''Ne treba biti lakovjeran, spreman da se povje­ruje svemu od prve riječi. Ali, nije nužno biti ni skep­tik koji unaprijed odbacuje sve neobično, neočekivano, sve što se ne slaže s ustaljenim pojmovima na koje nas privikavaju od djetinjstva...''

Aleksandar Gorbovski

Lama Lobsang Buryatsong me je gledao s nekim čudnim izrazom nerazumjevanja na licu.

- Messages from Džijan?!… - ponovio je moje riječi, vrteći neodređeno glavom.

Da, zanimalo me da li naš domaćin, starješina čuvenog lamaističkog samostana Hermes, smještenog u planinskim vrletima Ladakha, na putu od Srinagara prema Lehu, išta zna o drevnoj rukopisnoj knjizi “Poruke iz Džijana”. To pitanje postavljao sam i lamama na Tibetu, dok sam kao član novinarsko-istraživačkih ekspedicija dva puta putovao ovom nebeskom zemljom, ali sam uvijek dobijao reakciju sličnu ovoj. Niko mi ništa nije znao ili nije htio kazati – čak ni u Potali, Seri i Drepungu - o knjizi koja je protekli stoljeća budila maštu brojnih istraživača, autora i bibliofila svijeta.

KO SU BILI DŽIJANI: Priča o toj misterioznoj knjizi, zapravo, jednom izuzetno starom rukopisu za kojeg se smatralo da se čuva u nekom lamaističkom svetištu na Tibetu ili u Ladakhu, više je nego zanimljiva i - ukoliko je uopće ikad postojala – mogla bi nam ispričati neobičnu priču o prošlosti naše planete, koja bi, sasvim sam siguran, oborila mnoge postojeće historiografske teorije, uvjerenja i doktrine.

Mnogi autori koje sam konsultirao, smatraju da bi ''Poruke iz Džijana'' mogla biti jedan od najstarijih spisa na svijetu, možda i najstariji, jer navodno datira iz vremena koje je predhodilo povijesnom nastanku našeg svijeta. Njen autor Džijan, po kome je spis dobio ime, pripadnik je naroda Džijana, zapravo božanstvo sa zvijezda, neka vrsta prahistorijskog nebeskog misionara, koji je detaljno opisao genezu nastanka našeg svijeta.

Prema drevnim legendama o kojima sam često slušao na svojim putovanjima, civilizacija Džijana je bila močna zvjezdana sila koja je kontrolirala mnoge nebeske sisteme, ali je unutar svog naroda bila podjeljena na Stvaratelje i Graditelje. Prije nego što je stovrila čovjeka, Džijani su četiri puta bezuspješno na našoj planeti pokušavali da stvore neki - samo njima poznat - oblik inteligentnog života. Međutim, događalo se da im je, iz nepoznatih razloga, svaki put ''sjetva na planeti Zemlji'' izmicala kontroli (?!), pa su bili prisiljeni da uništavaju plodove svoga inventivnog rada. Tek pri petom pokušaju – stvorili su navodno ljudski rod!

Za ''Poruke iz Džijana'' bio je zainteresiran i Hitler. Njegovi emisari tragali su za ovim spisom na mnogim mjestima -  u Indiji i Kashmiru, Sikhimu i Butanu, Ladakhu i Tibetu. O njegovoj fascinantnoj formi, izgledu i nevjerovatnom sadržaju ponajviše saznajemo od ezoterika koji su živjeli u osamnaestom stoljeću. Upravo nas oni upućuju na Tibet i njegove bogate zbirke najstarijih spisa.

PUSTOŠNE KNJIŽNICE: Za vrijeme mojih boravka u Ladakhu, Nepalu i Tibetu, imao sam priliku posjetiti najznačajnije budističke hramove i zaviriti u njihove prebogate knjižnice, ali sam bio duboko razočaren u kojoj je mjeri ta dragocijena kulturno-povijesna ostavština prepuštene pljačkama i uništavanju. Od nekoliko desetina hiljada mističnih lamaserija u kojima se čuvala memorija nebeske zemlje, do danas je preživjele žalosno malo, samo 977 budističkih svetišta. Šta se desilo sa najvrednijim spisima, to možemo samo da naslućujemo.

Prema izvorima iz 18. stoljeća, spis ''Poruke i Džijana'' je djelo neke izuzetno napredne vanzemaljske tehno­logije. Bio je sastavljen od neutvrđenog broja ispi­sanih listova, otpornih na vatru, vlagu, vodu i na djelovanje zraka. Listovi su, navodno, bili temeljito preliveni nekom nepoznatom supstancom, koja je omogućavala spoznaju sadžaja spisa jednostavnim blagim prelaskom ljudskog dlana. Iako možda nikada nećemo doći do ovog nevjerovatnog spisa, potrebno je reći da su ''Poruke iz Džijana'' u 16. i 19. stoljeću sna­žno uticale na razvoj teozofske doktri­ne i na mnoga djela po­svećena antropogenezi.

Ali vratimo se tragičnoj sudbini Aleksandrijske biblioteke.

PLJAČKA BIBLIOTEKE U PERGAMU: Kako sam već rekao u prošlom poglavlju nije posve jasno na koji je način knjižnica uništena – je li opljačkana pa spaljena ili ju je – kako svjedoči grčki historičar i filozof Plutarh (oko 46.-127.) – slučajno spalio rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar (100. p.n.e.- 44. p.n.e.) tokom dramatične bitke u kojoj je zapaljena čitava egipatska flota. Zbog činjenice da su sve povijesne činjenice podložne osobnim interpretacijama savremenika ili kasnijih povijesničara i “tumača”, malo je vjerojatno da će istina o stradanju i sudbini Aleksandrijske biblioteke ikad izaći na vidjelo.

Bilo kako bilo, orgijanje vatrene stihije ostavilo je pravu pustoš – zauvijek su nestali možda najdragocjeniji rukopisi, bezbrojni ispisani svitci papirusa, hronike i knjige nepoznatih sadržaja i vrijednosti. Srećom, ostale su zbirke rukopisa i knjiga koje su bile smještene u Serapeumu (Serapeion), hramu grčko-egipatskog božanstva u kojem su se uglavnom čuvali duplikati djela. Došavši u ožalošćeni Egipat u kome se uveliko gasio sjaj faraonskih vremena, nasljednik Cezara u Rimu i ljubavnik lijepe Kleopatre (Kleopаtrа VII Filopаtor, 69. p.n.e.- 30. p.n.e.), državnik i vojskovođa Marko Antonije (83. p.n.e. - 30. p.n.e.), trudio se da pokaže koliko mu je žao što je krivicom Rimljana uništena najznačajnija biblioteka starog svijeta. Zbog toga je, kako svjedoče neki antički izvori, opljačkao drugu po veličini helenističku knjižnicu, onu u Pergamu, i sve knjiga iz te knjižnice poklonio Kleopatri za obnovu Aleksandrije.

TRAGIČNI RIVALITET: Biblioteka u Pergamu (grč. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada močnog Pergamskog carstva (III-II st. p.n.e.), kao i biblioteka u Aleksandriji, dugo vremena je bila snažno središte helenističke kulture. U njenoj glavnoj čitaonici nad kojom je bdjela veličanstvena statua boginje Atene, zaštitnice mudrosti, napajali su se znanjem i mudrošću mnogi proslavljeni grčki historičari, matematičari, zvjezdoznanci, geografi, filozofi i mudraci. U Pergamo su dolazili i helenistički umjetnici, prije svih znameniti kipari, da bi se nadahnjivali kiparskim djelima i divili nadaleko čuvenom Pergamskom oltaru ili žrtveniku, koji je posvećen bogu Zeusu, najpoštovanijem i najstarijem bogu starih Grka.

Na visokom reljefu veličanstvenog kamenog friza dugog čak 130 metara, nepoznati su majstori milimetarskom preciznošću uklesali brutalnu borbu na život i smrt u kojoj učestvuje veliki broj osoba. Dramatična okamenjena scena djelovala je gotovo poput užasne stvarnosti i bila je ispunjena surovom dramatikom: dok gorostasni titani (?!) prijete i ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju silni gromovi!

Svi koji su vidjeli veličanstveni Pergamski oltar, svjedoče drevni autori, ostajali su nijemi i bez daha – takvo djelo moglo je izvajati samo božansko nadahnuće!

Imajući sve to na umu nije nikakvo čudo da ju je egipatski kralj Ptolomej II Filadelf, čovjek kome se pripisuje izgradnja Aleksandrijske biblioteke i čuvenog aleksandrijskog svjetionika Farosa, Pergamo smatrao najvećim rivalom. Arheološka istraživanja njemačkih arheologa ukazuju da je zbirka pergamske biblioteke mogla imati oko 160.000 svezaka, a o stupnju međusobnog rivaliteta, pa i neke vrste netrpeljivosti Pergama i Aleksandrije, svjedoči i podatak da je Ptolomej II dugo vremena zabranjivao izvoz papirusa iz Egipta, ne bi li na taj način spriječio umnožavanje spisa, a time i jačanje knjiškog fonda Pergamske biblioteke. Odgovor na tu mjeru bila je proizvodnja pergamenta (od ovčijih i kozijih koža) po kome je kasnije grad i dobio ime.

Prava je šteta što se o izgledu i sadržajima Pergamske biblioteke zna mnogo manje nego o Aleksandrijskoj. Zna se da je bila podignuta na kosini jednog brda gdje su bili smješteni i drugi gradski kulturni sadržaji – monumentalni hramovi, kazališta, gimnazija, akropola… Jednako tako malo se zna i o sudbini njenih najvrednijih spisa. Uglavnom, mnogi smatraju da su završili kao dar zanosnoj Kleopatri i da su u velikoj mjeri vratili sjaj i ugled novoj Aleksandrijskoj biblioteci.

TRN U OKU KRŠĆANA: Sljedeća skoro četiri i pol stoljeća ta će knjižnica i dalje privlačiti pažnju antičkih bibliofila i biti središte kulturnog svijeta. Hroničari će zabilježiti da je bila najznačajniji izvor znanja i da je uticala na zakonodavstvo, filozofiju, umjetnost i znanstvene domete grčko-rimske civilizaciji. U njenim odajama, čitaonicama i pisarnicama okupljala se intelektualna elita tog vremena. Osim toga, u knjižnici je bila organizirana vrlo aktivna prepisivačka djelatnost, tako da su se tu knjige prepisivane po narudžbi mnogih kulturnih znalaca i močnika tadašnjeg svijeta.

Ali, vremena koja su slijedila donijela su nove drame i nevolje čuvenoj  biblioteci. S pojavom i širenjem kršćanstva i dogmi koje je kršćanstvo sa sobom nosilo, mnogi novovjerski autoritetei smatrali su čuvenu knjižnicu stjecištem paganske intelektualne elite, mjestom koje je okupljalo slobodnoumne ljude, koji su i dalje proučavali i podučavali grčku i rimsku filozofiju, kao i prirodne znanosti, koje se po kršćanskom svjetonazoru nisu mogli uklopiti u novovjerske vrijednosti.

Nije ni čudo što je u tom dramatičnom vremenu Aleksandrijska biblioteka postala trn u oku fanatičnih pripadnika nove religije. Bilo je samo pitanje vremena kada će kršćani poduzeti drakonske mjere i grubo se obračunati sa učenim paganima i uništiti taj simbol navodne nekršćanske učenosti. To se i dogodilo kada je 385. godine na čelu aleksandrijskog patrijarhata došao fanatik po imenu Teofil. Huškao je kršćanske vjernike protiv paganskih knjiga i paganskih učenjaka i na kraju godine 391., kada je rimski car Teodozije I (347. - 395.) naredio zatvaranje svih nekršćanskih hramova, stao je na čelo fanatiziranog aleksandrijskog puka i izvršio napad na čuvenu biblioteku. Razjareni napadači su uspjeli prodrijeti i spaliti Serapeum, a zajedno s njim srušiti i razoriti brojne druge paganske hramove i statue. Nenadoknadivu štetu preživjelo je i  knjiško blago zlohude Aleksandrijske biblioteke. Taj užasni događaj simbolički je označio i kraj antičke kulture.

STRAH OD KNJIGA: Proučavajući tragičnu sudbinu Aleksandrijske biblioteke, došao sam do podatka da kasniji pisci i filozofi nisu vjerovali da su sve knjige stradale u požru, koji je predvodeći kršćanske fanatike, izazvao suludi patrijarh Teofil Aleksandrijski. Biblioteka je još neko vrijeme okupljala intelektualnu elitu tog vremena.

Prema jednoj kasnijoj kršćanskoj legendi koja se uporno ponavljala tokom stoljeća sve do naših dana, definitivni kraj Aleksandrijske biblioteke dogodio se navodno znatno kasnije, kada su Egipat okupirali Arapi. Po toj legendi u čuvenoj biblioteci bilo je tada još mnogo knjiga, a Arapi, opčinjeni vjerskim poletom, nisu znali što bi s njima, uz ostalo i zato što nisu razumjeli šta u njima piše.

Kada je oko 640. godine neki aleksandrijski zvaničnik izašao pred kalifa Omara iz Danaska (634. – 644.) s izvještajem da u bibliotecio ima mnogo knjiga nepoznatog sadržaja, tražeći od njega da kaže šta s njima treba učiniti, kalif je navodno rekao:

“Ako se njihov sadržaj slaže s Allahovom knjigom (tj. Kur’anom), tada ih ne trebamo, jer je u tom slučaju Allahova knjiga više nego dovoljna. Ako, sadržavaju bilo što suprotno onome što sadrži Allahova knjiga, tada nema potrebe da ih čuvamo. Zato ih uništite!…”

Najvjerojatnije je pitanje aleksandrijskog zvaničnika glasilo drukčije i nije bilo uopće povezano s knjigama glasovite biblioteke. Aleksandrija je, naime, i nakon propasti antičke civilizacije bila važno središte učenosti, ali ne više paganske, već kršćanske, pa su se na različitim mjestima u gradu nalazile mnoge knjige s kojima Arapi nisu znali što bi činili. Te su knjige, ako je legenda o žalosnoj naredbi kalifa Omara iz Damaska tačna, odnosno ukoliko je nisu izmislili kršćani da bi ocrnili muslimane, stradale u plamenu, a ne one Aleksandrijske biblioteke, koja u to vrijeme nije ni postojala!

PRIVATNE ZBIRKE: Ipak, mnogi autori, bibliofili i istraživači današnjice smatraju da su najvrednije knjige, spisi i manuskripti ipak sačuvani do današnjih dana i da se kriju u centrima vjerske i političke moći, daleko od očiju javnosti. Jer, poznato je da Srednji vijek ipak nije bio vijek mrčnjaštva i tame, iako bi se za neke vremenske periode to moglo s pravom kazati. Prisjetimo se da je u kasnom Srednjem vijeku svaki ugledniji samostanski kompleks u Europi imao knjižnicu i skriptorij u kojima su svećenici strpljivo prepisivali dragocijene rukopise i oslikavali sveske. Ti su skriptoriji bili prave male umjetničke radionice u kojima su proizvedena neka od najvrednijih vjerskih ali i književno-umjetničkih djela u povijesti ljudskog roda.

Prisjetmo se firentinske Laurenziane, poznate biblioteke velikog renesansnog mecene, porodice Mediči (Medici), poznate po tome što je u njoj bilo uskladišteno preko 11.000 drevnih rukopisa i 4.500 ranih štampanih knjiga. Bila je smještena u okviru samostana u medicejskoj Bazilici svetog Lovre i bila je pod pokroviteljstvom pape Klementa VII (1478. - 1534). Do njenih vrijednih knjiga i rukopisa nije se moglo bez posebnog odobrenja i stroge pratnje. Biblioteka je otvorena 1571., a dobar dio njenog impresivnog enterijera oblikovao je glasoviti italijanski renesansni umjetnik Michelangelo Buonarroti. Zna se da su u bibliotečkoj zbirci bili i vrijedni rukopisi Tacita, Plinija, Vergilija, Platona, Poggia Bracciolinija, a zbirka je dopunjena 1818. donacijom Angela Marie d'Elci, koji joj je poklonio svoje grčke i rimske klasike.

Ipak, vjerojatno najraskošnija i najveća barokna knjižnica u Europi smještena je Beču u sklopu Hofburga, jedne od rezidencija habsburškog carstva, a u njoj se čuva više od 200.000 svezaka, među kojima su i zbirka Eugena Savojskog, kao i radovi Martina Luthera iz vremena reformacije.

* * 0 * *

Ali da se vratimo osnovnoj temi: pored knjiga i spisa za koje je nepobitno doka­zano da su postojali, u takozvane "proklete knjige" uvršteni su i oni spisi za ko­je ne postoje objektivni dokazi da su ikada postojali. Otuda i pitanje da li je njihov sadržaj, ili barem dio njega, mo­gao biti takav da dođu na udar pripadnika ultratajnih organizacija, masona ili takozvanih "ljudi u crnom", inkvizitora i sli­čnih, za koje se sa sigurnošću zna da su brojne spise uništava­li i na taj način prema sopstvenim potrebama frizirali sliku historije ljuidskog roda.

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: MISTERIOZNA OSTAVŠTINA

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!