"Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog okeana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili."
Zapis iz egipatskih piramida
Prenoćio sam u Tumbesu u jednom malenom, ugodnom pansionu na samoj morskoj obali. Sa nevelike terase moje sobe pružao se otvoren pogled prema baeskraju Pacifika. Uživao sam u ugodnoj ležaljci ispod zvjezdanog nebeskog baldahina koji se negdje daleko, u mekoj noćnoj izmaglici, utapao u pučinu. Do mojih osjetila dopirali su čudni zvuci, neobični mirisi i zovovi dalekih vremena, koji su mi u rijetkim prilikama, kao sto je bila ova, znali odnositi snove i neprimijetno me uvlačiti u nestvarni svijet moje razigrane mašte. Nisam to želio ali nisam moga ni izbjeći svu tu bujicu uzbuđenja što je donosila noć na pacifičkoj obali u Tumbesu.
NOĆ BEZ SNA: Ovdje je negdje, na granici između Ekvadora i Perua, možda baš na mjestu gdje sam zanoćio, u jednom tihom maglovitom jutru španjolski pustolov Francisco Pizzaro (Francisko Pizaro), sa 168 ljutih konkvistadora, od kojih je 68 bilo u sedlima, stupio na južnoameričko tlo i u nepunih deset godina zadao smrtonosni udarac veličanstvenom carstvu Inca, koje se prostiralo na prostoru dugom četrdeset hiljada kilometara. Bila je to tragedija kakvu je teško i zamisliti.
Opijeni željom za zlatom španjolski osvajači uništavali su sve pred sobom, sve što je imalo bilo kakvu materijalnu vrijednost – čak i carske palače, svetišta, piramide, grobnice… U pljačkaškom ludilu uništavali su i tragove ranijih kultura. Ostali su samo blijedi nagovještaji visokih graditeljskih i znanstvenih dometa civilizacija koje su predhodile Incama, ali nedovoljno da od njih, u ovoj noći bez sna, stvorim ubjedljivu sliku za svoje desetljećne slutnje i traganja.
Dočekao sam jutro ispunjen dramatičnim snoviđenjima ali tešku zavjesu prohujalih vremena nisam uspio podignuti. Glava mi je brujala nebrojnim pitanjima, koja su me i dalje opsjedala izazivajući u meni neku vrstu istraživačke groznice.
Da li je u prastarim vremenima bilo kontakata između naroda što su nastanjivali daleke pacifičke otoke i civilizacija što su egzistirale na tlu Južne Amerike? Da li je hipotetička Zemlja Mu predstavljala svojevrsni most preko kojeg su se na sve četiri strane svijeta širila graditeljska i druga znanja u Aziju i Srednju i Južnu Ameriku?
SVE VIŠE DOKAZA: Ova pitanje naravno ne tište samo mene već i južnoameričke istraživače i znanstvenike. Na njih je u ovom času teško odgovoriti. Konačno, još uvijek nije otkriveno dovoljno materijalnih dokaza koji bi potvrđivali prahistorijska prekooceanske putovanja i kontakte, a legende i predanja teško da mogu zamijeniti činjenice.
U njih vjeruju samo istraživači poput mene koji smatraju da je slika naše daleke prošlosti sasvim drugačija od one kuju nam stoljećima nameću smušeni historiografi iz svojih sterilnih kabineta!
- Svake godine smo sve bliži u rješavanju tih pitanja – kazivao mi je profesor Jose Morales dok smo obilazili peruanske piramidu u blizini drevnog Tumbesa. – Možda će nova arheološka otkrića demantirati stare teorije i predstave o prošlosti ljudskog roda. Već danas imamo artefakata koje ne znamo kako da uklopimo u autentičnu sliku povijesti južnoameričkog podneblja. Iskrsavaju iz pustinjskog pjeska Atacame, iz davno zaboravljenih grobnica i skrivenih andskih pecina i svetih jezera…
To je tačno.
Neki artefakti nagovještavaju da su u prastarim vremenima postojali prekooceanski kontakti između kultura starog Egipta, Kine, Mezopotamije i Indije s jedne strane, sa kulturama Srednje i Južne Amerike, s ruge, a pacifički podmorski bazen, čini se, skriva mnoge drevne gradove o kojima tragove nalazimo u legendama i drevnim epovima.
PTOLOMEJEVE MAPE: Za vrijeme novinarsko-istraživačke ekpedicije “Ande – Amazon”, koju sam organizirao 1990. godine, u Cochabambi (Kočabama), u Boliviji, imao sam sreću upoznati uglednog argentinskog istraživača Dicka Edgara Ibarra Grassoa (1914. – 2000.), koji je cijeli svoj životni vijek posvetio istraživanju prapovijest Južne Amerike. Grasso je šesdesetih godina prošlog stoljeća uzbudio znanstvenu javnost svijeta kada je objavio da je identificirao obale Ekvadora i Perua na kartama znamenitog grčko-rimskog astronoma, geografa i matematičara Klaudija Ptolomeja (lat. Claudius Ptolomaeus).
Ptolomej je, kako je poznato, živio u prvom i drugom stoljeću nove ere (90. -161.) i utemeljitelj je geocentrične teorije a iza sebe je ostavio izuzetno vrijedno djelo "Veliki zbornik astronomije" u kome je zabilježio položaj 1080 zvijezda i podijelio ih u 48 sazviježđa. Ipak, Ptolemejevo djelo “Geographia”, u kome su objavljene brojne karte do tada poznatog svijeta, smatra se najvećim dometom antičke kartografije i povjesne geografije. Na žalost, u vrtlozima vremena nije se očuvao original njegovog vrijednog djela nego samo srednjovjekovni prijepisi za koje se vjeruje da su vjerodostojni.
Grčko-rimski učenjak se uglavnom oslanjao na radove ranijeg geografa Marinosa iz Tira (60. – 130), koji je živio na Rodosu, te na geografske leksikone i kartografe Rimskog i Perzijskog carstva. Na jednoj njegovoj mapi Europe označene su bijele zone čije se granice podudaraju sa oblastima nekadašnjih europskih glečera što upućuje na činjenicu koja se kosi sa svim našim znanjima o povijesti kartografije i historiografije. Ko je bio praautor Ptolomejeve karte koja oslikava Europu iz vremena prije najmanje 10.000 godina?!
DREVNO UPOZORENJE: Bilo kako bilo, argentinski istraživač Grasso je na jednoj od Ptolomejovih mapa svijeta prepoznao pacifičku obalu Ekvadora i Perua, dokazujući da su u antičkim vremenima bili poznati prekooceanski putevi koji su povezivali drevne civilizacije Azije, Europe i Južne Amerike.
- Da je preživjela Aleksandrijska biblioteka – ubjeđivao me je tog dana u Cochabambi Dick Edgar Ibarra Grasso – danas bi svakom osnovcu bilo jasno da su antički plavi putevi povezivali sve kontinente mnogo prije Kolumba i braće Pizzaro!
To je možda tačno.
Kako inače objasniti da su na nekim od tih prastarih karata iscrtane nepoznate zemlje i kontinenti, koji su otkriveni stoljećiima kasnije. Tako na jednoj karti napravljenoj 1510. godine postoji Australija, stotinu godina prije nego što je prvi Evropljanin vidio obale tog kontinenta!
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada sam pisao svoju knjigu „Tajne isčezlih civilizacija“ i fokusirao se na bajkovite znanstvene domete starog Egipta, posebnu pozornost mi je budilo jedno 4500 godina staro upozorenje ispisano u piramidama. Upozorenje je poticalo iz vrijemena pete egipatske dinastije (Staro kraljevstvo), a glasilo je: "Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog oceana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili!"
S druge strane, citirajući odlomke drevnokineskih rukopisa, poznati ruski orijentalista i geograf Nikita Jakovlevič Bičurin (1770. - 1853.) navodi da je najmanje hiljadu godina prije Kolumba i Magelana, u Kini bio poznat put do američkih pacifičkih obala a slični nagovještaji navodno se mogu naći i u tibetanskim tekstovima napisanim najmanje 1500 godina prije nove ere!
ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: A šta tek kazati o fascinantnim kartama turskog istraživača, kartografa, moreplovca i admirala Ahmeta Muhiddina Pirija (1465. – 1553.), u čiju je čast UNESKO 2013. proglasio godinom Piri Reisa!? Njegove karte urađene 1513. i 1518. godine su s takvom preciznošću iscrtane da se mogu porediti sa najsavrenemim mapama rađenim uz pomoć satelitskih snimaka. Ali znanstvenike ne čudi samo to.
Na kartama u osam boja izrađenim na koži od gazele sa zaprepašćujućom tačnošću oslikane su obale zapadne Afrike i Južne Amerike, uključujići i otoke Kubu i Antile (Karibi). Jednako je tako precizno iscrtana i obala današnje Srednje i Sjeverne Amerike, Aljaske i Antarktike bez leda(?!). Na njoj ne postoji Beringov moreuz, već su Sibir i Aljaska povezani kopnenom prevlakom. Riječ je o onoj istoj prevlaci preko koje su – kako nas historiografija uči - iz Azije paleolitska plemena prelazila na američko kopno.
Ono što zbunjuje nisu, naravno, paleolitske seobe naroda, već činjenica da je taj djelić kopna zauvijek iščezao najmanje prije 30.000 godina! Sve to ukazuje na pomisao da je turski admiral među izvorima posjedovao i karte nacrtane prije ledenog doba.
Kako je to moguće?!
O misterioznim kartama Piri Reisa proteklih decenija su napisane mnogobrojne znanstvene rasprave, analize i studije, među kojima i studija o traganju za legendarnom Atlantidom, za koji se smatra da se nalazila u Atlantiku i da je nestala u katastrofi kozmičkih razmjera. Na jednoj od karata se nalaze opisi mjesta, njihovih pronalazača i objašnjenja koji su izvori korišteni tokom crtanja. Slika karte sa devet brodova prikazuje ljude tog regiona, biljni i životinjski svijet.
ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Američki profesor Charles Hutchins Hapgood (1904. – 1982.), u svijetu je bio poznat kao vrstan historičar geografije. Autor je znamenitog djela “Karte drevnih kraljeva mora” (‘Maps of the Ancient Sea Kings’), za koje je predgovor napisao Albert Einstein. Hapgood u to djelu zaključuje da je u prastarim vremenima postojala "civilizacija koja je obuhvatala cio svijet i čiji su kartografi sastavljali potpuno precizne karte cijele Zemljine kugle. Na tim kartama oičigledni su isti visoki tehnički nivoi, isti metodi rada, podjednaka razina matematičkih znanja i sasvim je moguće da su za njihovu izradu korišćeni isti kartografski instrumenti."
Sličnog mišljenja je bio i moj sagovornik iz Cochebambe argentinski istraživač Dick Edgar Ibarra Grasso.
- Drevne plovidbe i putovanja nisu bili ograničeni na uske priobalne pojaseve kako se danas vjeruje – smatra Grasso. - Drevni Kinezi, Indijci, Egipćani, Feničani i Grci poduzimali su daleka putovanja i uspješno stizali do svojih ciljeva. Godine 1982. u moru blizu Rio de Janeira (Rio de Žaneiro) otkriveni su ostaci rimskog broda, rimska i feničanska keramika i dvije amfore. Analize su pokazale da amfore potiču iz II stoljeća, a pretpostavlja se da su napravljene u Cartageni (Kartegena)!
Istraživači prošlosti dobro znaju da to nije prvi nalaz takve vrste u Novom svijetu. Američki arheolozi su proteklih decenija našli brojne rimske statuete od terakote, starogrčku grnčariju, normanski metalni novac i nakit, ukrase od baltičkog ćilibara, vikingške grobnice... Na teritoriji Kanade otkrivena su groblja baskijskih pomoraca koji su tamo stigli 2.000 godina prije Kolumba, ostatke vikingških naselja, a proučavajući napise u jednom majanskom hramu, meksički znanstvenici su došli na pomisao da su žreci (čuvari tajnih znanja) Maja možda znali tajne sahranjivanja egipatskih faraona!
Kako je to moguće?!...
Ali to nije bilo sve što sam tog dana saznao u Cochabambi. Dick Edgar Ibarra Grasso me poveo u lokalni muzej, u kome je godinama radio kao konzervator, i pokazao mi nešto što me naprosto ostavilo bez riječi!
Pokazao mi „tocado las piedras“!
Dirnuto kamenje!
EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html