"Poznavali su sve što postoji na svijetu. Kad su željeli, mogli su da sagledaju čitavo nebo, od vrha do dna, uključujući i unutrašnjost Zemlje!...''
'Popol Vuh', sveta knjiga Maya
Za pedesetak godina koliko se dugo bavim istraživanjem drevne prošlosti imao sam priliku vidjeti neobične arheološke ostatke i artefakte iz davno prohujalih vremena i doživjeti jedinstvena uzbuđenja. U rukama sam držao neobične „Jomon figure“, djelo drevnih japanskih umjetnika, koje izgledom neodoljivo podsjećaju na moderno opremljene astronaute. Ništa čudno da nisu stare desetak hiljada godina!
U egipatskom Nacionalnom muzeju u Kairu, u sali broj 22, arheolog-amater dr Khalil Messiha (Halil Mesiha) pokazao mi je eksponat koji nosi broj 6347 i koji neodoljivo podsjeća na model savremenog aviona!
- Napravio sam kopiju ovog modela, dodao joj stabilizator kakav imaju današnji avioni i znate šta se dogodilo?!... – pitao me je ushićeno Messiha. -Kopija je poletjela poput pravog aviona!
ZAGONETNI ARTEFAKTI: Model aviona iz egipatslkog Nacionalnog muzeja potiče iz drugog stoljeća prije naše ere, iz vremena Ptolomeja III i egipatske zlatne Renesanse, kada je svijet zadivljeno gledao u djela egipatskih učenjaka Starog vijeka.
Na Tibetu, u jednoj od najuglednijih lamaserija i univerzitetskih centara nadomak Lhase, u Seri, što na tibetaskom znači „divlja ruža“, imao sam priliku vidjeti ogromne zurle napravljene od posebnog tibetanskog drveta, okovane zlatom, u koje su ugrađene ljudske butne kosti. Duge su gotovo tri metra i čuvaju se kao svete relikvije. Kada se u njih duva, pridržavaju ih na ramenima po dvojica lama. Niko u Seri ne zna koliko su stare, ali se o njima pričaju fantastične priče. Kažu da je zvuk koje su one proizvodile bio u stanju da podiže kamene blokove. Sluzile su navodno prilikom podizanja kamenih hramova i svetišta na visokim planinskim liticama!
Za vrijeme putovanja po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, u amanskom Arheološkom muzeju, u Jordanu, vidio sam ljudske lobanje koje potiču iz neolita i neobične su po mnogo čemu. Zahvaljujući činjenici da je u njihove očne duplje, ko zna ko i ko zna zašto, umetnuo sjajne morske školjke oživljavajući njihovu ledenu mirnoću, govori da su prastari stanovnici ovog podneblja, po svoj prilici, pridavali poseban značaj svojim mrtvima.
Slične lobanje pronađene su na raznim mjestima: u Beisamounu (Hula Basin), sjeverno od Galilejskog jezera, u Tell Ramadu u Siriji, a malo dalje, idući prema Turskoj, otkrivene su drugačije ukrašene lobanje, tako da danas mnogi znanstvenici pretpostavljaju da je u jednom vremenskom periodu u neolitu (!?), na ovim prostorima cvjetao kult lobanja!
Zašto?!
'DIRNUTO KAMENJE': Svijet je pun tajni a prošlost ljudskog roda nedovoljno istražena i tu počinju nevolje za savremene historiografe. Slika daleke povijesti života na Zemlji drastično je drukčija nego što nam oni sugerišu. To potvrđuje i Dick Edgar Ibarra Grasso koji mi gradskom muzeju u Cochebambi pokazuje „tocado las piedras“ – dirnuto kamenje!
Granitno kamenje je smješteno u posebnu vitrinu i na njemu se jasno uočavaju otisci ljudskih ruku i stopala.
- To je takozvano 'dirnuto kamenje' - objašnjava mi Graso. – Nešto ovako, siguran sam, nikada do sada niste vidjeli!
Nisam, priznajem. Ali sam svojevremeno pročitao agencijsku vijest da je na periferiji gradića Zasliaiu (Žasliai), u Lithuaniji (Litvanija), otkrivena jedna granitna stijena, koja je nekad, u davnoj prošlosti, očito, bila gnječena rukama (!?), jer na sebi – kako tvrde litvanski geolozi, nosi vidljive tragove ljudskih ruku!
- Nađeno je na Andama – upozorava me argentinski istraživač - u blizini Tiahuanaca i možda svjedoči o načinu podizanja misteroznog megalitskog svetišta. Današnja znanost nije u stanju da objasni kako se u davnim vremenima mijesio kamen, ali „tocado las piedras“ je tu - ruke su nesumnjivo gnječile granit i ostavljale na njemu svoje otiske!
Ukoliko je sve to tačno daleko bismo lakše mogli objasniti gradnju megelitskih naselja i gorostasnih statua u Juznoj Americi i na pacifičkim otocima.
IZGUBLJENA TAJNA: Dugogodišnji istraživač južnoameričkih kultura Gregory, smatra da je otkrio tajnu gnječenog granita. On smatra da su u prastarim vremenima graditelji znali za neku biljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje maglo naprosto rastezati poput tjesta. Tako mekanu masu oni su oblikovali i rezali običnim nožem! Kasnije je to stijenje ponovo očvrslo na jarkom suncu...
Bilo da se radilo o biljnom ekstraktu, bilo da su drevni graditelji poznavali formulu smekšavanja kamena, danas je u svijetu sve više istraživača i geologa koji prihvataju mogućnost da su graditelji megalitskih objekata u svijetu, dakle ne samo u Južnoj Americi, uistinu poznavali tehniku gnječenja i oblikovanje kamenih blokova, pogotovo nako što je osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom kamenom bloku Keopsove piramide otkrivena ljudska dlaka! Uostalom, to znanje je, po svoj prilici, bilo poznato i graditeljima bosanskih piramida koji su znali spravljati beton mnogo tvrđi i trajniji od današnjeg!
Ali, o tome kasnije.
OSTAVŠTINA MOCHICA: U arheološkim nalazištima u dolini peruanske rijeke Moche otkrivenim posljednjih decenija, kao i na prostorima između Piramide sunca i Piramide mjeseca, iz pustinjskog pjeska gotovo svakodnevno iskrsavaju predmeti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku tigra i ljudske glave, scene iz lova i rata; prizori sa svetkovina u čast neznanih krilatih bogova ili kulta mrtvih; erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika staroindijske knjige umjetnosti ljubavi Kama Sutrae...
Kroz neizmjerno bogatstvo fascinantnih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su posude za vodu i jelo, daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog južnoameričkog naroda. U jednoj bogatoj privatnoj arheološkoj zbirci, u muzeju Amano u glavnom gradu Perua, u Limi, čuva se dragocijena posuda iz vremena Mochica: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica u kojoj čuče dva veslača jedan drugom okrenuti leđima. Kada se zdjela do vrha napuni vodom ili nekom drugom tečnošću dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi.
Genijalno!
CABALLITO DE MAR: Na more i duge plovidbe podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog Mochice koji je sahranjen oko 700. godine. Radi se o lijepo urađenoj glinenoj figuri koja neodoljivo podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo, kako mi reče profesor Morales, riječ o “Caballito de Mar” ("Kabiljeto del Mar"), "morskom konjicu" ili bolje reči "jahaču na morskim talasima", što plovi sjedeći na uskom čamcu od totore (Schoenoplectus californicus ssp. tatora), biljke slične trski, koja ovdje raste u izobilju.
- Duge plovidbe ovdje su tradicija stara koliko i najstarije kulture – smatra profesor Jose Morales. – To je uostalom dokazao i nolrveški istraživač Thor Heyerdahl!
Čamci slični ovom još uvijek se jedino koriste na jezeru Titicaca (Titikaka), u Andama, i u obližnjem Huanchacou (Huančako), živopisnom turističkom mjestu na obali Pacifičkog oceana, čiji su ribari zadržali mnoge drevne ribarske tradicije. Huanchaco je, međutim, poznat još po nečemu.
U njemu je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća neko vrijeme boravio glasoviti norveški istraživač Thor Heyerdahl (1914-2001.). Upravo družeći se sa ribarima iz ovog ljupkog gradića i svakodnevno slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima Pacifika i prahistorijskim kontaktima - Heyerdahl je došao na ideju da se upusti u avanturu svoga života. Da organizira ekspediciju "Kon-Tiki" i tako potvrdi da je u prošlosti uistinu moglo biti kontakata između naroda sa pacifičkih otoka i naroda Južne Amerike.
JEDINSTVENA AVANTURA: Kako je poznato, 28. aprila/travnja 1947. godine, Thor Heyerdahl se na krhkom splavu napravljenom od totore, otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba je bila krajnje neizvjesna i najviše je ovisila o prirodi jugoistočnih vjetrova i od Humboldtove morske struje koja zapljuskuje otoke južnog Pacifika. Nakon neizvjesne i dramatične plovidbe i pređenih 7.000 kilometara, 7. augusta/kolovoza 1947. norveški je istraživač, zajedno sa “Kon Tikijem”, završio na grebenu otoka Raroia u otočju Tuamotu. Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući vjetrovima i morskim strujama, uistinu mogli ploviti i do najudaljenijih pacifičkih odredišta.
O dugim plovidbama i gotovo istovjetnom graditeljkom umijeću prastarrih azijskih i južnoameričkih neimara govori i drevni grad Chan Chan (Čan Čan), smješten pet kilometara zapadno od Trujilla (Truhiljo).
Utonuo u beživotni pustinjski dekor Anacame, Chan Chan danas djeluje gotovo pusto. Poput fantomskog grada. Ali, nije uvijek bilo tako. Dolina u kojoj je smješten pripada delti rijeke Moche i nekada je bila obrasla šumom i poljima bogatim žitaricama. Samo desetak kilometara istočno, Mochice su podigli svoja najvažnija svetišta pa se može pretpostaviti da je Chan Chan u to vrijeme bio grad od prvorazrednog značaja.
Niko danas pouzdano ne zna kako se i zbog čega raspala snažna imperija Mochica. Na ove su prostore, poslije njih, pod nepoznatim okolnostima stupili Chimue i u narednih 600-700 godina podigli civilizaciju koja je bila blistavija od svih do tada viđenih na južnoameričkom tlu.
Tu tvrdnju najbolje potvrđuje Chan Chan.
VELIČANSTVENI GRAD: Chan Chan danas mnogi porede sa gradovima što su prije više od 5000 g. podizani na obalama rijeke Ind i u Mezopotamiji, ali znanstvenici još uvijek nisu došli do neoborivih dokaza da su u najstarijim vremenima postojali kontakti među ljudima i narodima što su nastanjivali azijsko i južnoameričko tlo. Ako bi se složili da je to bilo moguće, kao što tvrdi Dick Edgar Ibarra Grasso, onda bismo morali priznati i da je u Pacifiku postojao prakontinent Lemurija, a ako je to tačno onda je moguće da je na njemu postojala i hipotetična civilizacija Mu, majka svih kultura svijeta.
O postojanju Zemlje Mu govore mnoge legende i predanja koja sam slušao u Ekvadoru, Peruu, Boliviji i Chileu, a ponajviše na usamljenim Uskršnjim otocima.
Ruševine Chan Chana danas se prostiru na površini većoj od 25 četvornih kilometara i gotovo dosežu do same obale Pacifika. Prema gruboj procjeni u njih je ugrađeno nekoliko milijardi na suncu i zraku sušenih glinenih cigli, takozvanih adoba.
Grad sa ovakvim impresivnim dimenzijama mogli su projektirati i izgraditi samo najbolji projektanti i graditelji, koji su imali izvanredne učitelje. Ali, mi danas nažalost ne znamo ko su oni i da li su uopće sa južnoameričkog kontinenta.
Bilo kako bilo, pored genijalne maštovitosti projektanata i graditelja, izgradnja Chan Chana zahtijevala je i savršenu organizaciju rada i desetine hiljada radnika. Poznato je da Chimue nisu poznavale sistem točka, nisu se koristili životinjskom vućom, niti su imali usavršene alate. Pa ipak, podigli su veličanstven grad kojemu je teško naći premca u svijetu tog vremena.
Kako im je to pošlo za rukom? Da li im je u tome neko pomagao? Je su li imali učitelje i tko su oni bili?
FANTASTIČNA SLIČNOST: Ova i mnoga slična pitanja još dugo će tištiti peruanskog profesora Josea Moralesa, kao i njegove kolege arheologe, koji već godinama znanstveni svijet zadivljuju svojim upornim radom i arheološkim otkrićima.
Ali vratimo se u Chan Chanu.
Restaurirani zidovi i obnovljene građevine zadivljuju strogom simetričnošću i jasnim, pravokutnim formama. Upravo te moderne i moglo bi se kazati suvremene linije, podsjećaju na Harappu i Mohenjo-Daro prastare gradove-države iz doline rijeke Inda, kao i na sumerske gradove čije ostatke nalazimo u Mezopotamiji, između rijeka Eufrata i Tigrisa.
Kako sve to povezati i objasniti?
Zar je moguće da su se Chimue koristili graditeljskim iskustvima i znanjima dalekih neimara što su svoje gradove podizali prije više od 5000 godina na sasvim drugom kraju svijeta udaljenom više od 20.000 kilometara - na indijskom potkontinetu, u dolini rijeke Inda i u Mezopotamiji? Ili su im, možda, svima, graditeljska znanja stigla iz srca Pacifika – iz legendarne Zemlje Mu?!
Na jednom zidu u središtu Chan Chana, koji je vjerovatno pripadao najznačajnijem gradskom hramu, drevni umjetnik je napravio dugi friz od stiliziranih krilatih bića, sličnih onima u drevnom Tiahuanacu, okupljenim oko Viracoche koji plače i okamenjenim na Kapiji sunca, kao i na onim najstarijim obeliscima na straom groblju na samotnom otoku Rapa Nui u kome stojim zbunjen i s nadom da ću spoznati istinu o zajedničkim korijenima davno izgubljenih svjetova.
Nije li i ovdje, u Chan Chanu, riječ o kultu Čovjeka ptice – Tangata Manu u koji su vjerovali prostodušni žitelji Uskršnjeg otoka, prije nego što su u njihov svijet stupili europski misionari i donijeli im novu religiju i definitivno uništenje?!
Bože, kako je mali svijet!
EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’ -> http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html