“Vulkan Rano Raraku je bio i ostao jedan od najvećih i najneobičnijih spomenika koji je ikada postojao; Uspomena na izgubljeni period o kojem ne znamo ništa i koje nas upozorava da je budućnost prolazna.”
Thor Heyerdahl, istraživač
Zaustavili smo se ispod kamenog kompleksa Ahu Tahai. Pomislio sam kako mora da izgledamo beznadežno sičušni i ništavni naspram tih snenih gorostasnih moaja što nas ovog jutra nijemo i nezainteresirano gledaju nadmočno s visine. Ahu Tahai se smatra najstarijim i najljepšim kamenim kompleksom na Uskršnjem otoku a sačinjavaju ga još i Ahu Ko Te Riku, Ahu Vai Ure i Ahu Tahai.
Pažnju mi privlači Ahu Ko Te Riku kojim dominira samo jedna restaurirana kamena statua, sa upečatljivim obojenim nijemim očima i crvenim 'pukoaom' (kameni šešir) na glavi. Ispod ovog su moaja u davnim vremenima, kako nas obavještavaju drevna otočka kazivanja, u određenim danima i noćima, organizirani mistični ceremonijali u slavu neznanih bogova. Ložene su goleme vatre, izvođeni mistični ritualni plesovi i možda prinošene ljudske žrtve. Sada, međutim, oštećen i usamljen, kameni gorostas nijemo stražari nad neizvjesnom sudbinom otoka.
Prošlost je ovdje, nažalost zauvijek sahranjena!
Na plaži kralja Hotu Matu’a
Vraćamo se istom stazom do našeg skromnog pansiona, udišući svježinu probuđenog pacifičkog jutra i mirise vlažnost mora koje pjeni. Željeli bismo kamerom zabilježiti uobičajne jutarnje prizore u ribarskoj luci Hango Roa, glavnom i jedinom grada na otoku, a onda bismo krenuli u prva istraživanja. Krenut ćemo na sjevero-istočnu stranu Uskršnjeg otoka gdje se mogu vidjeti zanimljivi materijalni ostaci jedne od najljepših ovdašnjih legendi. Tamo se, naime, prostire prelijepa pješčana plaža Anakena nad kojom dominira sedam gorostasnih kamenih moaja, podignutih u slavu legendarnog kralja Hotu Matu’a i njegovih šest kršnih sinova s kojima se navodno baš tu, na tom mjestu, iskrcao i utemeljio otočnu civilizaciju koja je sretno živjela sve do dolaska prvih bijelih moreplovaca. Kada se to dogodilo i pod kakvim okolnostima, danas niko ne zna.
Ko je bio Hotu Matu’a?!
Čileanski arheolog Sergio Rapu, inače rođen na ovom čudesnom otoku, smatra da je na živopisnoj plaži, u sjenci palminih šuma, nekada postojala i kraljevska palaća u koju je svoje goste sa dalekih otoka Polinezije primao kralj Hoto Matu’a. No, iskopavanja koje su 1914. i 1950. godina na plaži Anakena vršili Katherine Routledge, Williiam Mulloy i Thor Heyerdahl to nisu potvrdila. Nikakav trag o postojanju kraljevske palaće nažalost nije pronađen!
Ali, postoje i druge neobične priče vezane za ovaj prelijepi pješčani morski žal. Ovdje se noću – zaklinju se otočani - za vrijeme punog mjeseca, navodno, mogu vidjeti kako iz mora izlaze morske vile, koje sve do jutra igraju svoje zanosne plesove. Ko ih ugleda smrtno će se zaljubiti i ujutru zajedno s njima netragom nestati u morskoj pjeni…
Veliki i Mali Huahine
Volim slušati ta dirljiva i naivna otočka kazivanja. U njima je puno mašte razigrane u gluhim danima i noćima jednolične stvarnosti, ali – u nekim od njih – možda ima bar zrno istinitih sjećanja na vremena i prošlost o kojima danas ništa ne znamo. Nekada sam ih pomno bilježio, nadajući se da ću ih jednoga dana u obliku knjige ponuditi svojim čitateljima, ali to se na moju žalost do danas nije desilo.
Jedno mi je kazivanje posebno ostalo u sjećanju. Zabilježio sam ga za vrijeme boravka na Zavjetrinskim otocima (Iles sous le Vent), kako je dugo vremena u pomorskim mapama nazivana skupina živopisnih ostrva i atola, koji danas pripadaju Društvenim otocima nekadašnje Francuske Polinezije.
Za razliku od otoka Rapa Nui, Huahine je otok na kome posljednjih godina naprosto buja život, a nešto više od 6000 stanovnika uglavnom se bave turizmom i izvozom banana i lubenica. More je ovdje djevičanski čisto, toplo, tromo i beskrajno mirno kako i dolikuje njegovom imenu Mar Pacifico, koje mu je dao portugalski kepetan Fernão de Magalhães (Ferdinand Magelan), kada je 1520. godine sa svoja tri broda ovuda plovio na neočekivano tihom i mirnom okeanu.
Huahine se, u stvari, sastoji od dva djevičanska otoka, Huahine Nui (Veliki Huahine) i Huahine Iti (Mali Huahine), koja su u dalekoj prošlosti bila spojena nevelikom pješčanom prevlakom koja bi se, poput kakve fatamorgane, pojavljivala i nestajala pod morem za vrijeme svakodnevnih plima i oseka. Danas, međutim, dva otoka povezuje živopisni most koji turistima imogučava pristup brojnim pjesčanim plažama i zalivima na kojima su podignuti brojni živopisni bungalovi i turistički servisi.
Tajanstvene kamene strukture
Ležao sam te noći bez mjesečine na terasi svog minijaturnog bungalova prekrivenog palminim lišćem, na mreži ispletenoj od lanenih konopaca koja je pamtila mnoge moje strahove i nelagode dok sam u njoj pokušavao usniti u prašumama Amazonije i Papue Nove Gvineje. Osluškivao sam tiho pljuskanje mora čiji su se talasi jednolično valjali pješčanim žalom, rasplamsavajući u meni uzbuđenje koje mi nije davalo da utonem u san.
Mora da se u jednoj takvoj južnoj noći bez mjeseca prije mnogo vremena na ovom žalu iskrcala prelijepa princeza Hutuhiva. Ona je, prema predanju kojeg sam upravo tog dana zabilježio, u jednom velikom drvenom kanuu pod dramatičnim okolnostima pobjegla preko mora sa susjednog otoka Raiatea, gdje su njen muž i djeca – kakvog li užasa - bili javno pogubljeni.
Zahvalna bogovima za svoje spasenje, ona je dala da se na mjestu neobičnog imana - Mataotoru, "Oku sjevera", na sjevernom poluotiku Huahine, podigne veličanstveni kameni oltar. Princeza ga je posvetila Taneu , svemoćnom stvaratelju polinezijskih bogova neba, gospodaru nad šumama i svjetlom, darovatelju života u moru i na kopnu. Još i danas otočani s ponosom i s neskrivenim poštovanjem pokazuju na jednu nisku platformu, što neodoljivo liči na kamene ahue sa Uskršnjeg otoka, samo što je znatno manja. Ona se graniči sa oltarom, takozvanim Taneovim ležajem, gdje je – prema općem vjerovanju - prilikom povremenih posjeta svom narodu, spavao Bog svih bogova.
Oltar i kultno mjesto još od njihovog legendarnog formiranja, nazivaju se - Manunu. Okamenjena!
Na Zavjetrinskim otocima, kojima pripadaju Huahine, Raiata, Maupiti i Boro-Bora, čak i na Tahitiju, postoji mnoštvo takvih tajnovitih građevina čiji se pravi smisao i nastanak gubi u vrtlozima prohujalih vremena.
Slične kamene strukture, zidine i građevinske forme, čije je namjene i porijeklo teško racionalno objasaniti naprosto su rasute i po mnogim drugim pacifičkim otocima u Mikroneziji i Melaneziji, a najnovija podvodna snimanja u vodama Japana i Filipina zabilježila su misteriozne megalitske kamene tvorevine, slične onima na Andama koje pripisujemo Inkama, u obliku klasičnih srednjoameričkih hramova i piramida!
Kako to objasniti?
Kada su podizani i ko su bili njihovi graditelji?
Nisu li možda to ostaci hipotetičke civilizacije Zemlje Mu, odnosno legendarne Lemurije?!…
Čuvari naivnih doktrina
Kada se nađete u situaciji da svjedočite o tim tajanstvenim arheološkim ostacima koja djeluju izvan vremena i prostora, neminovno je da pomislite koliko su jednostrane predstave kojih se već decenijama uporno drže najugledniji svjetski historiografi, kada govore o drevnoj povijesti Pacifika i graditeljskom umijeću njegovih stanovnika!
Postalo je pravilo da se gotovo pobožno divimo ostacima gigantskih gradova-ruševina u kišnim šumama ili nepristupačnim planinskim vrletima Srednje i Južne Amerike, koje su nastanjivali tamošnji narodi mnogo prije nego što su u njihova velebna carstva stupili pohlepni i gnjevni konkvistadori. Divimo se zanosnim oblicima staroindijske arhitekture, oduševljavaju nas budističke lamaserije Tibeta, Nepala, Sikkima, Butana i Ladaka koje na nepristupčnim planiskim vrhovima djeluju kao da su spuštene s neba a ne podizane sa zemlje; hvalimo graditeljska čuda starog vijeka i ostajemo zadivljeni kad se nađemo ispred od zuba vremena izjedenih kula od glinenih cigli, adoba, sa kojima je – ubjeđuju nas oni koji po svaku cijenu žele da zadrže klasičnu sliku prošlosti - započela naša civilizacija. Kao da smo blesavi da povjerujemo u sve to!
S druge strane, sve je više dokaza da su možda postojale kulture i prije naše civilizacije! Kulture o kojima bi mogle da svjedoče Bosanske piramide i kamene kugle!
To, razumljivo, unosi nedopustiv nered u svjetsku historiografiju, pa nije ni čudo što se čuvari postojećih doktrina bune i svako novo otkriće koje se ne uklapa u njihove znanstvene mantre, proglašavaju modernom herezom. Srećom, vrijeme niko ne moze zaustaviti!
Stoljetne zablude
O uvriježenim zabludama zapadnih istoriografa pričao mi je jedne prilike Erich von Däniken (Erih fon Deniken). Sreli smo se za vrijeme susreta u Novom Vinodolskom (Hrvatska), gdje sam kao novinar sarajevskog nedjeljnika ''Svijet'' pratio skup Međunarodnog udruženja drevnih astronauta, čiji je član bio i ugledni NASA-in stručnjak i konstruktor svemirskih letjelica Josef F. Blumrich (Jozef F. Blumrih), kao i nekoliko vrlo uglednih ruskioh učenjaka.
''Ko jednom osjeti i čuje šapat južnih mora'' – kazivao mi je Däniken – ''on sanja o toplim pješčanim plažama sa palmama, o živopisnim atolima, o izazovnom tamura-plesu sa orhidejama okićenim preplanulim djevojkama, o blagoj mjesečini i zanosnoj ljubavi na pješćanom žalu... Ko jednom čuje noćno mrmoljenje južnih mora, on zamišlja koraljne vrtove, igru delfina, brze kanue sa veslima i prozračne otvorene kolibe od bambusa i palminog lišća što se uklapaju u sliku egzotičnog južnog raja...
Zacijelo, to sve postoji na južnim otocima, ali mi odmah, gotovo instiktivno, pomišljamo da je to cjelokupni sadržaj i suština ljudske egzistencije u onim rajskim širinama, vedrim i zanosnim, kao što to more i sunce ponekad znaju da podare. Naivna predstava djeluje poput kakvih čarobnih kulisa, pred kojim vedri i naivni urođenici vode svoju bezbrižnu robinzonadu. Vjerovanje da oni ništa drugo ne rade, jer im priroda poklanja sve u izobilju, dodatna je naiva. Postalo je uvriježeno mišljenje da ovi bezbrižni ljudi nisu uopće bili sposobni za civilizacijska dostignuća, kakva mi poznajemo iz naše historije ili historija drugih drevnih naroda. Za većinu znatiželjnih posjetilaca južnomorska je kultura samo egzotični folklor, čarolija juga i mora i ništa drugo. Kakva zabluda!...''
Da, kakva zabluda!
Kamena ogrlica
Najnovija arheološka, etnografska i druga znanstvena istraživanja pokazuju da prastanovnici pacifičkih otočja nisu bili samo vještiji ribari i najodvažniji moreplovci svijeta, nego su bili i izvanredni klesari, građevinari i arhitekti. Podizali su hramove, vojne utvrde i gradove i to ne od zemlje, ne od palminog lišća ili krhkih stabala, već od megalita, koraljnih ploča i teško obradivog vulkanskog granita.
Pogledajte, duž cijelog Pacifičkog ocenana, s jedne na drugu stranu - proteže se još i danas više od deset hiljada kilometara duga ogrlica tajanstvenih kamenih naselja o kojima gotovo da ne znamo ništa. Riječ je o prastarim naseljima s impresivnim građevinama, projektiranim i popločanim ulicama, kamenim platformama, oltarima, menhirima i misterioznim gorostasnim statuama, kao što su ove na rapanuianskoj plaži Anakena, ipod kojih stojim zadivljen, obeshrabren i nijem.
To što vidim, nema sumnje, pripada nekom drugom nepoznatom, zauvijek nestalom i izgubljenom svijetu u koji je teško proniknuti, još teže uklopiti ga u sliku daleke pacifičke prošlosti kakvu nam nude savremeni historiografi iz svojih komfornih sveučilišnih kabineta. Sjećam se da sam se jednako bespomočnim osjećao ispod Kapije sunca u Tiahuanaku, ispod megalitskih zidina i utvrda u Ollantaytambou, u Machu Picchuu; u Harappi i Mohenjo Daru na obalama rijeke Ind, pred veličanstvenim mayanskim piramidama u Srednjoj Americi, pred kamenim ostacima Sumerskog carstva u Mezopotamiji, kao u biblijskom Jerihonu, na obalama svete rijeke Jordan...
Ali i u pacifičkoj Kraljevini Tongo, odnosno na njenom najvećem otoku Tongotapuu, koji kao i Uskršnji otok krije mnoge tajne…
U idućem nastavku: ŽIVOT U VATRENOM PRSTENU >>