Dovoljno je procitati najstarije epove, kronike i ljetopise; saslušati prastara narodna predanja, mitove i legende; razgovarati s domorocima s Pacifika i Oceanije, središnje Afrike ili Amazonije..., i evo, živih sjećanja na neobična bića, koja je tesško zamisliti u suvremenom zoološkom vrtu!

Suvremena se zanost u jednom slaže: zemlja u kojoj se nalazi zooloski vrt sa svim tim mutantima, kreaturama i misterioznim bicima, zasigurno ne postoji na nasoj planeti. No, to nikako ne znaci da su detaljni opisi svakojakih monstruma i himera o kojima saznajemo iz drevnih epova, svetih knjiga i mitova, puke izmisljotine  i da ne zasluzuju znanstvenu provjeru. Otkud ljudskom rodu, koji se kroz minula vremena uspjesno hvatao u kostac s najrazlicitijim iskusenjima i zivotnim nedacama, potreba da uvijek iznova potvrduje svoje uvjerenje da je naš svijet nastanjen i neobicnim, cesto opakim i krajnje neprijateljski raspolozenim kreaturma, koja vladaju sredinama u kojima covjek nije uspio saviti gnijezdo ni pustiti korijene.

FANTASTIČNA SVJEDOČANSTVA: Ako se prisjetimo, glasoviti švedski liječnik i prirodnjak Carl von Linne (1707-1778) tek je u drugoj polovini 18. stoljeca objavio svoje znamenito djelo "Sistem prirode" ("Systema naturale") u kome je sistematizirao floru i faunu naseg planeta. Tek tada je iz znanstvene literature izbačen i znatan broj životinja koje je, tko zna kada i tko zna u kakvim okolnostima, stvorila ljudska mašta.

No, mitološka se stvorenja čak i dan-danas opiru svakom savjesnijem znanstvenom klasificiranju, pa se u mnogim krajevima svijeta, o njima razgovara kao o močnim božanstvima ili (samo) suvremenim bićima, koja žive u potaji, odmah, tu, pored nas, u nepristupačnim planinskim zabitima i nedođijama, u beskraju zarkih pustinja i azijskih stepa, na ledenom sjeveru ili u mračnim morskim dubinama!
Postoje li zaista?!

U jednom prethelenskom mitu o stvaranju svijeta, nastalog iz sveopceg kaosa, Eurinoma se sparuje sa sjevernim vjetrom Borejom prerušenim u zmiju. Iz te ce strasne veze nastati sve što Zemlja danas nosi: rijeke i mora, polja i doline, flora i fauna, pa čak i strašna mitološka bica, nevjerojatnih obličja, moći i osobina.

MUTANTI STARE GRČKE: Značajno mjesto među tim cudovisnim hibridnim bicima iz prastarih predanja, mitova i legendi pripadalo je ljudima-životinjama i životinjama-ljudima, a njih je, bar kada je rijec o staroj Grčkoj, bilo velik broj - cijela jedna nevjerovatna galerija u čije se postojanje iskreno vjerovalo!
Prisjetimo se...

HIMERA: Zahvaljujuci grckom pjesniku Hesiodu (oko 700. g.pr.n.e.) i njegovim opisima, Himeru biste mogli prepoznati na udaljenosti od sto metara cak i po maglovitom vremenu. Radi se o monstrumu na čijem neskladnom tijelu dominiraju tri glave - glava lava, glava koze i glava zmije, mada je neki autori predstavljaju i kao troglavo čudoviste, koje riga vatru!
Hesiod je zivio u osmom stoljecu prije nove ere i moguce da je imao prebujnu mastu. Drugim rijecima, vjerovao je u prastara predanja i legende, a i sam je precesto svoju bujnu imaginaciju pustao na volju. Mi, međutim, danas znamo da himere - ne postoje!

HAROIES: Predanja kazu da je ovo fantasticno bice imalo zensku glavu i zenske grudi, a na mjestu ruku - siroka krila i orlovske kandze!

AMPHISBAENA: Uvijek budna i prisebna legendarna zvijer, s dvije glave. Druga joj je glava bila smjestena na repu i mogla se pokretati i naprijed i nazad. Kada bi jedna glava spavala, druga je bila budna i uvijek na oprezu!

BASILISK: Ovo cudoviste iz starogrcke mitologije bilo je izuzetno opasno. Svoje neprijatelje je moglo da ubija dodirom, pa cak i pogledom! Imalo je mnogo neprijatelja, ali su ga samo tri stvari mogle unistiti: ako bi se pogledao u ogledalo, pijetao koji kukurice i ako bi ga napala lasica!

MANTICORE: Izgledao je vise nego zastrasujuce - imao je ljudsku glavu, plave oci i tri reda ostrih zuba, a tijelo mu je imalo oblicje lava. Rep mu je bio kao u raka, bio je dug i prekriven ostrim (otrovnim) bodljikama, koje su se poput strijela zabadale u neprijatelje!

GRIFFIN: Kakva je to bila neobicna zvijerka?! Zamislite, predanja kazu da je bila snazna kao stotinu planinskih orlova. Jednim dijelom tijela licila je na njih. Imala je glavu, krila i perje, kao orao, ali zadnje noge i rep bile su kao u lava. Za razliku od oosilih ptica, nosila je zlatna jaja!

GALERIJA MONSTRUMA: Kroz nedokucive prostore drevne mitologije jos i danas, kako vidimo, leprsaju razne utvare, nemani i dzinovski reptili. Zemlja se trese pod galopom Minotaura, snaznog cudovista (pola covjek, pola bik), cijoj muskosti nije mogla odoljeti ni Pasifaja, prelijepa supruga legendarnog kritskog kralja Minoja.
Nasuprot Minotaura, u heladskoj mitologiji, egzistira i mudra Sphinga, koja je imala lice i grudi prelijepe djevojke, a tijelo i noge mocnog lava. Umjesto ruku imala je - krila ptice. Njeni najblizi "srodnici" bili su takoder cudovisni - ptice s licem zene, sirene s ribljim tijelom i kentauri s konjskim tijelom.
Zanimljivo je, mozda, napomenuti da je egipatska Sphinga, prvobitno smatrana bicem muskih osobina, pa je na monumentalnim spomenicima arhajske umjetnosti najcesce prikazivana kao bradati muskarac. Kasnije, posredstvom Fenicana i Sirijaca, Grci su je preuzeli kao lik iz faraonskog Egipta, jos u vrijeme mikenske civilizacije.

Kod starih Grka, Sphinga je opaka zenska neman sto je stajala pred gradskim kapijama legendarne Tebe. Ona je presretala putnike i postavljala im nemoguca pitanje i nerjesive zagonetke. Sve one koji nisu znali odgovore i odgonetke, kaznjavala je strasnim prozdiranjem. Mozda je zbog toga, u 19. stoljecu, Sphinga postala simbolom vjecito opasne zenstvenosti, stiliziran kao kasnoromanticni strah od erotike.

OPAKA MEDUZA: Monstruozna bica nalik ljudima-zivotinjama nisu rijetki u mitologijama drevnih naroda. Ipak, malo ih je sa zmijskim glavama ili zmijama kao sto je bila krilata Meduza ili Georgona. Ona je imala bezbrojne zmije upletene u kosu, a njeno strasno lice sto je izazivalo nedoumicu i strah, tumaceno je kao iskonska zenska opasnost. Tko bi se usudio da pogleda Meduzi u oci, kazu prastara heladska predanja, odmah bi se skamenio, a ona je sa svojim nedokucivim zlim mocima, predstavljala istinsku opasnost za sve, pa cak i za same grcke bogove.

"Cak su i svecenice iz prethistorijske Grcke nosile maske Meduze da bi zastrašile sve one, kojima nije bilo dopusteno da uzmu učesce u misterijama, a u klasičnoj je Grckoj glava Meduze korištena kao svojevrstan znak koji simbolizira zabranu..." - zabilježio je u svojim djelima najbolji poznavalac grčke mitologije historicar Robert von Ranke Graves (1895. –1985.).

Slicno Meduzi bilo je i mitolosko cudoviste Lamias. Njega su stari Grci opisivali kao opako bice ciji gornji dio tijela ima oblicje lijepe i zavodljive zene, a donji dio tijela bio je nevidljivo, jer je ispod struka bio omotan ljutim zmijama. Prelijepim zviždanjem, Lamias bi u svoju ljubavnu jazbinu namamljivala zalutale putnike i tamo ih - prozdirala!

HOMO MONSTROSUS: Mnogi istraživači i pisci danas sva mitoloska cudovista koja svojim oblicjima nisu bila ni covjek ni zivotinja, a imala su neke karakteristike i jednog i drugog, nazivaju jednom rijecju - himere! U njihovo postojanje, pored sirotog grckog pjesnika Hesioda, vjerovali su mnogi drugi glasoviti filozofi, historicari i pjesnici antike. Cak su u postojanje neke vrste himere vjerovali i braca August i Luis Limijer, Volter i Didro, koji su, kako znamo, zivjeli u XVIII stoljecu. Doduse, njihova himera nije imala tri glave - radilo se o cudovistu polucovjek-poluzivotinja!

Istodobno, glasoviti švedski znanstvenik, Carl von Linne (1707-1778), otac prirodnih znanosti, u vrijeme kada je pravio svoju klasifikaciju vrsta, pored Homo Sapiensa ostavio je prazno polje za Homo Monstrosusa.  No, kako znamo, do danas nijedno stvorenje nije popunilo praznio polje u Lineovoj klasifikaciji vrsta. U prirodi, kako znamo, ne postoje ljudske ili zivotinjske himere. Nema covjeka s tijelom jarca, niti majmuna sa slonovom surlom ili orlovskom glavom.

Ali, otkud sva ta cudovisna bica u starogrckoj mitologiji? 

Kako objasniti cijelu jednu galeriju monstruoznih bica koja se pominju u starom Sumeru, Indiji, drevnoj Kini ili u egipatskom faraonskom vremenu? Cak su neka od njih predstavljala bozanstva kojima su se ljudi stoljecima klanjali. Jesu li, uistinu, postojala?!... Da li je uopce u prirodi moguce ukrstanjem dobiti neko monstruozno bice koje pominju prastare sage i legende?!...

Da ste ova pitanja postavili nekom prirodnjaku s pocetka proslog stoljeca samo bi odmahnuo rukom i promrmljao:

"Glupost!... To je nemoguce!..."

Ipak, odnedavno se pocinje saputati o himerama iz naucnih laboratorija. Rijec je o zivim bicima neobicnih osobina koje su suvremeni znanstvenici dobili oplemenjujuci ih novim celijama, genima ili organima!

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!