Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

U POSJETI DONJEM SVIJETU (10)

"Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u kuće i palate."

(Legenda o nastanku Nan Madola)

Gledano iz aviona more oko Uskršnjeg otoka doima se poput modre galice. Čista, vedra, osunčana plava boja u čije se dubine i hiljadugodišnje tajne ne može prodrijeti pogledom. Tek kada se sretno spustite na otok i nađete se do pasa u ugodno toploj morskoj vodi, na plaži Anakena, ustanovit ćete da je voda izgubila plavetnilo modre galice i postala bistra i prozirna poput suze. Ali, čarolija i dalje traje – bacite li pogled prema dalekoj pučini koja se utapa u nebeski beskraj, primjetit ćete da more ponovo dobija plavičasti sjaj modre galice. Djeluje privlačno i mami vas da zaplivate i da postanete dio te božanske ljepote.

CRNA NEDJELJA: Pod nogama ćete osjetiti sitni razabrani pijesak, raznobojan i svjetlucav, poput prosutih bisera. Najvjerovatnije je nastao od koralja koje su morske struje strpljivo mrvile tokom minulih vremena. U ćaroliji koja je svuda oko vas i koja vas ispunjava, zaboravit ćete na sve ovozemaljske obaveze i brige. Poželjet ćete da se prepustite južnim morskim užicima i da tu, na Anakeni, ostanete zauvijek!

Nigdje, na ovom tajanstvenom otoku, najusamljenijem na svijetu, nije tako lijepo kao na plaži Anakeni.

“Upravo ovdje, u ovaj raj, 1722. godine se iskrcao nizozemski admiral Jacob Roggoveen!…” – kaže prof. dr. Enver Imamović, dok se spremamo da zaplivamo.

Da, da, to se dogodilo upravo ovdje, na ovoj ljupkoj plaži, nad kojom dominiraju najljepši moaji na cijelom otoku. Sedam veličanstvenih kamenih gorostasa bili su svjedoci tog istoriskog događaja.

Bila je uskršnja nedjelja 5. travnja/aprila 1722. godine.

Crna uskršnja nedjelja!

Dobrodušni i znatiželjni otočani krenuli su razdragani u nebrojnim kanuima prema brodu i u znak otvorene dobrodošlice visoko podigli svoja vesla. Nizozemski admiral je bio zbunjen nevjerovatnim prizorom:  prema njegovom brodu žurilo je na stotine domorodaca dok se na obali, među golemim kamenim terasama, koje su se okomito spuštale sve do mora, iznad kojih su, poput okamenjenih džinova, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama na glavama, ugledao je “divljake” kako u nekom ceremonijalnom raspoloženju plešu I pale vatre.

DREVNI ZAPISI: Uplašen od prizora i straha da je stigao na otok kanibala, o kojima su u nizozemskim pomorskim krugovima brujale strašne priče, naredio je da se puca na goloruke domoroce, “koji su se” – kako je kasnije zapisao – “pouzdali u zaštitu svojih kamenih idola".

Niko nikada nije utvrdio koliko je u tom zlohudom danu poginulo sirotih Rapanuaca, ali se zna tragičan podatak da ih je za 55 godina - od 1722. godine, kada je na otoku bilo više od 4000 stanovnika, do 1877. godine -preživjelo jedva dvjestotinjak! No, ni tada njihovoj nesreći nije bio kraj. Ona traje još uvijek. Otok je opustošen, mnogi moaji i ahui su srušeni, razbijeni, bačeni u more i zauvijek uništeni, a pisana svjedočanstva na drvenim tablicama zauvijek uništena.

“Silno smo se začudili ugledavši one kamene džinove,” zapisao je u brodski dnevnik admiral Roggoveen. “Nismo mogli shvatiti kako je bilo moguće da su ljudi bez konopa i bez skela mogli uspraviti takve kipove!…"

Među mornarima na nizozemskom brodu bio je i Carlo F. Behrens, neobičan čovjek, po prirodi avanturista i putopisac, koji je po povratku objavio zanimljivu knjigu "Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta" iz koje se može saznati mnogo više dramatičnih detalja nego iz službenog brodskog dnevnika nizozemskog admirala.

Behrens opisuje da su otočani bili svjetle puti i da nisu pokazivali nikakvu ratobornost. Naprotiv, bili su bojažljivi, živahni i prijazni ljudi, posvećeni svojim ritualnim plemenskim tradicijama i kamenim orijašima koji su dominirali otokom. Za njih su oni predstavljali idole, kojima su se klanjali i kojima su redovno prinosili žrtve.

"Bilo je veoma mnogo uspravljenih kamenih statua na morskom žalu”, piše Carlo F. Behrens u svojoj knjizi. “Otočani su ih obožavali i prema njima se ophodili sa strahopoštovanjem. Pred njima su padali na koljena i ponizno im se molili. Ti kipovi su bili isklesani iz jednog kamena i imali su oblik ljudi sa dugim ušima i s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umjetnički, čemu smo se veoma čudili i divili…"

SJEĆANJA NA DIVOVE: Neovisno jedan o drugom i admiral Roggeveen i mornar Behrens zabilježili su u svoje dnevnike nešto što nikada u europskoj javnosti nije prihvaćeno kao istina. Za vrijeme obilaska otoka, kojeg su domoroci nazivali Te-Pito-o-te-Henua (Pupak svijeta) navodno su vidjeli i “bradate divove”, ali im se nisu smjeli približiti!

Divovi!

Kazivanja o divovima, kako sam već naveo, slušao sam na mnogim svojim putovanjima po svijetu. Grčka predanja ta gorostasna bića nazivaju Titanima I Kiklopima, Indijci ih zovu - Asurima, pueblosi iz Meksika - Mitmacima, Arapi - Šeid ad ben ad, Jevreji - Sinovi Božiji...

Na Tibetu se vjeruje da još uvijek žive u legendarnoj himalajskoj zemlji Shangri-La; u Srednjoj Americi o njima kazuju mnoge mayanske legende i sveta knjiga Quiche Indijanaca “Popol Vuh”, na Andama im se pripisuje izgradnja veličanstvenih megalitskih gradova i utvrđenja; u Boliviji sam slušao priče da je njihovo graditeljsko djelo i veličanstveni Tiahuanaco; u Indiji i Šri Lanci su divovi prisutni u staroindijskim epovima, vedskim tekstovima i tamilskim predanjima, a na pacifičkim otocima, oni su – moglo bi se kazati - dio živih narodnih sjećanja!

S obzirom da je kamen najrasprostranjeniji materijal na našoj planeti, otud se civilizacija divova navodno i začela u kamenu, čije megalitske tvorevine zbunjujućih dimenzija nalazimo u mnogim zemljama na sve četiri strane svijeta svijeta. Znanost danas čak i ne raspravlja o njihovoj egzistenciji na Zemlji u prošlosti naše planete, iako je sve više ozbiljnih dokaza o njihovim graditeljskim djelima koje su ostavili iza sebe širom svijeta, posebice na atlantskim i pacifičkim prostorima.

FASCINANTNA ZNANJA: Prema mnogim legendama i epovima prastarih naroda, dade se zaključiti da je rasa divova bila bijele puti, plavih očiju i crvene kose, sa prosječnom visinom od tri do pet metara. Poznavali su metalurgiju, zemljoradnju kao i mnoge egzaktne nauke. Taj gorostasni narod Božijih sinova bio je u suštini narod graditelja, jer je izvjesno da su poznavali tajnu vađenja, obrade i transporta ogromnih blokova kamenja, čija graditeljska djela srećemo širom naše planete. Prije nešto više od 12.000 godina, tvrde mnogi istraživači, ta se nevjerovatna rasa raširila cijelom istočnom i zapadnom hemisferom i dugo vremena suvereno gospodarila svijetom, izbjegavajući miješanje sa običnim pukom. Postoje nagovještaji da je civilizavija ovih bića raspolagala navodno mnogim tajnim magijskim znanjima a u svakodnevnom životu koristila se neobičnim parapsihološkim moćima, prije svega energijom zvuka i energijom misli.

Na Pohnpeiu i drugim otocima Micronesie, drevna svjedočanstva o graditeljskim umijećima divova djeluju, šta više, veoma vjerodostojno. Ovdje su ih nazivali neobičnom titulom 'chau-te-leur', vjerovatno nastalom od stare polinžanske rječi ‘chau’ ili ‘hau’, koja označava sunce, veličanstvo, poglavicu ili kralja.

Zar me baš tamo, na Pohnpeiu, turistički poslenici nisu u8bjeđivali da su divovi izgradili možda danas najmisteriozniji grad na našoj planeti - Nan Madol?!

Jesu.

Ali ne samo to.

DESILO SEČUDO: Prema jednom od predanja koje sam zabilježio na Pohnpeiu, divovi su na ovaj otok doplovili sa juga, a prema drugoj, oni su stigli iz morskih dubina. Do tada su na otoku navodno živjeli patuljci. Njihov jezik je zvučao čudno piskutavo, kao čegrtanje i žamorenje šišmiša. Oni su nestali, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva diva tamne kože i ravnih noseva (zar vas ovaj opis ne podsjeća na kamene orijaše sa Uskršnjeg otoka?!) za koje bi se moglo reći da su bili i osnivači grada duhova Nan Madola. Bili su ratnici i nisu se miješali sa otočanima. Posjedovali su čudesne duhovne moći, uz pomoć kojih su mogli “vidjeti ono što obični ljudi nisu vidjeli”, uništiti svoje neprijatelje ali i graditi tvrđave i palate od bazaltnih blokava težih od 25 tona. Zahvaljujući upravo tome oni su bez poteškoća, u svega nekoliko dana izgradili Nan Madol i sve umjetne otoke oko njega, ugradivši u njih preko 250 miliona tona bazaltnih megalita od koji su neki teži čak i od pedeset tona!

"Desilo se pravo čudo“ - kaže se u jednom otočkom predanju o nastanku Nan Madola. – „Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u utvrde, kuće i palate!..."

U idućem nastavku: DOLJE, U DONJEM SVIJETU!…

Zadnje ažuriranje petak, 30 maj 2014 14:06

ULAZ U PODZEMNI LABIRINT RAVNE UŽIVO

 

http://www.youtube.com/user/BosnianPyramidsTV/featured?feature=context

 

https://soundcloud.com/bosnian_pyramid_of_the_sun_foundation

 

Video zapis iz Bosanske doline piramida 2014

Copyright © Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved