Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

TESTAMENT KRALJA HOTU-MATUA (19)

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći…”

Zapis iz Troano Codexa

Noću kad zamru svjetla i utihnu šumovi dana i kad mi se učini da sam sâm pod zvijezdama, preda mnom kadkad, kao ove noći, počnu da plešu sjenke daleke prošlosti i učini mi se da svjedočim neobičnim zbivanjima koje nikada istinski nisam doživio. Poput nijemog filma, pred očima mi se odigravaju i smjenjuju uzbudljivi prizori iz davno prohujalih vremena, koji me ispunjavaju nenadanim slutnjama i očekivanjima, pa ponekad nisam svjestan da li sanjam ili maštam ili uistinu svjedočim o vremenu o kome ne znam mnogo ili gotovo ništa. To mi se uvijek ponavlja nakon uzbudljivog dana u kome me naprosto gotovo grubo zapljusnu nova fascinantna saznanja ili otkrića. A ovih dana na Rapa Nui ih je bilo i previše!

VELIČANSTVENI MOAJE: Danas je dvanaesti dan kako sa svojim prijateljima arheologom prof. dr. Enverom Imamovićem, Borisem Kovačevićem i Mirzom Pepićem svakodnevno obilazim Uskršnji otok, divim se tajanstvenim graditeljima kamenih statua koje s pravom nose naziv Mata ki te rangi ("Oči koje gledaju nebo") i beznadežno pokušavam da proniknem u njegove hiljadugodišnje tajne. Zašto su neke od njih postavljane na visoke megalitske platforme, takozvane 'ahue', na kojima močno dominiraju i pokazuju svu vještinu nesvakidašnjeg graditeljskog umijeća, a druge – kao po nekoj kazni i zloj sudbini - zakopavane duboko u zemlju; poneke čak i sedam metara duboko, tako da im iznad zemlje jedva izviruju goleme glave s ugaslim pogledom u kome nema osude niti naznaka zlohude sreće?! Zašto?! U čemu je bio smisao tog čina?!

Najveća među njima je uistinu gorostasna. Noću djeluje veličanstveno. Kao da se smjestila među zvjezdama. S pravom je nazvana “El Gigante”. Visoka je 21,6 metara, a njena težina se procjenjuje na fantastičnih 165 tona! Kada se nađete ispod nje postajete sićušni kao mrav i ne možete se načuditi da je neki primitivni narod koji nije imao specijalne alate i antigravitacione uređaje mogao da iskleše i podigne “na noge” tako čudesno umjetničko djelo. Kako? Na koji način? Zbog čega?

Zbog tih svakodnevnih uzbudljivih obilazaka i nebrojnih pitanja koja u meni rasplamsavaju znatiželje, svako jutro se budim u nekakvom grozničavom raspoloženju i naivno ispunjen nadom da ću u danu koji se tek budi na istočnom obzorju, uočiti neki novi trag, neki biljeg ili poruku u kamenu, koje do sada nije uočio nijedan istraživač; da ću otkriti bar djelić izgubljenih sjećanja na drevna vremena i proniknuti u istinski identitet prastanovnika i graditelja veličanstvenih moaja; da ću shvatiti suštinu i otkriti poruke tajanstvenog pisma rongo-rongo, te da ću konačno odgovoriti na pitanje ko su i odakle su stigli prvi stanovnici ovog otoka izgubljenog u plavetnoj pustoši pacifičkog beskraja.

Da li je njihova pradomovina bila Polinezija ili možda legendarna Zemlja Mu, za čijim ostacima već godinama tragam, a čije postojanje u dalekoj pršlosti znanost tako ležerno i podcjenjivački odbacuje?

NOĆI BEZ SNA: Moj putni dnevnik sve je puniji zanimljivih razmišljanja, bilješki i natuknica koje svakodnevno bilježim dok sa svojom malom ekipom obilazim otok i vodim beskrajno zanimljive razgovore sa otočanima, potajno se nadajući da ću te bilješke nekad kasnije, po povratku u Sarajevo, detaljnije proučiti i razraditi u priču koju upravo pripovjedam. One mi ni ovu noć, daleko od Uskršnjih otoka i Pacifika, ne daju mira; zbog njih ne uspjevam da zaspem, pred mojim umornim i snenim očima uporno oživljavaju prizore koji me drže u jednom čudnom stanju obamrlosti, ni sna ni jave. I ja se okrećem i prevrćem, namještam jastuk da mi je što udobniji, ali slike burne prošlosti Uskršnjih otoka i dalje iskrsavaju i gase se bez prestanka, uporno i nekontrolirano, poput svjetala kakvog usamljenog morskog svjetionika koja upozoravaju na budnost i oprez.

Tako ću dočekati i ovo jutro.

U mojim burnim noćnim snoviđenjima, bez ikakvog sistema i reda, iskrsavaju priče i saznanja o prošlosti ovog otoka prepunog prastarih tajni. I sve mi se čini, kao da slušam bolnu ispovijest drevnih pacifičkih kraljeva i patrijarha o nesigurnim vremenu i dramatičnim događajima koji su odredili sudbinu ne samo ovom otoku, nego i cijelom Pacifičkom okeanu – od Beringovog mora na dalekom sjeveru, pa sve do ledenih dijelova Antarktike na dalekom jugu.

UŽASNA SJEĆANJA: Ovdje, na ovoj našoj prelijepoj Plavoj planeti, užasne sile destrukcije određivale su sudbinu cijelih regiona. Uništavale kulture i narode. O tome svjedoče mnoga svjedočanstva i drevna predanja:

“Jednog dana, razbiješnjeli bog Uoke se razgnjevio i silno razdrmao dno polinežanskih mora kako bi uništio sve otoke. Nastao je strašni košmar. Pod bičevima snažnih oluja, vulkanskih erupcija i zemljotresa, brojni otoci su nestali pod morem a novi su rođeni. Uoke je potom gigantskom metalnom polugom podigao visoko u zrak nekoliko naseljenih zemalja, a zatim ih svom silinom tresnuo nazad u more. Srećom, metalna poluga je pukla prije nego je uspjela dokučiti obale Rapa Nuia, i tako je Uskršnji otok spasen od totalnog uništenja.

Istodobno, pošto je primio upozorenje o dolazećoj sveuništavajućoj katastrofi, kralj Hotu Matu, zajedno sa svojom suprugom po imenu Vakai, bliskim rođacima i brojnim prijateljima, ukrcao se u dva velika čamca kako bi izbjegli predstojeću kataklizmu. Već sljedećeg jutra kada je bijes boga Uoke utihnuo njihovi čamci su plovili po mirnoj okeanskoj vodi, u blizini rapanuiskog otočića Motu Nui.

U potrazi za mjestom pogodnim za pristajanje, oplovili su Rapa Nui i stigli do prekrasne plaže Hanga Morie Roae, danas poznatije kao Anakena, čije su mirne i bistre vode primle sirote novopristigle izbjeglice. Odjeveni u tradicionalne nošnje prošarane živopisnim bojama i s pernatim ogrtačima, sa olakšanjem su se iskrcali iz svojih ogormnih drvenih čamaca, dugih preko stotinu metara (?!), kročivši na bijelu pješčanu plažu. Sretni što su preživjeli katastrofu, uz pjesme zahvalnice i ceremonijalne plesove, istovarili su na plažu sve korisne stvari i oruđe koje su sa sobom donijeli u čamcima, kućne potrepštine i korpe pune biljaka, među kojim su bili slatki krompiri, taro, ti, banane i šećerna trska. Također su sa sobom donijeli i mnoštvo ptica, kao i cvijeće što je cvjetalo u njihovoj uništenoj domovini…”

DRAMATIČNA SVJEDOČANSTVA: Tako pripovijeda najpoznatija legenda koju i danas rado pripovjedaju najstariji stanovnici Uskršnjeg otoka. Ali, o strašnoj katastrofi koja je u prastarim vremenima zadesila svijet danas nalazimo dramatična sjećanja i u mnogim drevnim dokumentima i narodnim predanjima ne samo na pacifičkim otocima, već širom naše planete – u Srednjoj Americi, Kini, Indiji, u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. O tome sam već pisao u svojoj knjizi “Tajne isčezlih civilizacija”.

"...Nebo se približilo Zemlji i u jednom danu sve je propalo. Čak su i planine nestale pod vo­dom..."

Tako se opisuje katastrofa u starameksikanskim tekstovima - u takozvanom "Kodeksu Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca), rukopisu koji potiče iz vremena drevnih srednjoameričkih civilizacija. Nepoznati sastavljači ovog prastarog teksta, koji je preživio oganj španjolskih konkvistadora, zabilježili su mnoge dramatične detalje:

"...Priča se da je kamenje, koje mi sada gle­damo, prekrilo cijelu Zemlju, a 'tetzot' (porozna kamena lava, glavni građevinski materijal u Meksiku – pr. A.B.) je kipio i ključao uz veliku buku, a planine su se dimile crvenom bojom i nestajale u pustoši..."

Nema sumnje da su prastanovnici Meksika i zemalja Srednje Amerike bili svjedocima vulkanskih razaranja, ali je teško odgo­voriti čime su, zapravo, ta razaranja izazvana i gdje su im bila izvorište.

Da li je to bio odbljesak pacifičke drame i katastrofe naroda koji su nastanjivali hipotetičnu Zemlju Mu?!... Ili su to, možda, bili prizori koji su 'u jednom jedinom danu i jednoj jedinoj noći', kako je zabilježio u svojim ''Dijalozima'' jedan od Sedam mudraca stare Grčke, znameniti atinski političar, zakonodavac i pjesnik Solon (638. pr.n.e. – 558. pr.n.e.).

BIBLIJSKA SJEĆANJA: Daleko više naroda iz onih prastarih vremena što sezaju u rano praskozorje čovječanstva u svojim tradicijama, svetim knjigama i oskudnim zapisima, svjedoče o strašnim efektima tajanstvene sveopće ka­taklizme, o neopisivom košmaru i tragediji, koju je rječju teško dočarati. Pa, ipak...

''...Drugog mjeseca, sedamnaestog dana mje­seca, tog dana otvorili su se svi izvori velike pro­valije i okna su se nebeska otvorila. I padala je na Zemlju kiša četrdeset dana i četrdeset noći..." ("Biblija").

Možda isti ovaj događaj, svojevrstan smak svijeta, kako su ga s pravom na­zivali stari egipatski žreci i čuvari tajnih znanja, hiljade godina prije nego što su ga registrirali nepoznati autori "Biblije", detaljno je opisan na glinenim plo­čicama drevnih i zagonetnih Sumeraca, što su svoju velebnu civilizaciju podigli u plodnoj Mezopotamiji, između plodonosnih obala rijeka Eufrata i Tigrisa. Sa sobom su iz doline rijeke Inda, gdje im je po svoj prilici bila pradomovina, ponijeli i tragična sjećanja:

"...Rano ujutro otpočeo je pljusak, a noću sam svojim očima ugledao krupnu kišu. Pogledao sam lice vremena - strašno je bilo posmatrati vrije­me...''

"...Prvi dan bjesni južni vjetar, brzo nalijećući, popunjujući planine, kao rat što ljude sustiže. Jedan drugog ljudi ne vidješe..."

Potop, možda baš onaj biblijski Potop, za koji već odavno nema sumnje da je historijska činjenica, zabi­lježen je i u drugim predanjima i legendama što su nikle na različitim mjestima naše planete.

I BI VELIKI POTOP: U svetoj knjizi prastanovnika Srednje Amerike, posebno onih što su u prošlosti svoje carstvo podigli na području Jukatana (Yucatan) i današnje države Gvatemale (Guatemala), koja jednim svojim dijelom gleda na Karibsko more, a drugim, znatno većim, na pacifički morski beskraj, u takozvanom kodeksu "Popol Vuh" Quiche Indijanaca, koji govori o bogovima drevne Amerike i njihovom stvaranju, doslovno stoji:

"Bio je veliki potop...

Lice Zemlje je pota­mnilo i počela je da pada crna kiša, lilo je danju i lilo je noću...

Ljudi su bježali u očajanju...

Pokušavali su da se popnu na krovove kuća koji su se rušili i bacali ih na zemlju...

Pokušavali su da se uspužu na vrhove drveća, ali ih je i drveće zbaci­valo... Ljudi su tražili spas po pećinama i mračnim grotlima, koji su ih zauvijek progutali..."

Niko ne zna koliko je dugo trajala ljudska agonija i šta su sve preživjeli savremenici kataklizmičkih destrukcija što su se, s vremena na vrijeme, dešavale na našoj planeti.

Tragove tog prahistorijskog pakla nalazimo na svakom koraku, ali rekonstrukciju tih davno izgubljenih vremena još uvijek ne uspjevamo sagledati. I upravo, to je ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: SAVREMENICI DINOSAURUSA!...

Zadnje ažuriranje četvrtak, 24 juli 2014 13:44

ULAZ U PODZEMNI LABIRINT RAVNE UŽIVO

 

http://www.youtube.com/user/BosnianPyramidsTV/featured?feature=context

 

https://soundcloud.com/bosnian_pyramid_of_the_sun_foundation

 

Video zapis iz Bosanske doline piramida 2014

Copyright © Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved