Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.
Razmišljanje ispod Kapije Sunca
Danas se teško stiže na pustošne otoke Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu na kojima svoja gnijezda savijaju pacifičke čigre. Vlasnici turističkih čamaca i ribarica u Hanga Roiu nerado prihvataju da budu vodići i da se izlažu snažnim morskim strujama koje vladaju oko kamenitih sprudova, ali uz dobru dolarsko ponudu spremni su da Vam posvete “tri sata plovidbe i boravka na pustim otočićima”. Tamo i danas, naravno, pristižu brojna jata morskih lastavuca i kao nekad savijaju gnijezda, polažu jaja, podižu mlade i provode duga ljeta na sprženom vulkanskom stijenju. Otoci su stoljećima stanište miliona pacifičkih čigri!
KULT ČOVJEKA PTICE: Jednako kao i na Orongu, mnoge stijene na otočićima su prekrivene nebrojnim petroglifima različitih veličina i likovnih prikaza, uklesanim po nekom čudnom redu znanom samo njihovim zagonetnim autorima, čije je poruke i smisao nemoguće odgonetnuti. Djeluju poput pisma “rongo-rongo” i svakako da nam prenose neke poruke. Možda se upravo u njima krije kazivanje o tajanstvenoj povijesti naroda koji je na Uskršnjem otoku, u beznadežnoj milenijskoj osami, podizao džinovske statue i vjerovao u povratak Čovjeka ptice – Tangata Manu!
Sjećam se da sam se jednako zbunjeno osjećao na Andama, u Tiahuanacu (Tiahumako), ispod veličanstvene Kapije Sunca, sa koje me je nijemo gledao močni Viracocha (Virakoča), bog neba i gromova, stvoritelj i razarač svjetova, gospodar sveopćeg stvaranja, koji se u kulturama Južne Amerike pojavljuje u različitim likovnim oblicima. Viracocha se ovdje, u ovom gradu-svetištu, podignutom u njedrima Anda, pojavljuje u pratnji sa 48 krilatih podanika, najvjerovatnije neka vrsta božanskih misionara o kojima ne znamo ništa.
Kult Čovjeka ptice očito su njegovali i drugi narodi i civilizacije Južne Amerike i pacifičkog otočja. ATiahuanacoje, gotovo po svemu, jednako zagonetan kao i Uskršnji otok čiju prošlost bez valjanih činjenica, u nemoći koja nispunjava svakog istraživača koji se nađe u sličnoj situaciji, pokušavam intuicijom da dokučim dok promatram zanimljivu rezbariju na licu Kapije Sunca. Šta više, Tiahuanaco iRapa Nui, možda dijele identične tradicije i prošlost!
ZAGONETNI GRADITELJI: Podignut sedamdesetak kilometara od La Paza, na plodnoj visoravni, u blizini jezera Titicaca (Titikaka), ravno 3850 metara iznad mora, Tiahuanaco mora da je bio jedan od najvažnijih i najstarijih gradskih središta stare Amerike. Iako neki savremeni arheolozi i istraživači smatraju da je podignut prije više od 14000 pa i 17000 godina, zvanično se smatra da je nastao prije nekih 3500 godina (u razdoblju između 1000 i 2000 godina pr.n.e.) i da je stoljećima bio istovremeno i kraljevski grad i najvažniji religiozni centar u Južnoj Americi.
Možda baš posvećen kultu Tangata Manu!
Ono što su do sada zaključili arheolozi, istraživači i historiografi o ovom veličanstvenom gradu-svetištu,Tiahuanacokao i Uskršnji otok, svjedoči o veoma visokim tehničkim i graditeljskim znanjima njegovih tajanstvenih graditelja. Zidovi podignuti oko sunčanog hrama Kalasasaya (u prijevodu “Kamen koji stoji uspravno”), poštuju svetu geometriju i milimetarski su precizno uklapani pod pravim kutem, a njegove četiri strane orijentišu se tačno prema stranama svijeta.
ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Tonama teško kamenje dopremano je iz nepoznatih kamenoloma sa Anda ali se ne zna kako i na koji način, jer skoro ni tri milenija kasnije, u vrijeme blistave imperije Inka, ovdje se nije znalo za točak i sistem poluge, kao niti za životinjsku vuču koja je mogla da pomogne u izgradnji Tiahuanaca.
Drugo je pitanje na koji su način drevni graditelji obrađivali i polirali goleme blokove tesanika, koji - kako je poznato - ima zapanjujući visok stupanj čvrstoće. Arheolozi su, doduše, na ovim prostorima otkrili neke nazovimo alate od kamena, bronze i bakra, ali su ti alati, zasigurno, bili potpuno nepodesni za obradu kamena čija je čvrstoća – zamislite - ravna čvrstoći dragog kamena topaza!
I sve ostalo u Tiahuanacu obavijeno je misterijom. Čuvari grada udaljeni jedan od drugog više od stotinu metara na čudesan način uspješno su komunicirali šapatom da ih nitko ne bi čuo. Za tu namjenu genijalni graditelji izgradili su im jedinstveni sistem komuniciranja, kakav nije otkriven ni u jednoj cuvilizaciji svijeta. Riječ je o uskim akustičnim spiralnim otvorima na debelim kamenim zidovima kroz koje je šapat usmjeren poput laserske zrake stizao na drugi kraj grada, a da pri tome nije gubio na jasnoći niti na intenzitetu.
Kako i na koji način?
Na ovo pitanje nije odgovorila ni savremena znanost!
PITANJA BEZ ODGOVORA: Genijalni graditelji Tiahuanaca svoja svetista nisu gradili samo u visinu. Ispred sunčanog hrama Kalasasaya podigli su jedno drugo, ništa manje zagonetno svetište, koje je bilo ukopano oko dva metra duboko u zemlju. Arheolozi i istraživači ga danas nazivaju Potonulim hramom. No, nitko pouzdano ne zna čemu je ovo neobično svetište služilo i kakvi su se mračni ceremonijali odvijali u njemu, ali je logično mišljenje nekih istraživača i autora, koji vjeruju da je bilo posvećeno nekom značajnom božanstvu zemlje ili podzemlja.
Iz sva četiri debela zida prostranog Potonulog hrama pilje u znatiželjnike maskirane kamene glave. Anatomski različiti likovi sa različitim izrazima na licima, čije je dramatične grčeve, strahove i suze već odavno izbrisalo vrijeme još uvijek nijemo svjedoče o vremenu i civilizaciji o kojima ne znamo gotovo ništa.
Šta nam to žele da poruče i o čemu svjedoče te nijeme izbečene oči, ti uplašeni izrazi i grčevi na okamenjenim licima?
Ko su oni?
Odakle su stigli na Ande ti mučenici i zašto su ih gospodari Tiahuanaca za sva vremena pretvoreni u kamen?
Jesu li to božanstva podzemlja ili su to likovi sirotih žrtava čije su glave položene na hramski oltar kako bi se umilostivili strogi bogovi?
Ilije to, možda, samo potsjećanje na krvavi običaj vađenja srca i odsjecanja glava poraženim neprijateljima, kakav je vladao među pripadnicima kultura koje su živjele u dalekoj Srednjoj Americi?
Tiahuanako krije sve odgovore. Ovdje su minula stoljeća ostavila šutnju i muk.
NIJEMA SVJEDOČANSTVA: Ali ovaj jedinstveni drevni grad-svetište, za kojeg opravdano mnogi misle da je “rodno mjesto čovječanstva”, kako su ga Inke nazivali, poznat je još po nečemu. S njegove lijeve strane, duž Kalasasaya, uzdiže se Akapana, vještačka piramida visoka 16,5 metara koja je dominirala Tiahuanacom. Optočena je dubokim jarkom i do njenog vrha vjerovatno su stizali samo visoki svećenici. Gore su se očito odvijali krvavi cermonijali žrtvovanja. To dokazuje i 21 ljudski kostur otkriven u podnožju piramide, u njenom sjeverozapadnom dijelu, a ono što je arheologe zapanjilo kosti nesretnika su polomljene, kao da su doslovno sjeckane s teškim nožem prije nego što su pokopane!
