Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

ARGONAUTI PACIFIKA (6)

"Čak bi i slijepac pronašao svoj put uz pomoć štapičaste karte s Maršalskih otoka!..."

Stara narodna poslovica s Karolinskog otočja

Prema zvaničnim saznanjima arheologije i genetičke antropologije, avantura života na Pacifikiu navodno je počela prije nekih 40.000 godina. Današnji otoci Borneo, Sumatra i Java činili su tada jedan zatvoreni kopneni kompleks, takozvanu Sunda zemlju. Sakupljači i lovci takozvane austronezijske jezičke porodice trebali su da preplove svega sedamdesetak kilometara otvorenog mora da bi bili u pustošnoj Australiji i džunglama obrasloj Papui Novoj Gvineji.

TRAGOVI POVIJESTI: Razlog leži u tome što je tokom lede­nog doba (diluvium) morska površina bila znatno niža nego da­nas; bilo je dakle mnoštvo širokih kopnenih mostova kojima se i pješice moglo stiči do određenih područja. Od Papue Nove Gvineje bio je potreban samo jedan malo duži "mačji skok" do brojnih otoka današnje Melanezije, na sjeveru i istoku, koji su bili nasljeni - pouzdano se zna - prije najmanje 6.000 godina. Iz nejasnih motiva, tamo su se nekadašnja lovačka plemena, tvrde antropolozi, potpuno preorjentirala na poljo­privredu, ribolov i proizvodnju keramike.

Šta je uticalo na to još uvijek je tajna.

Novi talas pridošlica u Mikroneziju, najvjerovatnije s Filipinskog otočja, desio se navodno oko 1500. godine prije nove ere. To su pokazala i najnovija arheološka istraživanja na Marijanskim otocima, materijalni ostaci koja su datirani metodom C-14. Pri tome se mjerila radioaktivnost ugljenog materijala, koji se nalazi u svim organskim tvarima, dakle, u kostima, drvetu ili drvenom uglju.

Tek, tačno dvije hiljade godina kasnije, u Polineziju su na karakterističnim dvostrukim ka­nuima, koji se tamo još uvijek koriste, pristigli odvažni prekomorski došljaci. Pridošlice su bili izuzetni brodograditelji, navigatori i pomorci i u novi zavičaj su donijeli mnoga znanja. Kasnije su pravili velike i moćne katamarane, opremljene takozvanim latin­skim rogozinastim jedrima, koja su nerjetko bila duga čak do četrdeset metara. Takvi katamarani su mogli prihvatiti šezdesetak putnika i značajan teret - najčešće hranu, pitku vodu, prehrambene biljake i domaće životinje. Pri prosječnoj brzini vjetra obično su dostizali brzinu od 13 do 15 kilometara na sat.

ŠTAPIČASTE KARTE: Za vrijeme dugih plovidbi na koje su se upuštali tragajući za novim krajevima, otočani su se uglavnom orijentirali prema morskim strujama, letovima ptica, pravcu duvanja sezonskih vjetrova i kretanju morskih talasa, a tokom noći prema zvjezanom nebu i poznatim sazvježđima. Istraživači su ustanovili da su jedino otočani s Maršalskih otoka posjedovali jedinstveno navigaciono sredstvo, takozvanu štapičastu kartu napravljenu u obliku pravouglaste ispletene rešet­ke od suhih listova tropske biljke pandanus (Pandanus amaryllifolius) - i palminih lepezastih rebara na koja su bile uč­vršćene kućice kauri-puževa (Cypraea moneta). To je na neki način bio primitivan navigacioni instrument, kojim su se veoma uspješno koristili pomorci i ribari s Maršalskih otoka.

"Čak bi i slijepac pronašao svoj put uz pomoć štapičaste karte s Maršalskih otoka", kaže jedna pacifička poslovica.

