''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Oswald Arnold Gottfried Spengler, historičar

Civilizacija Maya inspirisala je mnoge istraživače i autore svijeta, među njima i dr. Semira Osmanagića koji je doktorirao na temi Maya, da pokušaju proniknuti u njene milenijske tajne i kontraverze. Pa ipak, još uvijek je ostalo dosta prostora za istraživanja i odgonetanja. Nije ni čudo, jer je ova kultura iza sebe ostavila tako nerješive misterije da se i najfantastičnije teorije mogu činiti uvjerljivim i realnim.

Maye su izgradili blistave gradove a da ih nisu povezali putevima; podigli su monumentalne piramide i hramove zagonetnih namjena a da nisu poznavali točak, vagu, čak ni sistem poluge; sa svojih kamenih opservatorija precizno su pratili zbivanja u Sunčevom sistemu i bilježili čak i najmanje promjene na zvjezdanom nebu; njihovi astronomski proračuni – zamislite - mogu se mjeriti sa savremenim astronomskim saznanjima; otkrili su tajnu oticanja vremena i na neki čudni način bili njegovi robovi, posjedovali su fascinantna znanja iz astrologije i gotovo svih oblasti života…

Pa ko je bio taj zagonetni narod, odakle je pristigao i kamo je nestao?

Zašto se ugasio poput bljeska i iza sebe ostavio nebrojene tajne?

Kako objasniti da je posjedovao dva različita kalen­dara kojima se istovremeno služio? Otkud dva? Zašto su im bila potrebna?

FANTASTIČNA ZNANJA: Odgovore na ova pitanja pokušali su proteklih decenija dati mnogi istraživači i autori. Meni se čini najprihvatljivijiim – ma koliko se na prvi pogled činio fantastičnim - onaj koji je u svojoj knjizi „Naši preci su došli iz svemira“ („Our ancestors came from outer space“, 1978.) dao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (Moris Šatelen).

Za kraće periode, tvrdi Chatelain, Maye su upotreblja­vale ciklus od 104 godine. Taj period od 37.960 dana je za njih predstavljao 1.285 ciklusa Mjeseca, 327 ciklusa Merkura, 219 ciklusa pomračenja, 146 sve­tih godina, 104 svjetovne i 65 Venerinih ciklusa. Svakog 18.980. dana slavili su poklapanje 73 svete i 52 svjetovne godine na jedinstven način. Pogasili bi sve vatre i proveli noć u jezivom strahu, vjeru­jući da je stigao smak svijeta i da Sunce više ni­kada neće obasjati njihovo blistavo carstvo!

Tek u zoru, kada bi se Sunce ipak pojavilo na dalekom obzorju, Maye bi – u ime zahvalnosti -  žrtvovale nekoliko djevica i zarobljenika i nastavili spo­kojno da žive sljedećih 52 godine.

Za duže vremenske periode, kao i za detaljnije astronom­ske proračune, Maye su imali drugi kalendar, na­zvan 'Veliki ciklus'. On, nažalost, još nije u pot­punosti dešifrovan i mnogi autori ga koriste prilično površno i pogrešno. Zna se da je kalendar započet nešto više od tri hiljade godina prije naše ere i da traje oko pet hiljada godina.

ASTRONOMSKI PRORAČUNI: „…Kalendar Maya“, nastavlja Chatelain, „oduvijek me veoma zanimao. Polazna tačka u mojim istraživanjima je bilo vjerovanje, ili pretpostavka, da postoji nešto zajedničko između kulture Maya i kulture Sumeraca, smještene u sasvim drugom dijelu svijeta, u plodnoj Mezopotamiji. I Maye su znale za unapredno pomjeranje ravnodnevnica, kao i za postojanje planeta Urana i Neptuna. Bili su izračunali periode revolucija i konjunkcija raznih planeta i otkrili ekvivalente astronomskih ciklusa, na primjer, onaj gdje 65 revolucija Venere odgovara broju od 104 Sunčane godine.

Imali su, takođe, i jedan ciklus od 942.890 dana, ili 2.582 godine koje su predstavljale petnaest ko­njunkcija Neptun - Uran, 130 Saturn - Jupiter, 1.155 Jupiter - Mars, 2.284 Mars - Venera, 6.522 Venera - Merkur i 2.720 Mjesec - Sunce. Taj nevjerovatni astronomski ciklus, za koji mi je bilo potrebno dosta vremena da ga otkrijem i provjerim, bio je tajna kalendara Maja, koji je bio zasnovan na konjunkcijama Jupitera i Saturna, a toga se do sada jedno­stavno niko nije sjetio!

To je tačno. Pokušano je sa revolucijama svih poznatih pla­neta, ali niikome nije palo na pamet da proba s nji­hovim konjunkcijama. Period konjunkcije Jupitera i Saturna je 7,253.445 dana, ali Maye su cifru jedno­stavno zaokružile na 7.253, jer nisu znale za deci­male. Njihov veliki ciklus od 260 konjunkcija izno­sio je, dakle, 1,885.780 dana ili 5.163 godine, što znači dva puta njihov astronomski ciklus od 942.890 dana!

ZANIMLJIVA PODJELA: Maurice Chatelain je došao do niza još zanimljivijih podataka. Otkrio je da je cijela hronologija Maya, koja prema „Codexu Vaticanusu“ ('Kodeksu Vatikanusu'), jednom od ri­jetkih tekstova koje 1549. godine neslavni episkop Yukatana, Španjolac Diego de Landa Calderón (1524 – 1579) nije uspio da baci na lomaču, u stvari, bila bazirana na smjenjivanju četiri veliki ci­klusa od 5.163 godine, ili 260 konjunkcija i koji su započeti 18.633,. 13.470, 3.114. godine prije naše ere!

Svaki veliki ciklus bio je podijeljen na 13 'baktuna' od 145.060 dana, svaki 'baktun' na dvadeset 'katuna' od 7.253 dana, a svaki 'katun' na dvadeset 'tuna' od 363 dana. Da bi se označio neki datum na kalendaru, brojao se broj dana koji se zatim iz­ražavao u pet kolona: broj 'baktuna', pa 'katuna', te 'tuna', pa mjeseci i, na krajiu, broj dana.

Kada je otkrio ritam i trajanje kalendara Maya, američkom istraživaču nije bilo teško da pronađe i početak. Pomislio je da se na početku morao dogoditi neki izuzetno značajni astronomski fenomen, koji se inače dešava vrlo rijetko, i sjetio se proračuna prilikom provjeravanja 'konstante iz Ninive'. Tada je utvrdio da se svake 4.627 godine planete Neptun, Uran, Saturn i Jupiter nađu u konjukciji i da se to posljednji put dogodilo 1484. godine naše ere. Računajući 4.627 godina una­zad, dobio je 3144. godinu prije naše ere, a još tri puta unazad, dobio je 18.633. godinu, koja potpuno odgovara proračunima zabilježenim i u –  „Codexu Vaticanusu“!

SLIČNOSTI SA SUMERCIMA: Izvodeći dalje matematičke operacije, Chatelain je otkrio da su Maye, kao i Sumerci, znali za 'veliku kon­stantu našeg planetarnog sistema', ali su je izraža­vali u danima umjesto u sekundama kako su to radili Sumerci.

Istražujući hramova Maya, arheolozi su nailazili na fantastične brojeve ure­zane u kamenu. Radilo se o milionima godina i u periodu kada se smatralo da Homo sapijens na Zem­lji postoji svega šest hiljada godina, brojevi su, dabome, smatrani besmislicom. Između ostalih, bila su zapisana i ova dva broja: 34.020 miliona dana, 147.420 miliona dana, malo više od 403 miliona go­dina. Ovaj drugi broj predstavlja skoro deseti dio starosti naše planete i nije čudo što arheolozi prohujalih stoljeća jedno­stavno na njega nisu obratili pažnju.

Međutim, Chatelain je ubrzo otkrio da prvi broj 34.020 miliona dana, u stvari, predstavlja tačno pet­naest puta 'konstantu iz Ninive', a 147.420 miliona dana ih predstavlja 65 puta!

- Dugo sam se pitao – objašnjava Maurice Chatelain - zašto su Maye koristile te fantastične brojeve, ali sam na kraju uspio da pronađem logično rješenje...

Maye su sve računale po ciklusima od 26 i 260 konjunkcija. Bila im je potrebna, dakle, konstanta Sunčevog sistema djeljiva sa 260. Tako su pronašli novu konstantu od 34.020 mi­liona dana, koja je vrijedila 180.392 puta 26 malih ciklusa konjunikoija i drugu od 147.420 miliona dana, koja je vrijedila 78.170 puta 260 velikih ciklusa ko­njunkcija.

PRECIZNI INSTRUMENTI: Da su preci Maya bili u stanjiu da prije nekoliko hiljada godina izračunaju konstantu od 147.420 mi­liona dana, dakle, dvanaestocifreni broj, zaista je više nego nevjerovatno. A tek podatak da je taj broj, izražen u danima, jednak 65 puta onome, iz­raženom u sekundama koji su upotrebljavali drevni Sumerci, na sasvim drugom kraju naše planete, još više iznenađuje. Ova činjenica nameće pretpostavku da su Maje i Sumerci imali - međusobne kontakte. Možda i zajedničko porijeklo na dalekim zvjezdanim stazama!

Ukoliko Maye nisu raspolagale nekim astronom­skim instrumentima, mora da je vrijeme njihovog posmatranja i zapažanja raznih pojava u svemiru, bilo veoma, veoma dugo. Jer, jedino se na taj način moglo doći do tako zbunjujuće preciznih astronom­skih podataka!

Ali, Maye su, izgleda, imale veoma precizne in­strumente!

Prisjetimo se samo zbirke oslikanih kamenova dr. Javier Cabrera Darquea iz peruanskog gradica Ice, na kojima su nepoznati prapovjesni crtači oslikali mnoge medicinske i astronomske instrumente, među njima i teleskop usmjeren prema sazvježđu Plejada. Maye su se, kao i južnoameričke kulture, znale služiti ovim instrumentom. To i nije neka senzacija, jer logično rasuđujući bilo bi besmisleno graditi opservatorije bez odgovara­jućih instrumenata za osmatranje zvjezdanog neba. A Maye su, pored veličanstvenih hramova, u većini svojih gradova podizali i - opservatorije!

SENZACIONALNO OTKRIĆE: Koliko su Maye polagali pažnje svom fanta­stičnom znanju iz astronomije, najbolje se vidi iz njihovog načina gradnje. Bez obzira da li se radilo o podizanjiu velikih gradova  ili monumentalnih hramova u Chichén Itzi (Čičen Ica), Uxmalu (Uksmal), Ticalu (Tikal), Copanu (Kopan) ili Palenque (Palenka), svi su građeni na temelju besprijekorno tačnih kalen­darskih proračuna. Svaki kamen je bio od nepro­cjenjive vrijednosti, a svaka završena građevina bila je astronomski precizno podignuta!

Najpoznatiji hram drevnih Maya nalazi se na poluotoku Yucatanu - u kraljevskom gradu Palenque. Za vrijeme svog veoma uspješnog istraživanja, meksički arheolog dr. Alberto Ruz Lhuillier (1906. – 1979.) je tamo 15. jula/srpnja 1952. godine, poslije slučajnog otkrivanja stijenama za-kamufliranog hodnika, našao jedinstvenu podzemnu grobnicu i u njoj sarkofag dugačak 3,80 i širok 2,20 metara, čija je kamena ploča teška nekoliko tona, bila uikrašena fantastičnim reljefima, koji predstav­ljaju osobu nalik na astronauta, kako upravlja vo­zilom koje frapantno liči na svemirsku raketu!

Još senzacionalnije je bilo ono što je pronađeno kasnije u samom sarkofagu. Ruz je sa svojim po­moćnicima otkrio ostatke čovjeka koji je bio visok oko 1,73 metra (zna se da su Maye bile rijetko više od 1,50 metara!), a čiji je konusno sagrađeni sarkofag bio precizno podešen tjelesnim mjerama nepoznatog, po svorj prilici, Kukulcana, 'velikog bi­jelog boga' sa plavim očima i svijetlom kosom koji je, kako legenda kaže, 'stigao preko mora, iz zem­lje gdje se Sunce rađa'.

Mrtvac je bio ukrašen ćilibarom i to je, između ostalog, dalo povoda meksičkom arheologu da zaključi ''da ličnost možda nije pripadala narodu Maya, iako je sasvim jasno da je umrla kao jedan od kraljeva drevne Palenque''!...

ŠTA JE OTKRILA MASKA: Lice mrtvaca je bilo prekriveno neobičnom ma­skom napravljenom od jednog ogromnog jantara. Bila je to, u stvari, precizno izrađena maska sa očima napravljenim od morskih školjki, opnom od stakla i sa zjenicama naglašenim garom.

Iskusnom arheologu je, kasnije, zahvaljujući prije svega strpljivom radu, uspjelo da naprvi vjeran duplikat maske, što se, uskoro, pokazalo vri­jedno utrošenog truda.

Dr. Ruz je kopiju maske poslao sovjetskom praistoričaru i piscu znanstvene fantastike Alexanderu Petrovitchu Kazantsevu (1906.– 2002.), a ovaj ju je pokazao antropologu i vajaru Andraniku Džagarjanu.

Sve ostalo se odvijalo vrlo brzo. Džagarjanu je uskoro pošlo za rukom da na temelju kopije maske rekonstruiše lice umrlog. On je bio prvi na svi­jetu kome je to pošlo za rukom. I tako su se na svjetlost dana pojavile doista neobične crte lica ne­poznatog prastarog suverena Palenque, koje su ana­tomski posmatrano, u najmanju ruku - zanimljive!

Kazantsev je bio više nego iznenađen onim što je vidio. Međutim, nije se oslonio na svoj utisak, već je lik analizirao do najsitnijih detalja i, uskoro, došao do fantastičnog zaključka: neznanac iz kamene grobnice u Palenque nije pripadao nijednoj poznatoj i postoje­ćoj ljudskoj rasi!

Ali tu se priča ne završava.

Moglo bi se kazati, ona zapravo tu počinje!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: SVEMIRSKE LUTALICE