Malo dalje naziru se temelji piramide Puma Punku, a između njih su Kalasasaya, Putuni i Kerikala, hramovi čija je namjena još uvijek nepoznata. U pravougaonim zidinama Kalasasaya, već hiljadama godina hirovima vremena odolijevaju najimpresivnije kamene statue Južne Amerike pred kojim stojim nijem i zadivljen. Visoke su sedam metara i isklesane su iz jednog jedinog kamenog bloka poput onih, mnogo poznatijih, sa Uskršnjeg otoka. Ne zna se tačno kome su one bile namijenjene i koga su simbolizirale: možda su im uzori bili divovi iz najstarijih legendi koje govore da su ovaj grad, poput Nan Madola, u Microneziji, nekom čudnom čarolijom podigli gorostasi u toku samo jedne kratke noći!?
Iako su prohujale hiljade godina, još uvijek se razaznaje da su strogo stilizirane i grubo urađene kamene figure bile bogato ukrašene. Prekrasni reljefi prekrivali su monumentalne statue kao prirodno tkivo, ali mi danas pouzdano ne znamo da li je tom filigranskom ornamentikom drevni umjetnik htio da istakne i potvrdi poseban društveni rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove imaginacije koja nema dublji smisao i značenje.
Bilo kako bilo, moj je utisak da u Tiahuanacu iza svakog kamenog biljega, svakog ornamenta i reljefa stoji neka dublja poruka, koju mi danas, na žalost, ne možemo da dokučimo i dešifriramo.
Govore li nam one o mnogo naprednijim kulturama - o hipotetičnoj Atlantidi ili Zemlji Mu - i civilizacijama što su predhodile njima?
VIRACOCHA KOJI PLAČE: S druge strane, red je da i to kažem, neki znanstvenici smatraju da kamene statue Tiahuanaca ukazuju na religiozni kult koji je ovdje bio duboko ukrijenjen. Većina kamenih kolosa u rukama drže jedan neobično uzak sud, nalik ceremonijalnom peharu. Upravo, u takvim ritualnim peharima, podsjećaju nas oni, pjenio se žrtveni napitak za bogove, ali o kakvom napitku je riječ, danas niko ne zna. Možda eliksiru dugovječnosti ili stimulans mudrosti?!
Nešto dalje, u zapadnom djelu hrama sunca Kalasasaya, uzdiže se zasigurno najpoznatiji i najvredniji objekat Tiahuanaca - zagonetna Kapija Sunca sa Viracochom u središtu! U prošlosti je doživljavala brojne destrukcije, ali je nekako uspjela da preživi do današnjih dana. Niko ne zna koliko je tona teška, ali se zna da je isklesana od jednog jedinog kamenog bloka. Visoka je tri a široka četiri metra.
Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.
Istočna strana Kapije Sunca prekrivena je zanimljivim reljefom. U središtu stoji najvažnije božanstvo - Viracocha, svemogući bog stvaranja i razaranja. Njegovu uzvišenu glavu okružuju sunčevi zraci, a u rukama drži žezlo, znak neprikosnovene vladarske moći. Preko njegovog okamenjenog lica nježno teku suze, koje vjerovatno simboliziraju kišu i plodnost. Zbog toga je u narodu dobio ime Viracocha koji plače!
U tri niza predstavljen je njegov, božanski personal: 48 krilatih podanika sa čudnim maskama na licima i ceremonijalnim štapovima u rukama, hrle sa svih strana!
Ko su tajanstveni letaći? Koga predstavljaju? Šta nam kazuju?
Imaju li, možda, oni veze sa kultom Čovjeka ptice - Tangata Manu u koga su vjerovali stanovnici Uskršnjeg otoka prije tragičnog dolaska nizozemskog moreplovca Jakoba Roggeveena i mračnih kršćanskih misionara?
Smisao ove fantastične scene ostaje tajna.