“Ne plačite i ne tugujte, jer ćemo naći grad Paikikin ‚joc llacta’ (isti kao Drugi)!...”
Obečanje svećenika Inka
Već sedmi dan kako nas prate blatnjave kiše, a još smo daleko od cilja. Pred nama je nepregledna džungla puna neizvijesnosti i dramatičnih nagovještaja. Negdje, tamo, u zelenom labirintu, kroz koji krivuda amazonska rijeka Pinji-Pinji (Pini-Pini), smješteno je naše daleko i neizvijesno odredište - legendarni grad Pantiakolo (Pantiacolla), navodno posljednji izgubljeni grad Inka. Sve što znamo o njemu, potpuno je nepouzdano i neprovjereno. A ono što znamo djeluje nam poput kakve bajke o bogatoj tajnoj riznici, koju je prekrila džungla...
NEIZVJESNO PUTOVANJE: Prema mnogim peruanskim i svjetskim arheolozima, pogotovo onim koji su za njim tragali, Pantiacolo je bio posljednje utočište Inka. Pripadnici visoke svećeničke i kraljevske kaste, pod naletom okrutnog španjolskog pustolova Franciska Pizara (Francisco Pizarro) i njegovih bezdušnih konkvistadora, u ovaj grad su navodno sklonili svoje najvrednije religiozno i kulturno-historijsko blago - rukotvorine, zlatna božanstva optočena draguljima i nakit neprocjenjive vrijednosti. Zbog toga je, prema mnogima, upravo Pantiacolo prijestolnica mitske kraljevine zlata - zvane El Dorado! Na osnovu brojnih peruanskih predanja i tradicija, zatim pripovijedanja Indiosa Mačiguanga (Machiguango) i prastarih kronika, koje su se prenosile s koljena na koljeno, nebrojene znanstveno-istraživačke i avanturističke ekspedicije odlazile su, prije nas, u zelenu neizvjesnost Amazonije s čežnjom da otkriju Pantiacolo i njegove zlatne riznice.
Na sreću ili žalost, nisu ga otkrili, a mnogi se nikad nisu ni vratili svojim domovima! Ostavili su kosti negdje u dolini rijeke Pini-Pini, u ovim nesnosno vlažnim i opasnim predijelima, kroz koje se danas i mi probijamo, dok na nas nasrću rojevi dosadnih komaraca i uznemirenih insekata, a iz mračnog prašumskog gustiša na nas možebit vreba opasno zvjerinje. Mnogi su nesretnici skončali od zmijskih ujeda, neki umrli od malarične groznice, dok su neke rastrgle divlje zvijeri ili odveli pripadnici divljih i opakih Čuaia (Chua), nevidljivih amazonskih ratnika, koji su prema starim legendama, bili posljednji čuvari Pantiacola... U vrijeme kada je španjolski osvajač Francisko Pizaro stigao u fascinantno kraljevstvo Inka, zemlja je - kako je poznato - bila uzdrmana ratom između prijestolonasljednika Atahualpe i njegovog polubrata Huaskara (Huascar). Ovakvo stanje iskoristio je lukavi Pizaro. Sarađujući čas s jednim, čas s drugim, ulazio je sve dublje u zemlju, a 16. novembra/studenog 1532. godine na prevaru je zarobio Atahualpu. Sve što se dalje dešavalo, išlo je na ruku pohlepnim Španjolcima.
SAKRIVENO BLAGO: Da bi spasio goli život, kralj Inka je Španjolcima ponudio neprocjenjivo blago koje je, prema svjedočanstvima iz tog vremena, napunilo “prostoriju dugačku 20, a široku 18 stopa” s najljepšim dragocijenostima od zlata i dragulja. No, sve je bilo uzalud: 29. augusta 1533. godine - posljednji suveren Inka, Atahualpa, javno je udavljen! Čuvši za prevaru, Huascar koji je iz Kuskoa (Cuzco) pratio kretanje osvajačkih hordi, naredio je da se pod hitno preostalo blago prebaci u nepristupačnu oblast Antisui (Antisuyu), u istočnom dijelu carstva Inka. Sljedećih mjeseci naprosto su opustjeli gradovi Inka, a iz kamenih hramova i brojnih svetilišta sklonjeno je u nepoznata skrovišta sve što je imalo bilo kakvu materijalnu i duhovnu vrijednost. Priča se da su se inkanski svećenici, sklanjajući neprocijenjivo blago, tješili ovim riječima: “Ne plačite i ne tugujte, jer ćemo naći grad Paikikin ‚joc llacta’ (Isti kao Drugi)”, misleći na sjajnu prijestolnicu Kusko. Paikikin je vremenom preokrenut u Paititi i postao je jedan od simbola “obečane zemlje”, nešto kao legendarni El Dorado! Paikiki se danas naziva neistražena divlja oblast između rijeka Pinji-Pinji i Madre de Dios, što prema mnogim istraživačima, zapravo, predstavlja onu prastaru mitsku zemlju Antisuiu, u kojoj je - navodo - skriveno najveće blago Južne Amerike.
KRISTALNE KUGLE: Drevne tradicije potomaka Inka - Kečua (Kechu), istinskih gospodara Anda, i plemena koja danas žive u nepristupačnim prašumskim područjima oko amazonske rijeke Pini-Pini, govore da je Paititi zapravo Pantiacolo, prekrasni grad kojeg su podigli pripadnici nepoznatog naraoda, koji je predhodio kulturama Anda. Vjeruje se da je stariji i od Tiahuanaca za kojeg danas neki istraživači smatraju da je podignut prije vise od 17.000 godina. Sa masivnim kamenim kućama, palaćama, kristalnim hramovima, termalnim banjama, prostranim trgovinama i širokim popločanim ulicama, osvjetljenim i danju i noću kristalnim kuglama iz kojih se širi hladna avetinjska svjetlost, Pantiacolo je stoljećima budio maštu bjelosvjetskim avanturistima i istraživačima.
Priča o kristalnim kuglama sa hladnom avetinjskom svjetlošću podsjetila me na engleskog pisca i istraživača Rejmonda Drejka (W. Raymond Drake 1913–1989), s kojim sam sedamdesetih godina, za vrijeme održavanja Trećeg međunarodnom kon¬gresu Drevnih astronauta u Crikvenici, vodio zanimljiv razgovor za sarajevski ''Svijet'' u kome sam radio.
''Naučnici legendarne Lemurije, inspirirani djelima misionara iz svemira'', tvrdio je Drejk, ''proučavali su čak i vibratorske snage, koje su raz¬vijale radionike bazirane na solarnoj i kosmičkoj energiji, donoseći svjetlost i toplotu njihovim gradovima. Baš zbog toga Lemurani su bili poznati po hladnoj svjet¬losti koja je stoljećima osvjetljavala ulice njihovih gradova i gorjela u njihovim domovima!...''
ZANIMLJIVA SVJEDOČANSTVA: Mora da su ova prastara znanja o rasvjeti ka¬snije prihvaćena od naroda latinske Amerike, jer tamošnje drevne legende pune su priča o kamenju koje svijetli. Čak je i memoarista konkvistadora biskup Diego de Landa (1524. – 1579.) zabilježio da je sa španjolskim osvajačima otkrio legendarni grad Grand Makso, blizu izvora rijeke Paragvaja (Río Paraguay), u Mato Grosu (Grosso), koji je na sredini jedinog stupa imao veliku kuglu koja je u svako doba dana i noći osvjetljavala usnuli i napušteni grad.
Druga tvrdnja o nepoznatom izvoru svjetlosti potiče s početka prošlog stoljeća. Tada su urođenici Mato Grosa pričali pukovniku P. H. Fosteru da su vidjeli neku hladnu zagonetnu svjetlost u izgublje¬nim gradovima u džungli. Pišući o tome britanskom književniku Luisu Spensu (Lewis Spence)
pukovnik Foster kaže:
''...Ti ljudi imaju jedan izvor osvjetljenja koji je nama još nepoznat. U stvari, čini mi se da su oni preostali pripadnici neke civilizacije koja je ne¬stala i koja je sačuvala svoja fantastična drevna znanja. Dugo sam tragao za ruševinama izgubljenih gradova te tajanstvene kulture izgubljene duboko u džungli i pronašao je¬dan avetinjski grad, kojeg je još uvijek noću osvjetljavala neka neobična hladna svjetlost. Nisam otkrio odakle potiče ta avetinjska svjetlost...''
ISKUSTVA DRUGIH: “Put koji vodi do Pantiacola vrlo je dug i gotovo neprohodan”, pričao nam je pred polazak u ovu neizvjesnu avanturu, italijanski istraživač Đankarlo Ligabue (Giancarlo), koji je bio vođa tri znanstvene ekspedicije, što su prije nekoliko godina tragale za izgubljenom riznicom Inka. ”Ulazi se u džunglu rijeke Madre de Dios, potom dolazi do takozvane Crne lagune, te do brda s pet karakterističnih vrhova i nastavlja prema Četvrtastoj laguni oko koje leže ruševine Pantiacola, a tu su negdje i tajne riznice s neprocjenjivim blagom...” U prošlosti su postojale precizne mape na kojima je bio ucrtan put do krajnjeg cilja, ali su se sve ekspedicije koje su se služile tim mapama, crtežima i dvosmislenim opisima, vratile razočarane, izmoždene i uplašene. Niko nije uspio da otkrije El Dorado! Ipak, na osnovu kazivanja Mačiguanga, peruanski arheolog i istraživač Karlos Nojenšvander Landa (Carlos Neuenschwander) uspio je 1958. godine doći do Crne lagune gdje je otkrio dugu popločanu stazu zaraslu u prašumsko korijenje. Prava je šteta što nije mogao dalje, jer je bio obhrvan malaričnim napadima, a i džungla je učinila svoje - progutala svaki trag vidljivi trag i istraživač se vratio neobavljenog posla. Više od 20 godina kasnije, leteći sportskim avionom iznad te zone, Landa je fotografirao nešto nalik mitskoj Četvrtastoj laguni, ali su ga loše vrijeme i gusta vegetacija spriječili da snimi dovoljno jasne fotografije, koje bi definitivno mogle da potvrde njegovo otkriće. I italijanski istraživač Giancarlo Ligabue, s kojim smo se susreli u Kusku, tragao je u oblasti rijeka Pini-Pini i Madre de Dios. Bila je to dobro organizirana ekspedicija, kojoj je pošlo za rukom da otkrije fantomski “brijeg s pet vrhova”, kojeg je Italijan nazvao “Piramida Pantiacola”. Na obližnim stijenama snimio je i neobične praistorijske grafite i petroglife, ali njihovo značenje još je nemoguće dešifrirati! Isto je i sa brojnim ruinama koje još uvijek prekriva zeleni baldahin amzanoske džungle.
OSTACI DREVNOG MASAKRA: Odnekud do nas doprješe prodorni krikovi. Nijemo se pogledasmo. Zatim se krikovi ponoviše, a muk što osta iza njih ispuni nas strahom i zebnjom. U ovom vlažnom danu, duboko u njedrima Amazonije, osjećali smo se kao osvajači i uljezi, a ne kao dobronamjerni istraživači.
Sjetih se jedne zanimljive storije o nekom španjolskom istraživaču i arheologu po imenu Mario Poliu, koji je u Peruu godinama izučavao drevne religije. I do njega je odnekud stigla priča o bajoslovnom blagu legendarnog Pantiacola, pa je i on, kao i mi, bio oduševljen fantastičnim mitovima i legendama što su uvečavali famu o čudesnom nepoznatom kristalnom gradu izgubljenom u zelenom košmaru.
Četiri je godine italijanski istraživač živio među amazonskim Indiosima kako bi zadobio njihovo povjerenje. Uspio je tek kada je u otkrio neku pećinu, čiji je ulaz bio zatrpan kamenjem. Kada je raskrčio ulaz, u njoj je Polio našao desetine ljudskih skeleta čije su lobanje bile razmrskane maljem. Bili su to užasni ostaci drevnog masakra i Polio je o tome odmah obavijestio svoje prijatelje Indiose što mu je pomoglo da konačno stekne njihovo povjerenje. U beznadežnom beskraju Amazonije iskrenost i povjerenje su jedine veze između ljudi. Ukoliko ih nema, započinju nepredvidive nevolje i neprijateljstva.
BOGATA ARHEOLOŠKA OSTAVŠTINA: U ovoj teško prohodnoj oblasti, koju smo nakon 14 dana morali napustiti u krajnje dramatičnim okolnostima, jer smo se našli u ratnoj zoni amazonskih plemena, bez vodića koji su nas iznenada ostavili na cjedilu, nismo imali nikakve šanse da ostvarimo svoje ciljeve. Uz to, jedan katolički misionar, koji je organizirao malu vjersku zajednicu na obali rijeke Pini-Pini, savjetovao nas je da ne idemo dalje, jer bismo se našili u životnoj opasnosti. Ipak, ekspedicija nije upotpunosti propala – uvjerili smo se u postojanje bezbrojnih graditeljskih ostataka iz vremena koja su predhodila kulturi Inka. To i ne treba čuditi kada se zna da su samo u jednoj godini (1982.) američki i peruanski arheolozi, istražujući jedan samo uski pojas obrastao prašumskim rastinjem u području oko Maču Pikčua (Machu Picchu), otkrili dva sasvim nova kompleksa drevnih građevina - Kuilapata (Quillapata) i Časkapata (Chaskapata). Ovdje, u zelenim njedrima Amazonije, skrivaju se možda i najveće misterije arheologije. Prije nego što smo se uputili u uzbudljivu potragu za tajanstvenim gradom Pantiacolom, legendarnom riznicom Inka, saznali smo zanimljivu priču o ekspediciji, koju je financirao peruanski Institut za istoriju i kulturu i koja je početkom 1984. godine navodno stigla do ruševina Pantiacola u kojima je pronašla pet masivnih zlatnih statua. Ono što se dalje dešavalo sa članovima ekspedicije, djeluje kao u kakvom nesvakidašnjem avanturističkom filmu. Kada su svoje fantastično blago pokušali izvuči iz doline rijeke Pini-Pini, članove ekspedicije su napali Indiosi Mačiguanga, prijeteći im ubistvom. Ekspedicija je bila prisiljena da tek otkrivene zlatne statue ponovo povjeri tajnom skrovištu. Zatim se povukla dublje u džunglu i tek nakon mukotrpnog putovanja, izbjegavajući opasne zasjede divljih ratnika, stigli u Kusko. Svi kasniji pokušaji da se dođe do zlatnih statua ostali su bezuspješni, jer je prašumsko rastinje prekrilo sve ranije tragove. San o kristalnim gradom i legendarnoj tajnoj riznici posljednjih Inka, tako je ponovo ostao puka želja, čežnja ili iskra nade, koja i dan-danas rasplamsava maštu istraživača i arheologa, ali i bjelosvjetskih pustolova i avanturista. Mi smo, srećom, svoje putovanje okončali sretno i bez gubitaka...
EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html
AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA
Kliknite na naslovnu stranu knjige!