I zbilja, čim bi se na štapičastoj karti ustanovila prva tačka sudaranja morskih talasa, moglo se putem daljih stanica, kao po preciznoj putokaznoj liniji, stići do bilo kojeg otoka. Sve pozicije gdje su se sudarali morski talasi i morske struje označavane su precizno ukrštanjem dužih štapića. Istovremeno, neki od kratkih šta­pića označavli su morska strujanja, a drugi su otkrivali vezne linije između pojedinih otoka. Otoci i atoli su označavani kućicama morskih puževa.

Smatra se da su krajem pomorske ekspanzije na otoke u Tihom okeanu, oko devetog stoljeća naše ere, stanovnici pacifičkih ostrva međusobno održavali veoma žive trgovačke i druge veze u prostanom morskom trokutu između Havaja na sjeveru, Novog Zelanda na jugozapadu i Uskršnjeg otoka na dalekom jugoistoku. Znanstvenici vjeruju da su to bile posljednje stanice mirnog osvajanja Pacifika po svemu ­jedinstvenom u povijesti cjelokupnog čovječanstva.

ZAGONETNI GRADITELJI: Začudo, pomorska ekspanzija se uglavnom odvijalo od zapada prema istoku, premda lokalni sezonski vjetrovi, monsuni i pasati, koji ovdje suvereno vladaju i odredjuju mačin života, duvaju iz sasvim suprotnih pravaca. I još nešto što začuđuje – pomorska ekspanzija se odvijala na prostorima okeanskog beskraja u koji bi se naša mala Evropa - od Sjevernog pola do Sicilije i od Lisabona do Lenjingrada - mogla smjestiti čak deset puta!

Ali, ono što ponajviše zbunjuje savremenu znanost nisu prostranstva Tihog okeana koja su odavno utvrđena, nisu ni bezbrojni otoci koji se pojavljuju i nestaju, nisu ni neobična prastara predanja i tradicije, čak ni raskoš južne flore i faune. Njih daleko više zbunjuje nešto drugo - činjenica što su prvi doseljenici na mnogim otocima zatekli ostatke drevnih kamenih hramova, glomazne megalite, veličanstvene kamene platforme i popločane ulice, kamene kugle i čudne gorostasne statue, čak i podvodne ulice, tunele i odaje, nepobitna svjedočanstva civilizacijskog graditeljskog umijeća nepoznatih neimara koji su živjeli daleko prije njih.

Ko su bili oni?!

Ko su graditelji tih kamenih struktura, što predstavljaju misteriju koju još niko nije odgonetnuo?

Boraveći na otoku Yapu, odlučio sam da odgovor potražim na pravom mjestu. Na susjednom otoku Pohnpei (nekada Ponape).

Tamo se, nesumnjivo, nalazi „osmo čudo“ starog vijeka.

Atlantida Pacifika!

Nan Madol!

PRVI UTISCI: Ponpei se iz aviona ne razlikuje mnogo od brojnih otoka kojim je okružen. Tek kada se avion spusti niže primjetit ćete da aerodromska pista gotovo presjeca otok i da će se vaš avion, da bi sletio, morati spustiti gotovo na nivo morske površine i to će u vama probuditi bujicu nelagode i straha, a kada se avion prizemni i kada obavite carinske formalnosti i izađete iz nevelike aerodromske zgrade biće vam jasno da je Pohnpei ipak urbaniji od mnogih otoka razbacanih u mikronezijskom arhipelagu.

Na otoku se možete sporazumjevati na engleskom, ali je svakako dobro znati i po koju riječ na lokalnom jeziku. Ja sam – za svaki slučaj – sletio na otok sa ''solidnim'' predznanjem. Poznavao sam nekoliko za nužno komuniciranje najbitnijih riječi – ''Kaselehie'' -  pozdrav i doviđenja, kao na Havajima što znači ''Aloha'' ili u Italiji ''Chiao''; ''Kalanghan'' - hvala ti; ''Tainli'' – gospodine; ''Karakar'' – baš je vruće..., ali mi nikako nije išlo sa korektnim akcentom i izgovorom, jer mještani svaku riječ rastežu na nevjerovatan način. To je prirodno, jer što se riječ duže izgovara i razvlači, to izražavate veće poštovanje prema sagovorniku.

Upozorili su me da mnogo ne gestikuliram rukama, pogotovo u kontaktima sa ženama, jer pri gestikuliranju može doći do najrazličitijih zabuna. Kad nekoga dozivate da vam priđe, onda obavezno vam dlan ruke traba da bude okrenut prema tlu, jer ako je okrenut prema nebu – razumjet će vas da ga pozivate na seks!

Ima i drugih smješnih i zbunjujućih gestikulacija, pa je najbolje da ruke držite obješene niz tijelo i da što više koristite glas a ne ruke.

Ali moj boravak na Pohnpei najmanje je bio vezan za proučavanje jezika i gesttikulacija lokalnog szanovništva.

Sletio sam zbog Nan Madola.

GRAD NA VJEŠTAČKIM OTOCIMA: Pohn-pei na lokalnom jeziku znači "na oltaru". Otok s takvim imenom mora da je u prošlosti imao izuzetan značaj i možda je predstavljao sveto mjesto u ovom dijelu Tihog okeana. Nalazi se oko 1600 kilometara sjeveroistočno od Papue Nove Gvineje i jednako kao i Yap pripada skupini egzotičnih Karolinskih otoka i kroz minula vremena poprilično su dijelili zajedničku sudbinu: prvo su otocima gospodarili Španjolci koji su ih posjećivali još od 16 stpoljeća, zatim su ih 1899. od Španjolaca kupili Nijemci, pa su ih 1920. godine osvojili Japanci i, na kraju, zadnji su doš­li Amerikanci.

Ali za razliku od Yapa koji se pomosi sa kamenim novcem, jedinstvenim u svijetu, Pohnpei ima Nan Madol, Atlantidu Pacifika, misteriozni megalitski kompleks podignut na gotovo stotinu umjetnih otočića povezanih mrežom planski urađenih i popločanih kanala, na kojima je nekada moglo da živi gotovo hiljadu stanovnika. Uglavnom, pripadnici visoke kaste, plemstvo i neka vrsta vračeva i čarobnjaka, za koje se pripovijedalo da su posjedovali čudesne parapsihološke moći i da su gospodarili demonima, zbog čega su ih se otočani pribojavali i izbjegavali se s njim miješati.

Na prostranom morskom grebenu simboličnog imena Soun Nan-Duzina (Greben neba), dugom jedan i po kilometar i širokom nešto više od pola kilometra, podignut je jedinstveni kameni grad veličine 28 četvornih kilometara sa svim pratećim gradskim sadržajima. Čak 58 od 92 vještačka otoka pretvoreno je u posljednja počivališta svetih ljudi, kako su otočani dugo vremena smatrali članova vladajuće kaste i svećenstva, a neki od otoka navodno su bili povezani mrežom podvodnih tunela i tajanstvenih odaja o čijim su se tajnama pripovjedale fantastične priče.

Da bi se dospjelo do Nan Madola potrebno je proći cijeli labirint mučnih birokratskih ograničenja i procedura u glavnom gradu Palikiru, pa i kada sve te prepreke uspješno prođete i konačno dobijete odobrenje za posjetu ovom jedinstvenom arheološkom lokalitetu, čeka Vas možda i najveće iskušenje – pitanje da li će vas vlasnik Nan Madola pustiti na otok. A vlasnik Nan Madola je Njegovo kraljevsko visočanstvo Salter Salvador Hadliju, 23. vladar Madoleni-hmva!

U idućem nastavku: ''OSMO ČUDO'' STAROG SVIJETA


Zadnje ažuriranje petak, 09 maj 2014 08:27
Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved