"Ovdje nema sigurnog sidrišta, nema gorivoga drva, nema svježe vode i čini se da je zemlja neplodna…"

(Kapetan James Cook, nakon posjete Uskršnjem otoku 1774. godine)

Konačno sam na cilju!

Najusamljeniji i zasigurno najtajanstveniji otok na našoj planeti, Rapa Nui ili Uskršnji otok, dočekao me je na najimpresivniji način - sa igrom  i plesom mladih obnaženih otočanki i zanosnom egzotičnom muzikom i ritmom kakvi se valjda više nigdje na svijetu ne mogu čuti. Nevelika aerodromska zgrada prepuna je domaćih znatiželjnika ali me niko ne vuće za rukav, nudeći turistički smještaj, kao što je to uobičajeno na svim pacifičkim otocima koji žive od turizma. Prispjeli putnici imaju mogućnost da se obrate službenicima u informativnim turističkim boksovima i da rješe sve što je u vezi sa njihovim boravkom na otoku – od smještaja do unajmljivanja konja za jahanje ili bicikla za obilazak otoka. Ali, niko se ne žuri da dobije korisnu informaciju, niti se žuri da napusti aerodromsku zgradu. Svi su zaokupljeni neobičnom muzikom i preplanulim ženskim tijelima koja se njišu u uigranom egzotičnom ritmu.

Kraljevstvo sunca

U ovoj iznenadnoj opojnoj muzici i sladostrasnim krikovima, čiji se dublji smisao i sadržaj gube u vrtlozima prohujalih vremena i tajanstvenih tradicija, kažu da je sadržana cjelokupna kolektivna memorija stanovnika najzagonetnijeg otoka na svijetu: njihova uzbudljiva sjećanja i duboka sjeta za sretnim vremenima u kojima je – daleko od nasrtljivih bijelih ljudi - na prostorima Tihog okeana, možda, blistalo jedinstveno kraljevstvo sunca - Zemlja Mu. Majka svih civilizacija svijeta!

Ali ko još može da razmišlja o tome u ovom čarobnom južnom predvečerju u kojem se slavi susret sa nepoznatim došljacima koji su upravo pristigli s dalekih merdijana, ne krijući svoje divljenje i zbunjenost ljepotom prvog utiska. Niko, dabome, i ne sluti da pomamna obnažena tijela zanosnih kćerki i sinova dalekog Pacifika i ovog predvečerja zapravo prizivaju neka druga zauvijek prohujala vremena!

Tek ujutro, postat ću svjestan gdje me je izbacila čelična letjelica čileanske aeroflote. Svuda oko mene je sivi, prepečeni kamen i morska pučina. Beskrajna tajnovita pustoš što se zlokobno valja, bjesni i pjeni, uludo udarajući o mrko vulkansko stjenje staro koliko i sam otok.

Gledano s pučine, Rapa Nui pruža utisak zelenosivog, travnatog tla koje se proteže iza visokih, crnih litica, a gledano iz zraka jasno se uočava njegov trokutasti oblik, donekle me podsjeća na jadranski otok Vis. Strane su mu duge deset, jedanaest i petnaest milja, a ukupna površina kopna iznosi tek nešto više od 45 kvadratnih milja. U blizini "vrhova trouglova" zlokobno prema nebu zjape mračni krateri tri davno ugašena vulkana: Rano Ravaku, Rano Kao i Rano Aroi. Nisu usamljeni niti jedini. Manji, bezimeni krateri su razbacani posvuda okolo i svjedoče o vremenima nesnosnog kaosa, kada su nemilosrdni bogovi iskazivali svoju bijes i kada je Pacifik podsjećao na ogromni kotao u kome su carevali košmar i pakao.

Svjedoci zagonetne prošlosti

Iz tih dalekih vremena na otoku je ostalo i preko 800 špilja i pećina, većina neistraženih, među kojima su najpoznatije ubilježene na topografske mape otoka - Ana Kai Tangata, Ana Mahina, Ana O Keke, Ana Toki Toki, Roiho i Ana Te Pahu. U ovim tajanstvenim podzemnim odajama istraživači su otkrili brojne petroglife čiji smisao i poruke nisu još uvijek potpuno odgonetnuti. Ali sve špilje i pećine još uvijek nisu istražene. Pogotovo one u koje se ulazi jedino iz okeana sa specijalnom ronilačkom opremom, a koje prema nekim istraživačima kriju basnoslovne tajne.

Vremena kaosa su, srećom, daleko iza nas. Na usamljenom otoku pobjedio je život zahvaljujući ugodnoj umjerenoj klimi, koju samo s vremena na vrijeme bičuju neugodni vjetrovi i olujne kiše. Tlo ostrva je izdrobljena lava, plodna, ali veoma porozna na kojoj raste nisko grmasto južno rastinje. Nema rijeka, nego samo nekoliko potočića, koji presuše za vrijeme toplog ljetnog perioda. Otočani danas ulažu velike napore da sa prostranih polja uklone kamenje i dovedu vodu koja bi natapala njihove oskudne parcele s povrćem, uglavnom sa slatkim krompirom i zeljastim biljkama. Sve ostalo povrće i voće se uvozi iz oko četiri hiljade kilometara udaljenog Čilea u čijem sastavu se otok nalazi od 1888. godine.

Najimpresivniji svjedoci zagonetne prošlosti otoka su, svakako, kamene skulpture gigantskih razmjera, moaji, koji se ne mogu usporediti s ničim sličnim na našoj planeti. Isklesane su iz crvenkasto-tamnosmeđeg vulkanskog pršinca, takozvanog tufa. Uglavnom su podizane uz morsku obalu, na posebno izgrađenim kamenim platformama (ahu) koje podsjećaju na goleme brodske palube. Moaji, na prvi pogled, djeluju poput kamenih čuvara otoka, ali niko do sada nije uspio objasniti zašto su leđima okrenuti prema pučini. Najviše ih je na južnoj obali otoka, između Hanga Vinapua i Hanga Nuia. U dugom nijemom nizu stražare Ahu Vinapu, Ahu Tahira, Ahu Hanga Hahave, Ahu Hanga Poukura, Ahu Tarakiu, Ahu Hanga Te'e, Ahu Ura Uranga, Ahu Akahanga, Ahu Oroi, Ahu Runga Va'e, Ahu Hanga Tetenga, Ahu Tuu Tahi i Ahu One Makihi. U dalekoj prošlosti, prije nekoliko stoljeća bilo ih je znatno više i prestravljenim pomorcima koji su plovili priobalnim vodama se činilo da na otoku žive divovi!

Kameni spomenari

Kamene platforme visoke nekoliko metara i nerijetko dugačke više od dvadeset metara, nalikuju na ogromne lađe. Vjeruje se da potječu iz najranijeg razdoblja otoka i o njima se ne zna ništa pouzdano. Drevni neznani graditelji su ih na neki čudan i nejasan način podigli od velikih višekutnih blokova od tvrdog bazalta i tako precizno spojili da se između njih ne može provući ni oštrica noža.

Ovakav složeni oblik megalitske gradnje bio je poznat u prostorima na kojima se prostiralo carstvo Inka, uključujući i zagonetnu civilizaciju Tahuanaco koja je predhodila svim kulturama Južne Amerike. Slične karakteristike su dobrim dijelom vezane i za drevne civilizacije Srednje Amerike. Njihova monumentalna arhitektura, kao uostalom i religija, bila je tijesno povezana s kretanjem Sunca, tako da su te zidine možda služile kao ceremonijalni žrtvenici u vrijeme procesija posvećenih kultu Sunca. Stoga su, po pravilu, bili orijentirani s velikom tačnošću u odnosu na izlazak i zalazak sunca.

U svrhu bilježenja kretanja Sunca tokom godine na vrhu vulkana Rano Raraku prastari stanovnici Uskršnjeg otoka izgradili su solarni opservatorij. Pored solarnog opservatorija i iza svakog žrtvenika podigli su znatan broj kamenih orijaša ljudskoga obličja, moaja, koji još i danas predstavljaju svojevrsnu graditeljsku i religioznu enigmu. Neki od njih teški su i više od stotinu tona, a samo ''šeširi'' nekih moaja teži su od deset tona!

Ko ih je i kako podizao na nepristupačna mjesta i kako? Čemu su služili? Otkud i zašto?

Na ova pitanja pokušali su odgovoriti mnogi – od avanturista do američkih svemirskih eksperata. Suvremeni istraživači i arheolozi izmisli su bezbroj teorija o tome čemu su služili moaji, kako su klesani i građeni i na koji su način prevoženi do sadašnjih lokacija i podizani na visoka postolja, ali – ruku na srce – nijedna od tih teorija ne djeluje uvjerljivo da bismo je, bez sumnjičavog klimanja glavom, mogli prihvatiti tačnom. Čak i pretpostavke o vremenu njihovog nastanka - između 400 i 1000 godina – djeluju neuvjerljivo i potpuno proizvoljno.

Četiri tipa moaja

Najviše očuvanih kipova podignuto je oko vulkanskih kratera – posebno oko kratera vulkana Rano Kao i na padinama vulkana Rano Ravaku, kao i podno najvišeg vulkanskog vrha na obližnjem nenastanjenom otoku Tera Vaka. Svaki od njih oduševljava i zbunjuje kako turiste tako i arheologe, etnologe ili povjesničare, namećući mnoga pitanja za koja do danas nema pouzdanih odgovora.

Tokom minulih vremena, na najzagonetnijem pacifičkom otoku, otočani su izrađivali četiri različita tipa kamenih statua, ali se ne zna šta su predstavljali i ko su im bili uzori. Jedan tip je bio relativno mali, pljosnate glave bez tijela, s ogromnim izbečenim očima. Drugi tip je imao oblik pravokutnog stupa na čijim je stranama u reljefu ocrtana ljudska figura i on najviše podsjeća na kamene statue koje su neznanom vremenu podizane u Tiahuanacu, na obalama jezera Titicaca, u hiljadama kilometara udaljenoj Boliviji. U treći tip moaja spadale su zaobljene i realistične kamene figure koje spokojno kleče sjedeći na petama, s rukama na koljenima i pogledom uprtim u nebo, podsjećajući na religioznu pomirenost sa sudbinom. Četvrti i posljednji tip predstavlja umanjeni prototip velikih spomenika iz kasnijeg razdoblja, budeći svojim postojanjem vremena u kojima su otočani očito oponašali svoje znamenite pretke, održavajući tako jednu fascinantnu tradiciju čije izvore još uvijek nismo u stanju sagledati.

Sve skupa, računa se da na Rapa Nui ima preko hiljadu moaja!

U idućem nastavku: IZA ZAVJESE VREMENA >>