„Pokušate li uhvatiti vrijeme uvijek će vam iskliznuti iz ruka. Ljudi su sigurni da vrijeme postoji, no ne mogu ga uhvatiti. Smatram da je to tako jer vrijeme uopće ne postoji!…“ 

Julian Barbour, britanski fizičar

Već hiljadama godina se vjeruje da su neki pisani dokumenti iz najstarije prošlosti - papirusi, svitci, svjedočanstva, hronike, knjige... – sadržavali sjećanja na prastare kulture o kojim danas saznajemo iz nepouzdanih predanja i legendi. Jednako tako u njima su sadržana i moćna tajna znanja koja je po svaku cijenu trebalo čuvati i sklanjati od očiju 'nepodobnih' običnih smrtnika. Nešto od toga po svoj prilici naslijedili su stari Egipćani, pa nije slucajno da su Zemlju na Nilu savremenici nazivali '' zemljom ćarobnjaka. O tome, naravno, postoje i konkretni zapisi koji to potvrđuju. Zbog toga je kroz povijest činjeno sve da se tim pisanim svjedočanstvima, prokletim knjigama, uđe u trag i da se sklone u tajne depoe ili zauvijek unište. Ipak, to nije išlo tako lako.

ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: Za niz tih hipotetičkih sadržaja o kojima su ostala svjedočanstva u vidu biblijskih legendi i predanja, nepobitno je doka­zano - ne samo da su postoja­li (a neki postoje i danas, saču­vani u nekolikim svjetskim bibli­otekama), već i da im je sadržaj uglavnom magijsko-ezoteri­čan. Upravo je to mogao biti i glavni ra­zlog zašto su vlasnici tih mračnih rukopisa i manuskripta, kao uostalom i sva ta pisana ostavština, bili nerjetko izloženi siste­matskim progonima i uništava­njima, ali i ciljem mnogih ultratajnih operacija koje su trebale da im uđu u trag i da ih otkriju i prisvoje. Prisjetimo se samo koliko je Hitler čeznuo za knjigama magijsko-ezoteričnih sadržaja.

Istini za volju, postoji i određen broj tih "prokletih sadržaja" za čije postojanje ne­ma pouzdanih dokaza i koje ni­ko, ili skoro niko, nikada nije imao u rukamavi­ niti ih je vidio. Otuda i dalje traje rasprava je su li uopće i postojali, ili su plod mašte nepouzdanih hroničara.

Ipak, posljednjih decenija u svijetu je sve pristunija vjerovanje da su mnogi prastari spisi proglašavani "prokletim" - ne zbog svojih istinskih magijčnih i ezoteričnih sadržaja i uticaja, već prije svega zato što podstiču sumnje i raspra­ve o tačnosti našeg poimanja cjelokupne historije ljudskog roda. Drugim riječima, ti dokumenti i sadržaji dovode u pitanje mnoge aktuelne postulate, neoborivo potvrđuju drugačiju povijest ljudskog roda i opravdano bude sumnje u stoljetne dogme na kojima su zasnovana religijska i crkvena učenja, i štošta drugo o čemu svjedoče otkrića koja spadaju u sferu takozvane ''zabranjene arheologije''.

OPASNI SADRŽAJI: Prema zagovornicima ove teze, koja "proklete knjige" smatra 'jeretičkim' zbog sadržaja koji otkrivaju drugačiju prošlost ljudskog roda i drugačiji smisao poruka religijskih učenja, a ne zbog istinskog prokletstva koje u sebi nose, danas se ti spisi i pisana svjedočanstva iz najstarijih vremena skrivaju daleko od očiju javnosti - u trezorima najmočniji biblioteka, kakva je, recimo, Vatikanska ili ona Britiš muzeja. Tu tvrdnju smatra realnom i francuski pisac Žak Beržije, danas priznat kao jedan od najboljih poznavalac manuskripta i unikatnih drevnih spisa.

''Nije njihovo prokletstvo što njihovi sadržaji uistinu šire nesreću i zlo i što mogu da donosu patnje smrt'' – tvrdi Beržije, ''već što bi oni poljuljali postojeće doktrine i oborili mnoge svjetovne i religijske predstave o najbitnijim, moglo bi se kazati - temeljnim poimanjima ljudske prošlosti na planeti Zemlji!..''

To je tačno. Upravo zbog zbog toga neki društveni krugovi u svijetu, čuvari postojećih doktrina, već stoljećima, nastoje da onemoguće pristup tim do­kumentima i upoznavanje javnosti sa njihovim autentičnim sadržaji­ma. Zbog toga i danas – svjesni da sva prastara znanja nisu u njihovim rukama - uporno tragaju za svakim takvim sadržajem, nastojeći da do njega dođu prije istraživača i arheologa...''

Iako mnogi istraživači, pogotovo oni iz mlađe generacije historičara i arheologa, ne žele mistificirati tu gotovo povjesnu urotu protiv istine, Beržje smatra da već stoljećima tu tajnu misiju bezpogovorno provode pripadnici tajan­stvenog, ali izuze­tno dobro organiziranog moćnog tajnog udruženja takozvanih "ljudi u crnom". Njihov je cilj, tvrdi on, pronalaženje i sklanjanje od očiju javnosti ili uništavanje sv­ih pisanih doku­menata koji ni mogli da utiču na preispitivanje prošlosti ljudskog roda ili da dovode u sumnju postojeće historijske, religijske i crkvene doktrine.

POD UDAROM INKVIZITORA: Ako bismo povjerovali uglednom francuskom piscu i sve većem broju njegovih istomišljenika, onda bismo lako došli do zaključa da nam ni prošlost nije bila bolja i da su spaljivanje drevne Aleksandrijske bibli­oteke sa 700.000 svitaka i razaranje knjižnice u Pergamu sa više od 200.000 djela, organizirane sa istim ciljem – pljačkanja i uništavanja pisanih svjedočanstava od posebnog značaja. I još dalje – stoljećima kasnije, iz istih središta je pokrenuto drakonsko obra­čunavanje Velikog inkvizitora sa "prokle­tim knjigama'', kao i sa svim osobama koje su na bilo koji način bile u dodiru s njima, ili koje su propagirale bilo što iz njihovih ''jeretičkim'' sadrža­ja. Otuda i lomače za stotine hiljade ljudi, ali i lomače za nebrojne 'zabranjene' spise i dokumente!

Prisjetimo se...

Kako je poznato, Aleksandrijsku je biblioteku 288. godine prije nove ere podigao vladar Egipta Ptolemej I Soter (367. p.n.e. – 283. p.n.e. ), koji je novosagrađeni grad na Mediteranu odabrao za svoju prijestolnicu. Želeći da Aleksandrija postane kulturno i političko središte ne samo Egipta, već i cjelokupnog antičkog svijeta i da – slijedeći tu nakanu - zauzme mjesto koje je do tada držala Atina, Ptolemej je podigao i organizirao do tad najveću biblioteku na svijetu i u njenim okvirima otvorio znanstvenu instituciju u kojoj su se kasnije okupljali učenjaci različitih profila – pisci, historičari, putopisci, prirodnjaci, matematičari, astronomi, gramatičari, prepisivači, astrolozi, redaktori, leksikografi i drugi bibliofili, koji ne samo da su prikupljali i izučavali rijetka pisana svjedočanstva, spise i vrijedne knjige, već su znali i analizirati njihove znastvene i kulturnopovijesne vrijednosti, komentirati ih i  kritički procjenjivati. Na čelu biblioteke bio je znameniti Aristotelov učenik, državnik i pisac Demetrija iz Falerona, koji je smatran najučenijim Atenjaninom svog vremena.

PLJAČKAŠI PISANIH SJEĆANJA: Od onog trenutka kada je Aleksandrijska biblioteka otvorila vrata svim znatiželjnicima, dinastija Ptolemejevića uložila je ogroman novac za nabavku knjiga i rijetkih rukopisa koji su se našli na policama jedinstvene knjižnice. Ostalo je zabilježeno da su knjige, manuskripti i dragocijeni spisi pristizali iz različitih krajeva tada poznatog svijeta; kupovani su u grčkim gradovima, posebno u Atini; pljačkani iz privatnih zbirki Mezopotamije, dopremani putujućim trgovačkim karavanima iz dalekih krajeva Azije i Afrike, prije svih iz Indije, Jemena i Etiopije, a uveden je i poseban zakon da se svi brodovi koji su pristajali u Aleksandrijskoj luci detaljno pretražuju da bi se provjerilo da ne nose neko vrijedno djelo, koje bi se posuđivalo i prepisivalo u biblioteci. Obično bi se vlasnicima vraćao prepis a zadržavao original.

Uz to, u Aleksandrijskoj biblioteci su našli mjesto i brojni svitci iz ‘kuća života’ nad kojima su hiljadama godina bdjeli žreci, odani čuvari tajnih znanja faraonskog Egipta, brinući da tajane iz povijesnih, magičnih i drugih znanja ne dospiju do nepoželjnih očiju i ušiju. Istodobno, nabavljane su i mnoge kopije vrijednih spisa, koje su pohranjene u Hramu boga Serapisa (Serapeion) koji se nalazio u gradskoj četvrti Rhakotia.

Poznato je, također, da je mudri general i nasljednik glasovitog vojskovođe Aleksandra Makedonskog, Ptolomej I Soter, osnivač dinastije Ptolomejevića, permanentno vršio razmjenu sa svim znanim kraljevima i prinčevima tog vremena, tražeći od njih da mu pošalju kopije svih knjiga i dokumenata koje su posjedovali u svojim bogatim bibliotekama i dvorskim arhivima. Tako su sačuvani i umnoženi nebrojni radovi starijih grčkih pisaca, prevođeni najznačajniji egipatski i židovski religiozni i drugi tekstovi, zapisivano znanje drevnih sumerskih i babilonski učenjaka čija su djela ležala u mezopotamskim kraljevskim knjižnicama.

SREDIŠTE UČENOG SVIJETA: Stare hronike svjedoče da su se tako gotovo sva vrednija djela onog vremena našla u Aleksandriji. Prema nekim svjedočanstvima na policama glasovite biblioteke u jednom času bilo je pohranjeno oko 40.000 knjiga i preko 700.000 svitaka od papirusa, čiji su sadržaji govorili o najznačajnijim temama iz oblasti znanosti i filozofije, ali i o dometima znanja pripadnika drugih močnih civilizacija koje su predhodile tom vremenu.

Zbog toga su u Aleksandriju dolazili najugledniji mislioci iz Perzije, Sirije, Mezopotamije, Indije, Helade, Ilirika i Rima, a znanjem su se aleksandrijskom hramu mudrosti napajali i najveći umovi helenističkog razdoblja; Eratosten iz Kirene (276. p.n.e – 194. p.n.e), grčki matematičar i osnivač znanstvene geografije, koji je u tom dalekom vremenu pisao da se naša planeta može oploviti (!?) i precizno izračunao opseg Zemlje; glasoviti Hiparh (oko 190. p.n.e. – oko 120. p.n.e.), grčki astronom, geograf i matematičar, koji je kartografirao zvijezde, te Euklid (325. p.n.e. – 265. p.n.e.), mnogo kasnije prozvan ‘ocem geometrije’.

Opisujući putovanja Argonauta u potrazi za zlatnim runom, veliki antički hodoljubac Apolonije iz Tijana (živio u drugoj polovini prvog stoljeća) u svom je pustolovnom djelu iznio niz vrijednih podataka o istočnoj obali

Jadrana, 1473 –1543), od Neretve do Istre, a Aristarh (310. p.n.e. – 230. p.n.e.) je detaljno opisao heliocentrični sustav čak 1800 godina prije poljskog matematičara Kopernika (Nicolaus Copernicus, 1473 –1543). Tu su stvarali i Dionizije Tračanin koji je definirao dijelove govora; Heron iz Aleksandrije (oko 250. p.n.e – oko 150. p.n.e.), koji je izumio zupčanik; Kalimah iz Kirene, možda najplodniji pisac svog vremena (navodno je napisao 800 djela!), koji je oko 245. pr. n. e., pod naslovom ‘Pinakes’ (grčki – tablice, pločice…) u 120 knjiga sastavio i prvi bibliotečki katalog čuvene knjižnice. Katalog je bio podjeljen u jedanaest žanrova – retorika, pravo, epika, lirika, tragedija, komedija, historija, medicina, matematika, prirodne znanosti i raznovrsni spisi. U okviru svake kategorije autori su bili poređani po abecednom redu, ali se danas o tom veličanstvenom djelu veoma malo zna.

NAGOVJEŠTAJI VISOKIH ZNANJA: Tragično je da danas niko ne zna, niti može da pretpostavi, koliko je u Aleksandrijskoj biblioteci bilo ''prokletih knjiga'', ali pouzdano se zna da su neka djela čuvana pod posebnim režimom. Do njih se nije moglo doći bez specijalnog odobrenja, a nijedan prepisivač nije imao uvid u sadržaj cjelokupnog djela. Obično su dobijali da prepisuju samo nekoliko stranica ili čak samo nekoliko redaka. Možemo samo naslučivati o kakvim sadržajima je bilo riječ.

Možda je upravo jedna od tih knjiga navela rimskog filozofa i tragičara Senecu (4. p.n.e. - 65. n.e.) da u svom djelu 'Medeja' napiše:

''Doći će vrijeme,

Kada će okovi okeana

Biti raskinuti.

I prostrana se zemlja širom otvoriti.

Drugi Tifej će otkriti nove svjetove,

I zemlje će se vidjeti iza Tule...''

Naravno, danas je i malom djetetu jasno, da se u Senecinim aluzijama o novim ''svjetovima iza Tule'' mogu prepoznati zemlje koje će slavni moreplovac Kristifor Kolumbo (Christopher Columbo, 1451 – 1506) nazvati ‘Novim svijetom’!

Iz istog vremena i iz istog izvora možda potiču i podaci koje su nerjetko pominjali drevni grčki i rimski autori da su se u “kućama života” faraonskog Egipta čuvali izvještaje o astronomskim posmatranjima punih 630.000 godina, da su arhive Babilona bile navodno stare 470,000, a da su asirske kronike sezale 270.000 godina u prošlost.

Fantasično!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PORUKE IZ DŽIJANA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!