Logo
Print this page

PUTOVANJE U ZAGONETNU PROŠLOST (16)

"Njihovi hramovi bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli s mora..."

Pedro de Cieza de Leon, španjolski kroničar

 

Ljudi-ptice na Kapiji Sunca možda su i najveća misterija Tiahuanaca. U prošlosti su ih tumačili na najrazličitije načine - kao simbole prastarog kalendarskog sistema; objašnjavali su ih kao božanske glasnike - meleke ili anđele; govorili da predstavljaju znakove nepoznatog piktografskog pisma, a Švicarac Erich fon Daniken ih je smjestio u nevjerovatnu galeriju drevnih vanzemaljski astronauta koji su u davnoj prošlosti, navodno, redovito posjećivali našu planetu o čemu, kako navodi u svojim brojnim knjigama o drevnim astronautima, svjedoči kosmodrom na visoravni Nasca sa svojim misterioznim nepreglednim pistama i crtežima. 

Ko je u pravu?

Šta je istina?

O tome razmišljam dok gotovo panično pokušavam u veličanstvenoj Kapiji Sunca i tajanstvenim reljefima otkriti neki znak ili neku potvrdu o njenim zagonetnim porukama.

KULT BOGA PTICE: Iako Tiahuanaco odiše nebrojnim tajnama, jedna činjenica ostala je jasnom sve do današnjih dana: kada je iz potpuno nepoznatih razloga, prije više od tri hiljade godina (?!), sa lica zemlje zbrisana blistava kulturaTiahuanaco iza nje je jedini preživio Virakocha, svemoćni bog stvaranja i uništavanja, koji se u vjerovanjima prastanovnika Južne Amerike pojavljuje u najrazličitijim obličjima. Između ostalih i u obliku Tangata Manu - Boga ptice!

Odavde, sa ovih nebeskih prostora, njegov se kult možda raširio uzduž i poprijeko Južne Amerike, a njegov se lik pojavio čak i na delekim obalama Pacifika ili je, možda, upravo stigao s tih dalekih prostranstava. Prihavtili su ga pripadnici manje poznatih kultura Mochica (Močika), Chimu (Čimu) iChan Chan(Čan Čan) što su predhodile močnim Inkama. One su svoje čudesne hramove i napredne gradove podizali u plodnoj dolini i delti rijeke Chimu i na obalama Tihog oceana.

Na uskom pojasu između Visokih Kordiljera na istoku i Pacifičkog oceana na zapadu, proteže se najduža i najsušnija pustinja na svijetu Atacama (Atakama). Peruanci je jednostavno nazivaju Costa (Kosta), što na španjolskom znači obala, jer se proteže duž pacifičke obale. Započinje negdje u Equadoru (Ekvador) na sjeveru, proteže se duž Perua i Bolivije penjući se duboko na Ande, a završava na dalekom jugu, u čileanskoj Patagoniji, nasuprot Tiera del Fuego - Ognjene zemlje.

OPAKA ATACAMA: To je opako područje, suho i sprženo, koje nije osjetilo blagodeti kišnih kapi već više od četrsto godina. Sličnost sastava stijena Atacame i nekih stijena na Marsu već godinama istražuje američka NASA za buduće misije na Marsu. Ipak, niko danas pouzdano ne zna kakvo blago u svojim isušenim njedrima kriju žežene pustinjske dine. U vrijeme kada se duž pacifičke obale gradila Pan Americana, južnoamerička Autostrada sunca, duga više od pet hiljada kilometara, kažu, da su na svjetlost sunca svaki dan iskrsavali nebrojni artefakti što su iza sebe ostavile nestale i već zaboravljene civilizacije, koje su u davnoj prošlosti egzistirale na ovim žarkim prostorima. Između ostalog, arheolozi su otkrili brojne mumije stare više od 9000 godina!

Ali, pustinjski pijesak Coste, srećom, na nekim mjestima nije uspio zamesti sve tragove i prekriti sve ostatke kulturne prošlosti ovog podneblja. Proputovao sam veliki dio pustinje Atacama, tragajući za mogućim graditeljskim dometima naroda koji su živjeli u legendarnim vremenima u kojima je navodno cvjetala pacifička civilizacija, nestala Zemlja Mu. Već odavno nije nikakva tajna da je na tim prostorima u prošlosti podignuto na desetine piramida, da su na mnogim mjestima blistali monumentalni hramovi i podizani veličanstveni gradovi čija graditeljska i arhitektonska rješenja zadivljuju moderni svijet.

ZAGONETNI NAROD: U zelenoj delti rijeke Moche (Moče), plodnoj oazi što već stoljećima odolijeva naletima opakih pustinjskih oluja i El nina (El ninjo), nastanili su se pripadnici nekog zagonetnog naroda, koji je vjerovatno po imenu rijeke u čijoj je delti podigao svoje najimpresivnije građevine, dobio ime -  Mochice.

O njima se još uvijek ne zna dovoljno. Pojavili su se, navodno, iznenada, ali se definitivno ne zna odakle. Iz kog pravca? Jesu li se spustili sa Anda?Ilisu pristigli sa sjevera? Možda sa juga?Iličak sa Pacifika odakle su ovamo prispjeli bijeli bogovi  kako se nagovještava u drevnim andskim predanjima i legendama u koje su narodi prastare Južne Amerike duboko vjerovali?

Bio je to snažan, uticajan, kreativan i nesumnjivo napredan i dobro organiziran narod, koji je za kratko vrijeme porazio i potčinio svoje susjede i proširio se od Trujilla (Truhiljo), na pacifičkoj obali, pa sve do Anda - osvojivši plodne doline Viru, Santa, Nepen i Kazmu.

Savremena historiografija kaže da je njihova moćna imperija trajala je sve do početka devetog stoljeća, kada su oslabljene Mochice porazile Chimue, narod o čijoj će zagonetnoj kulturi biti riječi nešto kasnije. Mochice su iza sebe ostavili bezbrojne visoke civilizacijske tragove, ali dva zasigurno zaslužuju pažnju arheološke znanosti i cjelokupne svjetske kulturne javnosti.

To su veličanstvene piramide podignute od glinenih blokova, takozvanih „adoba“ - Piramida Sunca i Piramida Mjeseca!

Upravo te dvije piramide nametnule su znanstvenoj javnosti bezbrojna pitanja. Niko danas ne zna odgovor na pitanje otkud piramide na tlu Južne Amerike, kako su i koliko dugo građene i, konačno, ko su bili učitelji i graditeljski uzori njihovih tajanstvenih projektanata.

Da li su ih Mochice podizali po uzoru na egipatske piramide?! Ili su im uzori bile veličanstvene piramide hipotetičkih kultura - Atlantide i Zemlje Mu - što su se, sudeći prema prastarim legendama, uzdizale iznad Atlantskog i Pacifičkog oceana?

KULTNO MJESTO: Mada se uopće nisu znali koristiti životinjskom vučom, mada nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja megalitskih hramova i piramida, Mochice su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Zahvaljujući svom monumentalnom izgledu, posebno impresivno djeluje Piramida Sunca. Iako je kroz minula stoljeća poprilično oštećena, još uvijek se naslučuje njena zanimljiva forma. Visoka je četrdesetak metara, a prvobitno se uzdizala sa osamnaest metara visoke platforme, što je bila podignuta na sedam terasastih spratova. Nema sumnje da je dominirala plodnom dolinom i da je predstavljala jedinstveno kultno mjesto ovog zagonetnog naroda.

Prema znanstvenim procjenama u Piramidu Sunca je ugrađeno preko osamdeset miliona "adoba", glinenih cigli koje su prvo sušene na suncu i zraku, a onda slagane vodoravno - jedna na drugu - u močne građevinske forme i cjeline.

Samo nekoliko stotina metara od Piramide Sunca, u podnožju obližnjeg stjenovitog brda čiji vrh doseže visinu od sedamsto metara i djeluje poput kolosalne piramide, Mochice su izgradile svoje najvažnije svetište - Piramidu Mjeseca.

BOGATA SIMBOLIKA: Dok sam zadivljen i gotovo bez daha obilazio ovaj veličanstveni arheološki lokalitet jedva da sam mogao i naslutiti njegov impresivni izgled, sadržaj i značaj u vremenu kada su piramide u punom bogatstvu i sjaju predstavljale samo najupečatljivije dijelove ovog religioznog središta. No, ono što zbunjuje i one su građene po istoj formuli kao i egipatske ili bosanske – međusobno su bile povezane mrežom skrivenihnih tunela, stajališta i odaja misterioznih namjena!

Kako to objasniti?!

Mochice su zidove svojih svetišta bogato oslikavali živopisnim reljefima, najčešće geometrijskom ornamentikom (?!) i slikama dvoglavih zmija, što prema nekim povjesničarima i autorima navodno simboliziraju rađanje i umiranje. Meni to ne zvuči ubjedljivo, ali niko ne traži nova objašnjenja niti pokušava protumačiti drevnu simboliku. Naravno, u peruanskim piramidama postojali su i drugi vredniji ostaci, ali su s vremenom pljačkani, odnošeni i uništavani pa je do današnjih dana preživjelo žalosno malo.

Gotovo ništa!

Čak je i bogatim grobnicama i tajnim odajama piramida, u kojima su sahranjivani - visoko svećenstvo i članovi carskih porodica - nestao gotovo svaki trag. Bogate grobnice - bez izuzetka - bile su prvo opljačkane, a zatim razorene i uništene!

Ipak, posljednjih godina Piramida Mjeseca je mjesto najznačajnijih arheoloških iskopavanja i restauratorskih radova u Peruu. Obavljaju ih domaći arheolozi, a finansiraju peruansko Ministarstvo kulture i jedna američka sveučilišna fondacija.

OPLJAČKANA PROŠLOST: I dok su iskusni restauratori strpljivo radili svoj posao, pokušavajući ovom jedinstvenom religioznom središtu da vrate stari izgled i sjaj, vođa arheološkog tima, profesor Jose Morales (Hoze), s ponosom mi je kazivao o rezultatima dosadašnjih iskopavanja.

- Sve upućuje, kaže on,  da su Mochice posjedovali visoka znanja iz oblasti graditeljstva, koja po mnogo čemu podsjećaju na znanja drugih naroda starog vijeka što su živjeli desetinama hiljada kilometara daleko od Južne Amerike, u dolinama rijeka Nila, Inda, Eufrata i Tigrisa. Vrijeme je dosta toga uništilo. Najveću štetu piramidama su u prošlosti nanosili huacuerosi, pljačkaši grobova, koji su tragajući za skrivenim zlatnim riznicama, dugim metalnim motkama i specijalnim bušilicama poprilično uništili ove drevne građevine.

Što su propustili pljačkaši oskrnavili su ratovi i vrijeme, ali i provale oblaka i nabujalih voda što se, s vremena na vrijeme, i danas sjure sa planinskih masiva i načine pustoš u delti rijeke Moche.

Nesumnjivo da su najdragocijenije stvari, prije svega zlatni nakit i keramika koji su polagani u grobnice zajedno sa umrlim, tajnim krijumčarskim kanalima najčešće završavali u privatnim zbirkama. Pa ipak, nešto je dospjelo i do peruanskih muzeja.

U Muzeju zlata u Limi divio sam se dragocijenim krunama od najljepšeg zlatnoglima, na kojima su visile kao dah tanke zlatne pločice, koje su lahorile i pri najmanjem dašku vjetra. Vidio sam i jedinstvenu ljudsku lobanju u koju je neki drevni močički zubar ugradio umjetne zube napravljene od ružičastog kvarca. Još uvijek je tajna da li je imućni Mochica ovu implantaciju dobio još za života ili je ona nastala kasnije, nakon njegove smrti, i bila povezana sa kultom mrtvih.

Ali, to nije jedina misterija koja je preživjela Mochice i njihovu sjajnu kulturu...

ZLATNI HRAMOVI: Zna se, kako rekoh,  da su Mochice bili izvanredni graditelji hramova i majstori za izradu keramike. O tome svjedoči i bogata "glinena biblioteka", iz koje posljednjih decenija peruanski arheolog, profesor Jose Morales (Hoze) i njegovi saradnici, puno saznaju o svakodnevnom životu ovog naroda. Pa ipak, još uvijek je veoma teško, gotovo nemoguće, detaljno rekonstruirati vrijeme u kojem je cvjetala civilizacija Mochica.

Španjolski kroničar Pedro de Cieza de Leon (Kieza) zabilježio je u 16. stoljeću da je slušao zanimljive priče o kulturama što su u prošlosti cvjetale u delti rijeke Moche i na pacifičkoj obali.

"Njihovi hramovi" - zabilježio je De Kieza - "bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Stigli sa mora?!...

Ko su bili ti močnici što su stigli sa mora donoseći sa sobom plamen znanja koja će primitivne zajednice podučiti da civilizacijski pozlate Južnu Ameriku?

NAPOMENA: Pročitajte i predhodnih 15 nastavaka:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

U idućem nastavku: PLOVIDBE BEZ GRANICA

Zadnje ažuriranje nedjelja, 29 juni 2014 12:55
jm

Najnoviji članci od Administrator

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved