{nomultithumb}
"Njihovi hramovi bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."
Španjolski kroničar Pedro de Cieza de León (1520-1554)
Uvijek kad stignem na neki novi arheološki lokalitet u svijetu obavezno posjetim lokalno groblje. U njemu je u velikoj mjeri sačuvan dah vremena i memorija prošlosti tog podneblja i onaj ko znade da prepoznaje biljege i poruke koji mu se tamo nude i nameću, lakše će spoznati život, navike i običaje onih koji već odavno nisu među živima.
Na Uskršnjem otoku postoji samo jedno groblje. Nalazi se na periferiji glavnog grada Hanga Roia, na jednom blagom ozelenjelom pitomom proplanku okrenutom prema moru i džinovskim kamenim moaima koji već stoljećima bdiju nad njim. Ograđeno je metalnom ogradom sa velikom kapijom, a grobne humke su čiste i uredno isparcelisane. Vidi se da o njima otočani svakodnevno vode računa.
GOVOR GROBNICA: Prema drevnim tradicijama stanovnici Uskršnjeg otoka dugo vremena su spaljivali svoje mrtve, kao što su to, na drugoj strani svijeta, činili pripadnici staroindijskih kultura (!), a onda su iz nejasnih razloga prihvatili novi običaj pa su svoje mrtve, zajedno sa predmetima koje su za života najviše koristili i voljeli i magičnim kamenim skulpturama, zakopavali u podzemnim porodičnim grobnicama smještenim u nepristupačnim i skrivenim špiljama do kojihe se nije moglo lako doći. One su – prema lokalnim vjerovanjima – bile pod zaštitom opakih duhova poznatih pod imenom “aku-aku”. Pristup tom tajanstvenom carstvu mrtvih danas imaju samo rijetki otočani, neka vrsta čuvara drevnih tradicija, koji znaju tajne ‘Riječi moći’ što predstavljaju svojevrsnu lozinku za nesmetan ulazak u podzemni svijet.
Ne zna se kada su na Rapa Nuiu prekinuli sa ovim posmrtnim običajima, možda nakon tragičnog dolaska prvih europskih pomoraca, ali najstarije grobnice danas su smještene u dnu gradskog groblja i poprilično su prepuštene zubu vremena. Mnoge su bez ikakvih oznaka i obilježja, samo sa sivim bazaltnim kamenom ukopanim u vrhu. Ni na jednoj grobnici nema križa. To je razumljivo, jer su mnogo starije od dolaska kršćanstva na Uskršnji otok. Na njima nema ni latiničnih zapisa o pokojnicima, niti su obilježene godine kada su umrli i sahranjeni.
Poneka grobnica na uzglavlju ima polegli kameni blok na kojem je uklesan jedan ili više neobičnih piktograma, koji su se koristili u lokalnom pismu “rongo-rongo”, koje danas niko ne uspjeva da dešifrira i objasni njegovo značenje i smisao. Nekoliko njih ukrašenih cvijećem djeluju potpuno neobično, zahvaljujući prije svega obeliscima izrađenim u obliku stilizirane morske ćigre ili morske lastavice - Manu Tara, isklesanim od prepeklog vulkanskog kamena.
KULT TANGATA MANU: Lokalno stanovništvo, koje vodi brigu o tim prastarim grobnicama, smatra da su u njima sahranjene svete osobe, takozvani „tapuoi“, najmudriji i najhrabriji sinovi Uskršnjeg otoka ili članovi njihovih najužih plemenitih obitelji. Njihov ugled i status prevazilazio je lokalne okvire i svaki je za života bio izuzetno cijenjen i poštovan od svih porodičnih klanova, koji su živjeli na otoku. Bilo je to u dobrim, sretnim i nezaboravnim vremenima, naravno, prije dolaska Europljana. Bilo je to u prastaro vrijeme kada se otok nazivao autentičnim imenima Mata Ki TE Rangi (Oči koje gledajući u nebo),Rapa Nui ili Te Pito O Te Henua (Pupak svijeta) i kada se na otoku živjelo u miru i slozi i kada se poštovao kult morske čigre Manu Tara, koji je imao snagu i uticaje istinske religije.
U središtu tog zanimljivog vjerovanja bio je Čovjek ptica - Tangata Manu – prvi čovjek na otoku od kojeg su u prastarim vremenima nastali svi stanovnici Uskrsnjeg otoka. U njegovu slavu i čast svakog bi se proljeća organizirala jedinstvena svetkovina u čiji je korijene, smisao i poruke danas nemoguće proniknuti, pogotovo ako zanemarimo činjenicu da na gotovo identična religiozna vjerovanja nailazimo i na mnogim drugim mjestima širom Južne Amerike i pacifičkih otočkih prostranstava.
Najbitniji dio tog zanimljivog slavlja, njegov središnji dio, odvijao se u Orongu, drevnom ceremonijalnom naselju podignutom na jugozapadnoj strani najvećeg vulkana Rano Kao, gdje se sprženo vulkansko stijenje nenadano sunovraćuju u bezdani pjenušavog mora, i gdje snažne morske struje sve odnose prema mračnim špiljama na kojima navodno leži ovaj dio bajkovitog otoka.
U ČAST ČOVJEKA PTICE: Danas na tom mjestu još uvijek postoje ruševine starog ceremonijalnog Oronga, čak 74 oronula i zapuštena bazaltna temelja međusobno povezana u obliku nevelikih kučica sličnih onima na visokim Andama, podignutim u misterioznom Machu Picchuu (Peru). Okolno vulkansko stijenje je ko zna kada izgravirano stiliziranim likovima kultne morske čigre, a nešto dalje, u novije vrijeme podignuto je nekoliko nastambi u starinskom otočkom stilu, ali njihovi žitelji, nažalost, gotovo ništa ne znaju o onome što je nekada na ovom mjestu predstavljalo najznačajniju godišnju svetkovinu u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua.
Sa vrha stijena na kojim se nalazi Orongo pruža se pogled na istočna i južna mora, ali i na tri pusta, stjenovita otočiča Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu, koji u danima bez sunca djeluju bez života i gotovo sablasno. Ali nije baš tako. I jedan i drugi i treći otočić su ljetno stanište i dom morske lastavuce Manu Tare, jedne vrste pacifičke čigre, živahne ptičice bogate perjem, koja s dolaskom proljeća u južnu hemisferu, izmeđuaugustai oktobra, na radost otočana ovamo pristiže u bezbrojnim jatima. I upravo tu, na tim pustošnim otočićima, koje tokom cijele godine štite snažne morske struje i jata krvožednih morskih pasa, živahna morska ćigra savija gnijezdo, polaže jaja i podiže svoje mlade. Ovdje se na dan dolaska, u dirljivom pjevu, sastaju ženke sa svojim mužjacima, koje nisu vidjele šest mjeseci, i nastavljaju skladnu porodičnu simfoniju u kojoj se na jajima smjenjuju – čas ženke, čas mužjaci!
ZANIMLJIVA LEGENDA: Za to vrijeme, vrijeme dolaska pacifičke čigre, koje je označavalo početak sjetve i perioda mirnog mora, obilja i blagostanja, mjesecima se pripremalo stanovništvo cijelog otoka. Dok bi za izlazak na daleku pučinu ribari pripremali svoje brze čamce i splavove od tatore, jedne vrste žilave močvarne biljke, a stariji mještani uređivali svoje vrtove i pripremali ih za sjetvu, zamomčeni dječaci su se prpremali za dan punoljetstva u kome bi sa najodvažnijim i najhrabrijim momcima učestvovali u najznačajnijoj otočkoj svetkovini u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua. Oni bi za taj dan svoja preplanula mišičava tijela premazivali biljnim uljima i smolama, ukrašavajući ih posebnom tetovažom, koja im je davala izgled davnašnjih predaka.
Jedno staro otočko predanje pripovjeda kako je neku svetu ženu sa Rapa Nuia odnijelo more sve do 400 kilometara udaljenog pustošnog otoka Motiro Hiva (Sala-y-Gomez). Žalosna i tužna zbog svoje nesreće, sveta žena se pomirila sa sudbinom, sve dok jednog dana po nju nije došao bog stvaranja Make Make sa jatima morskih lastavica i vratio je na rodni Uskršnji otok. Od tada je ona počela širiti ljubav prema bogu, sveopćem stvoritelju Make Makeu i učiti otočane da obožavaju pacifičku čigru, koja im donosi ljeto, sjetvu i obilje.
Ali, u tome se ne krije suština kulta Tangata Manua.
NA DAN SVETKOVINE: Na dan svetkovine, uz zaglušljive zvuke otočkih bubnjeva, udaraljki i zurli, momci su se bacali sa visokih stijena u pjenušavo more i onda hiljadama metara plivali nemirnim vodama, punim ajkula, opirući se snažnoj morskoj struji i drugim podvodnim opasnostima koje su ih vrebale dok su plivali do svog cilja. Utrkivali su se ko će od njih biti najsretniji, najspretniji i najbrži i prvi doplivati do otočića i tamo naći lastavičije gnijezdo s prvim snesenim jajetom. Onaj ko bi ga prvi našao uzvikivao bi ime poglavice svoga plemena, zatim bi vezivao jaje na čelo i s njim se uputio nazad prema Orongu, prkoseći morskim strujama i opakoj, stjenovitoj obali uz koju se morao popeti. Prema lokalnim legendama, njega su, dok je kod sebe imao jaje, štitili bogovi, i ne pamti se nijedan slučaj da se ijednom takmičaru sa jajetom vezanim na na čelu u povratku na otok dogodila bilo kakva nesreća.
Onaj ko bi stigao prvi, uz brojne počasti koje bi mu se ukazivale tog dana, inaugurisan je u Tangata Manua, Čovjeka pticu, svojevrsnog suverena Uskršnjeg otoka, kome se pripisivala istinska svetost. Birao je jednu od kamenih koliba i tu bi boravio narednih godinu dana poštovan kao sveti čovjek!
PITANJA BEZ ODGOVORA: Sutradan, na upriličenoj svćanosti dostojnoj ustoličenju novog kralja, kojoj bi prisustvovali svi otočani, uz opšte divljenje i veselje novi bi Tangata Manu svećano obrijao glavu i idućih sedam dana pobjednički obilazio otok, noseći u jednoj ruci jaje svete ptice a u drugoj simbole svog plemena. Njegova misija je bila da izmiri zavađene klanove, sasluša sve poglavice, da čuje njihove želje i savjete, te da uvaži sve ono što bi moglo da vodi sveopštem napretku.
Sljedeću godinu dana on je smatran „tapuom“, svetom osobom i postajao bi poštovan više nego suveren Uskršnjeg otoka. Njegova riječi i njegove odluke poštovane su kao božanske. On je prosuđivao o zalihama hrane, drveta i pitke vode, rješavao međuplemenske sporove, donosio dugoročne planove i odluke o zajedničkim akcijama i interesima svih žitelja Uskršnjeg otoka. Najmanje šest mjeseci je morao živjeti u celibatu, u strogoj izolaciji, u skromnoj daščari u podnožju vulkanskog kratera Ranu Raraku i tu je, u isposništu, s vremena na vrijeme, primao zvanice i donosio sudbonosne odluke za život na otoku. Za sve vrijem nosio bi uzvišenu titulu Tangata Manu – Čovjek ptica!
Otkud to zanimljivo vjerovanje na najusamljenijem otoku na svijetu?
Kako je nastalo i u kojoj bi nas mjeri moglo odvesti na prapočetke života na Pacifiku?
Ima li veze sa legendarnom Zemljom Mu čije tragove pokušavam da slijedim?!...
