"Svi ovi znaci potiču iz Zemlje Mu. Mi, Japanci, smo potomci tog velikog Mu naroda. Mu je bila kolijevka civilizacije, koja je potonula u Tihom oceanu…"
Dr. Yotoku Shirakami
Spremajući se za putovanje na otoke Micronezije, pročitao sam gotvo svu dostupnu literaturu o dosadašnjim arheoloskim i drugim istraživanjima. Uspio sam se dokopati i brodskih dnevnika prvih španjolskih i portugalskih pomoraca koji su bilježili svoja zapažanja o životu i običajima na mnogim otocima ovog arhipelaga. Pa ipak, nigdje nisam uspio naći ništa, nijednu bilješku o tajanstvenom Nan Madolu, ali su mnogi pomorci ostavili zapise o tradicionalnim običajima da se svake godine Gospodarima morskih dubina podnose žrtve i daruju pokloni u hrani i južnim delicija.
Jednako tako ni savremeni istraživači i arheolozi nisu uspjeli rasvijetliti mnoge tajne koje su nam ostale iz prošlosti. Uzmimo samo Uskršnji otok i njegove džinovske kamene platforme i statue, moaje. Zatim, šta kazati o graditeljima brojnih kamenih struktura nepoznatih namjena i svetišta na otocima Polinezije ili o kamenom novcu sa otoka Yapa, fascinantnim predanjima i legendama?!
ČEMU JE SLUŽIO NAN MADOL: Imao sam čak i priliku da držim u rukama neku vrstu takozvanog “Ponape pisma” čije su stranice od prepariranog palminog lišća na kome su se u dalekoj prošlosti bilježile kronike i legende, kao i iscrtavali mitološki prizori, najčešće vezani za zastrašujuće zmajeve koji izlaze iz mora i odnose svoje žrtve!
Jednaka zagonetka je i istinska namjena sablasnog grada na vještačkim otocima - Nan Madola. Čemu je služio? Zar je podignut samo zato da bi u njemu živjela neka nepoznata pacifička plemićka ili svećenička kasta, koja se – iz hira ili nekog drugog nama nepoznatog razloga - nije željela miješati sa primitivnim lokalnim stanovništvom? Ako i jeste, ko su bili te džinovske spodobe i odakle su pristigle? Kojem svijetu su one pripadale i zašto su na kraju napustili ovaj grad i netragom nestale, prepustivši Nan Madol vremenu i moru da ga postepeno rastaču i odnose u zaborav? Kamo su nestali ti maštoviti gorostasni graditelji?
Nije li možda Nan Madol bio samo jedna od brojnih izvanjskih vojnih ili svećeničkih gradskih utvrda mnogo većeg i organizovanijeg južnomorskog carstva sa jednom dobro ustrojenom i funkcionirajućom komunikacionom mrežom, kao što je na prostorima Južne Amerike bilo organizirano carstvo Inka prije dolaska španjolskih konkvistadora? Pripadaju li graditelji Nan Madola istom narodu kojem su pripadali i graditelji veličanstvenih kamenih skulptura na danas najusamljenijem i najtajanstvenijem otoku - Uskršnjem otoku? I konačno, jesu li i jedni i drugi, crpili graditeljska znanja i vještine iz graditeljskih tradicija legendarne Zemlje Mu?!...
POGLED IZ ZRAKA: Ta i druga pitanja mučila su me sve vrijeme dok sam boravio na otoku Pohnpeiu. Noću sam nemirno spavao, budio se i pokušavao da na njih nađem bilo kakav smislen odgovor a tokom dana u bezbroj varijanti sam ih ponavljao u razgovorima sa zvaničnicima ali i sa običnim ljudima koje sam sretao u Nan Madolu.
Za vrijeme boravka u Pohnpeiu pružila mi se zgodna prilika da Nan Madol sagledam i iz zraka. Doduše, zapalo me da budem u avionu sa grupom brbljivih Južnokorejanaca, ali nisam se bunio. Za četrdeset američkih dolara znatiželjnim turistima i istraživačima sa “plićim džepom” stoji na raspolaganjumaliobalski dvomotorni avion N 18-S koji leti duž obale, praveći krug oko grebena Sokehs. Let me podsjetio na moje sagledavanje peruanske visoravni Nazca na kojoj su nepoznati misionari – sa Zemlje ili iz Svemira – u dalekoj prošlosti ostavili zagonetne poruke u vidu džinovskih crteža koje istraživači još uvijek bezuspješno odgonetaju. I tada sam letio istim tipom aviona i osjećao se jednako ushićenim.
Krajolik koji sam posmatrao iz zraka istinski me uzbudio. Letjeli smo tristo metara iznad tvrđave Nan Dowas, utvrđene dvostrukim prstenom sivih megalitskih zidina i jasno sam prepoznavao bazaltne četverokutne blokove na svijetlom koraljnom tlu. I premda je džungla iznad mrtvog grad razapela gustu, gotovo neprozirnu zelenu mrežu, mogao sam ipak jasno raspoznati gotovo pravilne geometrijske forme vještačkih otoka, složeni sistem precizno izgrađenih kanala sa poprečnim ulicama i močvarnim slijepim rukavcima, koji su valjda trebali da zbune nepoznate uhode i da ih navedu na pogrešne zaključke. Mrtvi grad djeluje kao da je izašao iz savremenog arhitetktonskog ureda i da kojim slučajem nije zelenog baldahina koji ga prekriva, mogli bismo procjenjivati svaki njegov otočić, svaku građevinu, porušenu kuću i ulicu… i u mislima množiti pitanja na koja danas niko ne zna prave odgovore.
SABLASNE NOĆI: Ima istraživača čije sam izvještaje čitao proteklih godina, koji smatraju da gospodari i graditelji Nan Madola nisu zauvijek napustili svoj grad. Kažu – Oni su još tu! Njihove teorije su više nego fantastične: Oni danju borave u gradskim odajama na dnu mora a noću izlaze na mjesečinu, među zidine Nan Madola i obavljaju svoje tajanstvene rituale. Otuda se noću, tamo, mogu vidjeti čudne sjenke i utvare i čuti neprirodni glasovi i neartikulirani šumovi, čak i neka vrsta muzičkog ritma popraćenog udaraljkama i zloslutnim bubnjevima. Sve to već stoljećima širi strah među prostodušnim otočanima i Nan Madol čini još tajanstvenijim.
Ta misao me proganja sve vrijeme dok sam iz aviona promatrao čudne kamene grobnice, kule i svetište, utvrđene građevine i vještačke otočiće obrasle mrežom lijana i prašumskog rastinja koje cjelokupni prizor čine još tajanstvenijim.
Niko do danas nije evidentirao niti pokušao kartirati sve kanale i podvodne tunele koji vode prema nepoznatim odredištima na dnu mora. Ulazi u tunele mogu se naći na mnogim mjestima i vjerovatno su svi umjetni otočići, njih 92, bili povezani mrežom podzemnih kanala i hodnika. Arheolozi koji su istraživali Nan Madol pretpostavljaju da su ti hodnici izgrađeni i korišteni za transport različitih materijala ili za obranu od mogućih napada, ali teško je povjerovati u to, jer nema nikakvih tragova da je Nan Madol ikada bio meta nekih napadača. Nema oružja, nema paljevine, nema ratnih razaranja, nema ljudskih kostura…, samo avetinjski ostaci i megalitske konstrukcije koje poput prapovjesnih čudovišta zjape prema nebu.
KUDA VODE TUNELI: U najvažnijoj tvrđavi Nan Dowas, podignutoj u središtu ukletog grada postoji tunel za koji se mislilo da vodi do kraljevskih grobnica ili do bogatih zlatnih riznica. Zbog toga je grupa pohlepnih avanturista 1870. godine pokušala da prodre prema tajnim odajama, ali nakon što su otkopali dvanaestak metara, pred njima se ispriječio gorostasni kameni blok koji im nije dopustio da idu dalje. Uz to, dogodila se i jedna nesreća u kojoj je smrtno stradao jedan od radnika, koja je oživjela priču o prokletstvu Nan Madola, pa su radovi obustavljeni za sva vremena.
Vjeruje se da neki od tih tunela vode duboko ispod koraljnog grebena i da izlaze u podvodne špilje u kojima su napravljene mnoge podvodne odaje, svojevrsni Donji svijet, koji do sada niko do kraja nije istražio niti spoznao njegove zagonetne sadržaje. No, postavlja se logično pitanje - ako uistinu one postoje, kako su ih nepoznati graditelji prije mnogo više od 2000 godina, uopće mogli izgraditi?! Kako su kroz koraljni greben na kome se nalazi Nan Madol uspjevali podizati tunele od bazaltnih kamenih blokova? I, konačno, koja im je bila namjena?!
Niko do sada nije racionalno odgovorio na ova pitanja, niti je u mračnom podvodnom svijetu iz kojeg vrebaju brojne opasnosti, pokušao da nađe odgovore. Doduše, u prošlosti je bilo pokušaja, ali su se najčešće završavali tragično, aktuelizirajući tako drevnu famu o prokletstvu Nan Madola koje će zadesiti svakog ko se drzne da zaviri u njegove mračne tajne.
U idućem nastavku: ČUVARI PODVODNOG SVIJETA