Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

GOVOR GLINENE BIBLIOTEKE (38)

Mada se uopće nisu znali koristili životinjskom vučom, nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja piramida, Močike su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Sve je manje "penja" na Adama. Ova narodna sastajališta gdje se svira i pjeva izvorna peruanska muzika i gdje se kroz riječi i stihove slave neka druga, zauvijek prohujala vremena, već odavno su potisnuta u siromašna naselja i kvartove na periferiju andskih gradova.

U njima se danas najčešće okupljaju pripadnici Kečua (Kechue), potomci naroda koji  je u 16. stoljeću na tlu Južne Amerike stvorio jednu od najvećih i najblistavijih imperija u povijesti čovječanstva. Potomci Inka.

ZABORAVLJENI NAROD: Noćas u penji "La vita", pjeva zanosna Karva (Carva), u narodu najomiljenija pjevačica. I ona je Kečua. Uz njenu pjesmu, čiču (chicha) i pisko (pisco), neku vrstu sladunjavog piva i rakije od kukuruza, ječma i pšenice, siromašni plesači, najčešće seljaci, radnici i umorni nadničari, zaboravit će nepravde, nevolje i tegobe svakodnevnog života na visokim Andama.

Iako u Peruu to neće niko priznati, pogotovo politička elita koja vlada, Kečue su kao narod u velikoj mjeri ugrožene, a po nekima - oni su krajnje neravnopravni sa drugim narodima Perua i moglo bi se reći da su građani drugog reda.

To je donekle tačno.

Njihov je jezik već odavno potisnut iz osnovnih škola - svuda se uči i govori španjolski. Jezikom Kečua još se služe samo andski vidari i šamani (shamani) i najstariji stanovnici Anda. Ali i njih je sve manmje...

Ostali su jedino folklor  i tradicionalne svetkovine - živopisna odjeća i egzotični plesovi - kojima se, s vremena na vrijeme, u Kusku (Cusco) i okolini uveseljavaju proždrljivi, debeli turisti pristigli iz dalekog svijeta. Najviše iz Sjedinjenih Država.

Ali, nemamo vremena za noćne provode kakve nude andske penje. Potreban nam je odmor i san.

Pred nama su novi izazovi i put dug gotovo 50.000 kilometara. Zbog toga smo već u rano ujutro svi na nogama. Dok prof. dr. Enver Imamović i alpinista Boris Kovačević proučavaju kartu Perua i dogovaraju buduću maršutu, mjesta i lokacije koje ćemo danas posjetiti, Mirza Pepić priprema opremu za snimanje, a ja se još uvijek bavim svojim dnevnim bilješkama. Naš današnji cilj je daleko na istoku, gotovo na pacifičkoj obali - u području gdje su svoje tajanstvene tragove ostavila dva drevna naroda - Močike (Mochike) i Čimue (Chimue).

ŠTA KRIJE KOSTA: Već satima putujemo kroz pustinjski beskraj. Na uskom pojasu između visokih Kordiljera na istoku i Pacifičkog oceana na zapadu, proteže se najduža pustinja na svijetu. Peruanci je jednostavno nazivaju Kosta (Costa) – Obala!

Započinje negdje u Ekvadoru na sjeveru, proteže se duž Perua i Bolivije, a završava na dalekom jugu, u čileanskoj Patagoniji, nasuprot Tiera del Fuego - Ognjene zemlje.

Niko danas pouzdano ne zna kakvo blago u svojim isušenim njedrima kriju pustinjske dine. U vrijeme kada se duž pacifičke obale gradila Pan Amerikana, južnoamerička Autostrada sunca, duga više od pet hiljada kilometara, kažu, da su na svjetlost sunca svaki dan iskrsavali nebrojni biljezi što su iza sebe ostavile nestale i već zaboravljene civilizacije, koje su egzistirale na ovim žarkim prostorima.

Ali, pustinjski pijesak Koste, srećom, nije uspio zamesti sve tragove i prekriti sve ostatke.

U zelenoj delti rijeke Moče (Moche), plodnoj oazi što već stoljećima odolijeva naletima pustinjskih oluja i razarajućeg El ninja (El nino), u drugom stoljeću naše ere nastanile su se pripadnici nekog zagonetnog naroda, koji je vjerovatno po rijeci u čijoj je delti podigao svoje najimpresivnije građevine, dobio ime -  Močike. Bio je to nesumnjivo snažan, napredan i dobro organiziran narod, koji je za kratko vrijeme potčinio sve susjede i proširio se sve do Anda - osvojivši najplodnije doline Viru, Santa, Nepen i Kazmu.

Njihova moćna imperija trajala je više od šesto godina, sve do početka devetog stoljeća, kada su oslabljene Močike porazile Čimue, narod o čijoj će zagonetnoj kulturi biti riječi kasnije. Močike su iza sebe ostavili bezbrojne civilizacijske tragove, ali dva zasigurno zaslužuju pažnju arheološke znanosti i cjelokupne svjetske kulturne javnosti.

To su piramide - Piramida Sunca i Piramida Mjeseca!

GRADITELJSKA ČUDA: Niko danas ne zna odgovor na pitanje otkud piramide na tlu Južne Amerike? Kako su i koliko dugo građene? Ko su bili učitelji i graditeljski uzori njihovih tajanstvenih projektanata?

Da li su ih Močike podizali po uzoru na egipatske piramide?! Ili su im uzori bile veličanstvene piramide hipotetičkih kultura  - Atlantide i legendarne Zemlje Mu - što su se, sudeći prema prastarim legendama, uzdizale iznad Atlantskog i Pacifičkog oceana?

Mada se uopće nisu znali koristili životinjskom vučom, mada nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja piramida, Močike su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Zahvaljujući svom monumentalnom izgledu, posebno impresivno djeluje Piramida Sunca. Visoka je 40 metara, a prvobitno se uzdizala sa 18 metara visoke platforme, što je bila podignuta na sedam terasastih spratova. Nema sumnje da je dominirala dolinom i da je predstavljala jedinstveno kultno mjesto ovog zagonetnog naroda.

Prema procjenama u Piramidu Sunca je ugrađeno preko 80 miliona "adoba", glinenih blokova koji su prvo sušene na suncu i zraku, a onda slagani vodoravno - jedan na drugi - u močne i stabilne građevinske forme i cjeline.

Samo nekoliko stotina metara od Piramide Sunca, u podnožju obližnjeg stjenovitog brda čiji vrh doseže visinu od 700 metara i djeluje poput kolosalne piramide, Močike su izgradile svoje najvažnije svetište - Piramidu Mjeseca.

Dok obilazimo ovaj veličanstveni arheološki lokalitet jedva da možemo i naslutiti njegov impresivni izgled i značaj u vremenu kada su piramide u punom bogatstvu i sjaju predstavljale samo najupečatljivije dijelove ovog religioznog središta.

Možda je baš u tom vremenu ovo kultno mjesto nazvano imenom Huaka - Sveto mjesto - kako ga s pravom mnogi i danas nazivaju.

PLJAČKAŠI GROBOVA: Močike su zidove svojih svetišta bogato oslikavali živopisnim reljefima, najčešće geometrijskom ornamentikom i slikama dvoglavih zmija, što simboliziraju rađanje i smrt. Od toga je do današnjih vremena preživjelo žalosno malo.

Gotovo ništa.

Čak je i bogatim grobnicama i tajnim odajama piramida, u kojima su sahranjivani - visoko svećenstvo i članovi carskih porodica - nestao svaki trag. Bogate grobnice - bez izuzetka - bile su prvo opljačkane, a zatim razorene i uništene!

Već nekoliko godina Piramida Mjeseca je mjesto najznačajnijih arheoloških iskopavanja i restauratorskih radova u Peruu. Obavljaju ih domaći arheolozi, a finansiraju peruansko Ministarstvo kulture i jedna američka sveučilišna fondacija.

Dok iskusni restauratori strpljivo rade svoj posao pokušavajući ovom jedinstvenom prastarom religioznom središtu da vrate stari izgled i sjaj, vođa arheološkog tima, profesor Hoze Morales, upoznaje nas sa ciljevima i rezultatima dosadašnjih iskopavanja.

Najveću štetu, kaže on, piramidama su u prošlosti nanosili "huakuerosi", pljačkaši grobova, koji su tragajući za skrivenim zlatnim riznicama, dugim metalnim motkama i specijalnim bušilicama naprosto uništili ove drevne građevine.

Što su propustili pljačkaši oskrnavilo je vrijeme - provale oblaka i nabujale vode što se, s vremena na vrijeme, obruše sa dalekih planinskih masiva i načine pustoš u delti rijeke Moče.

Nesumnjivo da su najdragocijenije stvari, prije svega nakit i keramika koji su polagani zajedno sa umrlim, tajnim krijumčarskim kanalima najčešće završavali u privatnim zbirkama. Pa ipak, nešto je dospjelo i do peruanskih muzeja.

BROJNE TAJNE: U Muzeju zlata u Limi divili smo se dragocijenim krunama od najljepšeg zlatnog lima, na kojima su visile kao dah tanke pločice, koje su lahorile i pri najmanjem dašku vjetra. Vidjeli smo i jedinstvenu ljudsku lobanju u koju je neki drevni močički zubar ugradio umjetne zube iz ružičastog kvarca. Još uvijek je tajna da li je imućni Močika ovu implantaciju dobio još za života ili je ona nastala kasnije i bila povezana sa kultom mrtvih, koji je prožimao svakodnevni život Močika.

Ali, to nije jedina misterija koja je preživjela Močike i njihovu sjajnu kulturu...

Čak se ni o njima ne zna dovoljno. Pojavili su se, navodno, iznenada, ali se definitivno ne zna odakle. Iz kog pravca? Jesu li se spustili sa Anda? Ili su pristigli sa sjevera? Možda sa juga? Ili čak sa Pacifika odakle su ovamo prispjeli bijeli bogovi  kako se nagovještava u drevnim predanjima i legendama?

Ali, zna se nešto drugo. Močike su bili izvanredni graditelji hramova i majstori za izradu keramike. O tome svjedoče i dvije piramide, ali i bogata "glinena biblioteka", iz koje peruanski arheolog, profesor Hoze Morales i njegovi suradnici, puno saznaju o svakodnevnom životu ovog naroda. Pa ipak, još uvijek je veoma teško, gotovo nemoguće, detaljno rekonstruirati vrijeme u kojem je cvjetala civilizacija Močika.

ODAKLE SU DOŠLI: Španjolski kroničar Pedro de Kieza de Leon (Cieza) zabilježio je u 16. stoljeću da je slušao zanimljive priče o kulturama što su u prošlosti cvjetale u delti rijeke Moče i na pacifičkoj obali. O tome je ostavio ovu bilješku:

"Njihovi hramovi" - zabilježio je De Kieza - "bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Da li je u prastarim vremenima, uistinu, bilo kontakata između naroda što su nastanjivali daleke pacifičke ili atlantske otoke i civilizacija što su egzistirale na tlu Južne Amerike?

Ovo pitanje već odavno tišti peruanske znanstvenike. Na njega je neosporno teško odgovoriti. Konačno, još uvijek nisu otkriveni neosporni materijalni dokazi koji bi potvrđivali prahistorijske prekooceanske kontakte, a legende i predanja teško da mogu zamijeniti činjenice.

Ipak, u tek otkrivenim arheološkim nalazištima na prostoru između dvije piramide iz pustinjskog pjeska Koste gotovo svakodnevno iskrsavaju artefakti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku divljih zivotinja i ljudske glave, scene iz lova i rata; prizori sa svetkovina u čast neznanih bogova ili kulta mrtvih; čak I erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika prastare Indije...

Kroz bogatstvo dopadljivih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog naroda nestalog u vremenskim vrtlozima prošlosti.

U čuvenom Muzeju Amano u Limi, zapravo jednoj bogatoj privatnoj zbirci, čuva se dragocijena posuda iz vremena Močika: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica u kojoj čuče dva veslača jedan drugom okrenuti leđima. Kada se zdjela do vrha napuni vodom ili nekom drugom tečnošću, recimo uljem, dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi. Fantastičan prizor!

JAHAČI NA TALASIMA: Na more podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog važnog Močike koji je sahranjen oko 700. godine . Radi se o glinenoj figuri koja neodoljivo podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo riječ o "Kabiljetu del Mar", "morskom konjicu" ili bolje reči "jahaču na morskim talasima" što plovi sjedeći na uskom čamcu od site, biljke slične trski, koja raste u delti rijeke Moče.

Čamci slični ovom još se jedino koriste na jezeru Titikaka (Titicaca), u Andama, i u obližnjem Huančaku (Huanchaco), turističkom mjestu na obali Pacifičkog oceana, čiji su ribari zadržali mnoge drevne tradicije. Huančako je, međutim, poznat još po nečemu.

U njemu je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća neko vrijeme boravio glasoviti norveški istraživač Tor Hejerdal. Upravo družeći se sa ribarima iz ovog ljupkog mjesta i svakodnevno slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima u Pacifiku i prahistorijskim kontaktima - Hejerdal je došao na ideju da se upusti u avanturu svoga života. Da organizira ekspediciju "Kon Tiki" i tako potvrdi da je u prošlosti uistinu moglo biti kontakata između naroda sa pacifičkih otoka i naroda Južne Amerike.

Kako je poznato, 28. aprila 1947. godine, Tor Hejerdal se na krhkom splavu od site, otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba je bila krajnje neizvjesna i najviše je ovisila o prirodi jugoistočnih vjetrova i od Humboldtove morske struje koja zapljuskuje otoke južnog Pacifika. Nakon dramatične plovidbe koja je trajala 101 dan, norveški je istraživač stigao na polinezijsko otočje Tuamoto. Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući vjetrovima i morskim strujama mogli ploviti i do najudaljenijih odredišta.

Dok boravimo u Huančaku uvjeravamo se da jahanje na morskim talasima uz pomoć čamaca od site nije izumrlo. Naprotiv, ono ovdje - moglo bi se reći - doživljava i neku vrstu preporoda. Konačno, i spomenik "Kobiljeto del Mar", podignut u središtu grada, kao sjećanje na drevne jahače na morskim talasima, svjedoči da se ovdje duboko poštuju prošlost i tradicja...

U nastavku: ZAMELO IH VRIJEME...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija "RAPA NUI"

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Zadnje ažuriranje utorak, 03 mart 2015 10:36
Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved