''U znanosti se mora smjelo ići na rizik, činiti ove ili one pristupe, postavljati hipoteze, tražiti potvrde za njih ili ih opovrgavati. Bez toga nema istraživanja i nema otkrića...''

Aleksandar Gorbovski

 Tlo Paraibe je žuto, ispucalo i sasušeno blato sa kojeg se i škorpioni, zmije i gušteri sklanjaju u sjenke rijetkih kaktusa. Djeluje opako i neprijateljski, pa mi se čini sasvim prirodnim i vjerodostojnim drevna vjerovanja da su ovdje đavoli kolo igrali. Zbilja, ako na našoj planeti postoje zabačena i neistražena oblast, to bi se moglo kazati za Paraibu, usamljenu i pustošnu zemlju u srcu Brazila, o kojoj gotovo da ništa nisam znao prije nego što sam nogom stupio na to vražije tlo. Bio sam u mnogim pustinjskim krajevima, upoznao sam varljivu prirodu Sahare, Sinaja, Gobija, Arabijske pustinje, Atacame..., ali po tako sprženoj zemlji nikada nisam hodio. Paraiba je smještena bogu iza leđa,  preko hiljadu kilometara udaljenu od sjeveroistočne obale Brazila, a 2340 kilometara od glavnog grada Brazílije.

KNJIGA SJEĆANJA: U ovu nedođiju niko ne odlazi sam i bez velike nužde. Ovdje sunce nesnosno prži već milionima godina. Kiše su rijetke. Gotovo da ih i nema. Na nekim područjima stoljećima nije pala ni jedna kap kiše, ali se zemlja nije pretvorila u pješčanu pustinju. Nema pustinjski dina, a blato Paraibe nije obično. S vremenom se stvrdlo, zapeklo i pretvorilo u porozni kamen star najmanje - 125 miliona godina. Na neki čudan način, postalo je uzbudljiva knjiga sjećanja, koja pamti davno otekla vremena o kojima ne znamo ništa. Postalo je knjiga u kojoj je zabilježena prapraprastara povijest kroz koju je prolazila Južna Amerika i planeta Zemlja!

U Paraibu su se stoljećima sklanjali ljudi izvan zakona ali su je – na veliku sreću - posljednjih decenija prošlog stoljeća znanstvenom svijetu otkrila četverica istraživača - Brazilac Hiogen de Almeida (Diožen), Francuz Filippe Takeus (Filip Takeu) i dvojica Italijana, Giuseppe Leonardi (Đuzepe) i Giancarlo Ligabue (Đankarlo). Niko danas pouzdano ne zna šta je ovu četvorku avanturista dovelo u pustošnu zemlju, ali im je ona uskoro postala stalno radno mjesto i učinila ih poznatim. To je i prirodno, jer – stigavši u Paraibu i čuvši drevna kazivanja o brojnim gnijezdima dinosaurusa - njihovo životno interesovanje je postalo traganje i otkrivanje tragova davno izumrlih životinja. Zahvaljujući upravo ovoj nedođiji u kojoj se normalan život ne može ni da zamisli, njih četverica su razvili jedinstveni znanstveni metod u valjda najstarijoj znanosti za koju zna ljudski rod – prepoznavanju i čitanju životinjskih tragova!

PRIRODNI SPOMENAR: Iako je našim najstarijim precima uočavanje i praćenje tragova životinja na tlu bilo pitanje opstanka i preživljavanja, za današnje istraživače, kriptozoologe i lovce na životinjske tragove, ono je više od zabavne avanture, dok je za svjetsku znanost značajno jednako kao što je i arheologija, geologija ili antropologija. Upravo zahvaljujući tome, mi danas uspjevamo osvjetliti mrak minulih milenija i skinuti veo sa tajni davno iščezlog svijeta, čiju sliku u potpunosti ne uspjevamo sagledati, niti objasniti.

Tako je u sušnoj i goloj Paraibi, u oblasti Suosa, hiljadama milja daleko od zelene Amazonije, u posljednje vrijeme poznatoj i po nalazištima prelijepih esmeralda, otkrivena možda najveća riznica tragova dinosaurusa i drugih gorostasnih životinja iz davnog prahistorijskog vremena.

''Dolina dinosaurusa'' tako je, gotovo preko noći, u znanstvenom svijetu postala jednako poznata kao što je poznata ''Staza mamuta'' u dalekim sibirskim tundrama ili čuvena dolina Laetoli u Tanzaniji, gdje su prije nekoliko decenija otkriveni tragovi davnašnjih čovjekovih predaka stari 3.6 miliona godina. Tamo, u pustošnoj dolini Laetoli, otkriveni su ostaci naše prapramajke Lucy (Australopithecus afarensis).

Iako su kao istraživači prošli zanimljiv put od Sahare do Patagonije i od Madagaskara do Tajlanda, pred Hiogenom de Almeidom, Philippeom Takeusom, Giuseppeom Leonardijem i Giancarlom Ligabuem je tek u paklenoj Paraibi iskrsla okamenjena blatna dolina sa stotinama, a možda i hiljadama životinjskih otisaka, cijeli jedan veličanstveni prirodni spomenar star najmanje 125 miliona godina!

DOLINA DINOSAURUSA: Da čudo bude veće, ti su tragovi ostali za životinjama o čijem postojanju se u znanosti samo naslućivalo, jer njihovi fosilni ostaci do tada nisu pronađeni nigdje na našoj planeti. Ono što je još značajnije u Paraibi su otkriveni i tragovi potpuno nepoznatih prahistorijskih životinja, i to više od pedesetak vrsta čudovišnih biljoždera i mesoždera, za koje se danas jedino može zaključiti da su pripadale carstvu dinosaurusa!

Ipak, pored neskrivenog oduševljenja jedinstvenim otkrićem, istraživače je zbunilo nešto sasvim drugo. Na stijenama u ''Dolini dinosaurusa'' otkriveni su bezbrojni piktogrami, cijela jedna ogromna slikovnica različitih znakova, crteža i poruka, među  njima – zamislite - i jasni crterži džinovskih prahistorijskih životinja!

Ko je i kada crtao dinosauruse o kojima čal mi moderna znanost nije ništa znala prije nego što su četvorica istraživača otkrili Paraibu?

Otkud primitivnim starosjediocima Paraibe, ma u kom vremenu prošlosti da su živjeli, otkud im spoznaja o postojanju dinosaurusa, pa još usto i neka vrsta piktografskog pisma kojim su ostavili poruke iza sebe?!

Nisu li možda živjeli u istom vremenu?!...

Na ova zbunjujuća pitanja prirodnjaci svijeta sliježu ramenima. I sami se čude! Traže pomoć od historiografa, ali oni još uvijek uporno ponavljaju svoje mantre u koje i sami sve manje vjeruju. Slika prošlosti naše planete i života na njoj, nema više sumnje, znatno je drugačija nego što o tome govere školski udžbenici!

MUZEJ GRAVIRANOG KAMENJA: Ali ono što ne znaju prirodnjaci i historiografi, zna jedan znanstvenik iz Perua, etnolog i liječnik opće prakse dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), kojeg sam upoznao u peruanskom mjestu Ica (Ika), za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije ‘Ande-Amazon’, koju sam zajedno sa arheologom, prof. dr. Enverom Imamovićem, organizirao 1990. godine. Ica je neveliko mjesto usnulo u pustinjskom ambijentu Atacame, ljupko i gostoprimljivo, oko 300 kilometara sjeverozapadno od Lime. Da kojim slučajem u Ici dr. Cabrera nije otvorio najneobičniji muzej na svijetu - Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas), svijet možda nikada ne bi čuo za nju.

Ica je svoju sudbinu na neki način vezala i za obližnju peruansku visoravan Nazcu (Naska), čuvenu po zagonetnim džinovskim crtežima i linijama čiji se fantastični oblici i sadržaji mogu prepoznati jedino ukoliko avionom letite iznad nje.

- Moje je mišljenje da su, ovdje, na prostorima Nazce nekada svoju bazu imali nepoznati misionari iz svemira – ubjeđivao nas je čuveni peruanski etnolog.- To je valjda jasno svakom istraživaču koji je istraživao ovu pustinjsku visoravan. Oni su za vrijeme svojih posjeta Zemljane poučavali mnogim korisnim znanjima iz svih oblasti života… Oni su naši preci kojima treba da zahvalimo za svu kulturno-povjesnu ostavštinu koju danas otkrivamo na tlu Južne Amerike.

GOSTI IZ SVEMIRA: Dr. Cabrera nije običan znanstvenik. Jedan je od onih čije znatiželje nemaju granica a ono što fascinira svakog njegovog sagovornika jeste činjenica da on svoju snagu i ideje crpi iz razigrane mašte kojom ga je priroda bogato obdarila. Zbog toga ga u svijetu znanosti mnogi ne doživljavaju ozbiljno iako svi poštuju njegovu upornost i trud. No, on se na to ne osvrće i u javnosti permanentno ponavlja svoju neobičnu priču, koju je u svojim knjigama Erich van Däniken (Erih fon Deniken) i drugi manje slavni autori izdašno koristili, dokazujući da su nam u prošlosti bili u posjeti gosti iz svemira i da su nam ostavili mnoga korisna znanja. Kada pominje svemirske misionare, onda je Cabrera spreman da ide do kosti u odbrani svojih uvjerenja. I uistinu, čini se da on ne priča praznu priču. Za svaku svoju tvrdnju on nudi i dokaze. I to kakve dokaze. Fantastične!

Oni su danas izloženi u jednoj lijepoj zgradi izgrađenoj u kolonijalnom stilu, na glavnom gradskom trgu Place des Armes, u Ici, u Muzeju graviranog kamenja i predstavljaju suštinu njegovih životnih preokupacija i istraživačkih dometa. Riječ je o oslikanom kamenju, preko 20.000 oslikanih kamenova različitih veličina i oblika, koje je dr. Javier Cabrera Darque sakupio u posljednjim decenijama svoga života.

RIZNICA OSLIKANOG KAMENJA: Dok profesoru dr. Enveru Imamoviću i meni pokazuje najzanimljivije crteže, peruanski etnolog nam kazuje da je prvi kamen dobio 1966. godine kao rođendanski poklon. Na njemu je bio izgraviran crtež neke vrste ribe za koju su kasnije prirodnjaci u Limi ustanovili da je živjela prije desetak miliona godina i da se dugo vremena za njeno postojanje nije ni znalo. Donio mu ga je jedan zemljoposjednik, po imenu Basilio Uschuya i ispričao mu da se u jednoj nepristupačnoj špilji na morskoj obali krije cijelo skladište oslikanih kamenova. Možda i više od 100.00 komada. Tako je dr. Cabrera krenuo u svoju neobičnu životnu avanturu. Uspio je od seljaka otkupiti veliki broj, ali ne i sve. Mnogi se danas nalaze u privatnim zbirkama širom Perua, a još uvijek se mogu kupiti i na ilegalnom tržištu umjetnina.

Slikarije na kamenovima su uistinu fascinantne – transplatacija srca, planeta Zemlja kakva je izgledala prije mnogih miliona godina, Indios koji gleda kroz teleskop, zagonetni ceremonijalni obredi, zvjezdani sukup Plejada, mnoštovo dinosaurusa u ljutoj borbi na život i smrt, golemi gmazovi, davno izumrle ribe, lov na gorostasne prahistorijske nemani, likovi životinja čiji su tragovi ostali u blatua Paraibe...

Nevjerovatna galerija iz vremena parhistorije!

Dr. Cabrera nam pokazuje svoju knjigu u kojoj je pokušao objasniti poruke sa izgraviranih kamenova koje ima u svojoj zbirci. Generalno govoreći, on smatra da je naša planeta prolazila kroz dramatične periode stvaranja i unioštavanja i da su na njoj kroz minula vremena živjela različita inteligentna humanoidna bića. Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa misionara iz svemira, najvjerovatno gostiju iz zvjezdanog skupa Plejada, iz sazvježđa Bik.

- Mi smo njihovi potomci – kaže dr. Cabrera. – U to sam uvjeren!

GOLUBICE KOJE LETE U JATU: Da bi se razumjela fascinantna teorija ovog peruanskog etnologa potrebno je imati ponešto znanja iz astronomije i drevne mitologije.

Potrebno je znati zanimljivu mitologiju koja se od najstarijih vremena plete oko najvažnijih zvijezda Plejade ili Vlašića i sazvježđa Bik. Tokom zadnjih desetak hiljada godina možda nijedna skupina zvijezda na nebu nije izazivala veću pažnju i intrigu. Naziv Plejade potiče iz mitologije stare Helade. Postoje najmanje dvije verzije nastanka njihovog imena. Prema prvoj, ime su dobili po grčkoj riječi „peleiades“, što označava 'golubice koje lete u jatu', a prema drugoj, njihovo ime potiče od grčke riječi „pleo“, to jest 'plovim', zbog toga što se njihov izlazak na nočno nebo sredinom jula/svibnja, poklapa sa najpovoljnijem vrijemenskim periodom za izlazak pomoraca i ribara na otvoreno more.

Stari Heleni su najblistavije zvijezde Plejada smatrali kćerkama titana Atlanta i okeanide Pleonide i dali im sljedeća imena - Maja, Electra (Elektra), Taygeta (Tajgeta), Alcyona (Alkiona), Kelena (Celaeno), Steropa i Meropa. S druge strane, prema staroindijskoj mitologiji tih sedam zvijezda poistovjećeno je sa legendarnih Sedam velikih mudraca (rišija), koji su – gle koincidencije sa dr. Cabrerovom teorijom - upravljali našom planetom. Najstariji zapisi o najblistavijim zvijezdama Plejada sežu duboko u prošlost. Drevni Kinezi ih spominju u svojim astronomskim spisima prije više od 4000 godina, a pominju se i u Homerovim epovima ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ iz 700. godine prije nove ere.

Riječ je, naravno, o važnom sazviježđu sa više od pet stotina zvijezda, za  koje moderna astronomija smatra da je imalo ključnu ulogu pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njegovom povezivanju s višim nivoima postojanja. Ali o tome u sljedećem nastavku...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!...