče iz trećeg milenija stare ere, iz vremena učenog akadskog kralja Ibbit-Lima. Više od 15.000 otkrivenih glinenih tablica i fragmenata ispisanih klinastim pismom spada u red najznačajnijih arheoloških otkrića našeg vremena. Kroz jedva prozirnu izmaglicu minulih vremena, one svjedoče o kraljevstvu čiji su vladari bili mudri i učeni. Stolovali su u Ebli i vla­dali velikim dijelom starog Bliskog i Srednjeg istoka.

U augustu/kolovozu 2015. godine, u okolini Džeraša, iskopane su dvije ljudske lobanje koje datiraju iz neolita (7500 - 5500 p.n.e.). Otkriće arheološkog tima, koji je predvodio Maysoon Nahar, dekan Univerziteta arheologije i turizma u Amanu, potvrđuju da je ovdje bilo naselje i u vrijeme biblijskog Jerihona. Do sada su slični nalazi zabilježena samo na dvanaest lokacija širom svijeta!
Ovakva otkrića afirmiraju arheologiju i daju joj puni sadržaj, smisao i značaj. I sasvim je normalno da se svaki današnji istraživač i arheolog – bio on sa doktorskom titulom ili amater 'sa vizijom i osjećajem', poput našeg dr. Semira Osmanagića – iskreno nada da će, prije ili kasnije, osjetiti uzbuđenje zbog jedinstvenog otkrića, mada će za mnoge to slatko uzbuđenje izazvati i pronalazak samo nekoliko zrnaca fosila ili djelić grafita na kamenu ili na staroj zidnoj ruini.

SUŠTINA ARHEOLOGIJE: Historija Džeraša, njegov tragični nestanak i ponovno uskrsnuće, po mnogo čemu u potpunosti simbolizira sve ono što u sebi podrazumjeva riječ arheologija. Pa ipak, ona još uvi­jek većinu ljudi asocira samo na krhke skelete, glinene ruine, prastare grobove i nadgrobne epitafe. S druge strane, neki misle da arheolozi žive u svijetu izgubljenih gradova, nističnih idola i tajnovitih zlatnih kraljevskih trezora. Ali, to nije tačno.

Dok obilazimo ostatke rimskog Džeraša, francuski arheolozi nam kazuju kako su sredinom devetnaestog stoljeća istraživači najčešće iskopavali grobne humke u nadi da će naići na neko spektakularno otkriće. Moderni arheolog, međutim, nije zaokupljen samo spektakularnim nego i prozaičnim. Njega zanima sve: od zaboravljenog ognjišta, djelića grnčarije, primitivnog oružja pa do komadića klipa prahistorijskog kukuruza. Na osnovu takvih otkrića arheolozi, uz pomoć drugih znanstvenih grana i specijalnosti, često mogu reći da li je prastari kamenorezac bio ljevoruk ili izračunati u kojem je mjesecu bio podignut lovački logor, da li su prastari stanovnici bili nomadi, poljoprivrednici ili lovci.

ZNANOST O OTPATCIMA: Takva informacija, kažu naši domaćini, samo je jedan djelić složene arheološke zagonetke. Mnogi njeni dijelovi dolaze iz drugih disciplina. Geolozi rekonstruiraju stare pejzaže koji su okruživali 50.000 godina stara europska logorišta, botaničari ispituju hiljade sićušnih djelića fosilnog polena da bi što više saznali o vegetaciji koja je, recimo, prekri­vala Beringov moreuz u prastarim vremenima kada je bio kopneni most koji je povezivao Aziju sa Sjevernom Amerikom; metalurzi dokazuju da su afrički kovači kovali željezo prije više od 2.000 godina.

"Arheologija je znanost o otpacima!"- često se danas citira izjava nekog engleskog lorda iz davne 1846. godine. Na neki način to je i tačno, potvrđuju nam Francuzi i dodaju da arheolozi uistinu dosta vremena provode u čeprkanju po gomilama prastarih otpadaka. Da bi proučili ljudsko društvo iz davno prohujalih vremena, oni s istraživačkim žarom prekopavaju otpatke koje su iza sebe ostavili naši davnašnji preci što su živjeli i umirali tokom više od tri miliona godina ljudskog postojanja. Upravo zahvaljujući tom strpljivom i upornom istraživanju, nerjetko se dolazilo i do zbunjujućih - takozvanih nemogućih otkrića.

Uistinu je tako: sredinom prošlog stoljeća meksički istraživač Garsije Pejon istraživao je jedan lokalitet na Visokim Kordiljerima. Tom je prilikom sasvim slučajno, na visini od 5.700 metara, u debelim naslagama milenijskog leda, otkrio ostatke dvaju koliba. Ipak, to ne bi bilo ništa spektakularno da u blizini koliba nije našao velik broj školjki i tragove mora! Otkriće je u prvi mah izazvalo zbunjenost i nevjericu, ali je kasnije – nakon detaljnih istraživanja - poslužilo kao još jedna u nizu potvrda da su se Visoki Kordiljeri digli nakon neke strašne prirodne kataklizme i da je Atlantik prije te katastrofe, sasvim logično, imao drugačiji izgled!

ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Tog dana u Džerašu do kasno uveče družili smo se sa francuskim artheolozima. Pričali su nam o svojim zanimljivim istraživanjima u Mezopotamiji, koju smatraju kolijevkom drevnih civilizacija, o Jerihonu kojeg pamte svete knjige i nevjerovatnim otkrićima koja su proteklih decenija otkrivena u svijetu.

Šta reći za otkriće koje su u Sibiru načinili ruski istraživači. Oni su na oklopu kornjače fosilizirane prije više od 35.000 godina otkrili preciznu gravuru koja nesumnjivo predstavlja najstariju kartu nebeskog svoda. Ruski su astronomi odmah prepoznali konstalaciju sjeverne hemisfere, a posebno sazvježđe Velikog medvjeda. Međutim, pored enigme ko je na kornjačinom oklopu prije 35.000 godina iscrtao nebeski svod (i zašto), znanstvenicima su privukle pažnju i dvije zvijezde koje danas više ne svijetle na našem nebeskom obzorju. Da li se radi o ugašenim zvijezdama ili nebeskim tijelima, to zna samo tajanstveni drevni kartograf.

Ništa čudnije nije ni otkriće američkog antropologa profesora Lutera Kresmana (Luthera Sheeleigh Cressmana), koji je u jednoj pećini u istočnoj Nevadi navodno pronašao 200 pari sandala izatkanih od neke vrste konopčanih niti. Ispitujući njihovu starost, utvrđeno je da su pravljene čak prije – 9.000 godina! Ko je nosio te moderne sandale i ko ih je pravio u praskozorje naše civilizacije, vjerovatno će, nažalost, zauvijek ostati tajna.

Zanimljiv dan proveli smo u Džerašu. I da nismo rano ujutru morali na avion za Sanu, vjerovatno bismo svoj boravak produžili na iskopinama grada koji nije nadživio svoju slavu!

Slijedi: PREDHODNICI INKA (54)

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

 

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Zadnje ažuriranje srijeda, 04 maj 2016 07:56
jm

Najnoviji članci od Administrator

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved