Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

ZAMELO IH VRIJEME… (39)

Olantajtambo je, kažu legende, smatran svetim i u njemu su bila pohranjivana srca mrtvih inkanskih suverena, dok su njihove uzvišene mumije počivale u kraljevskim odajama u Kusku, udaljenom gotovo 90 kilometara.

Pred nama leži veličanstven prizor. Prostrana dolina koju je ko zna prije koliko miliona godina stvorila hirovita rijeka Vilka Nota. Ona će nešto niže, prema zelenom beskraju tajnovitog Amazonu u koji se ulijeva, dobiti novo ime - Urubamba - a pri samom ušću, pri kojem stišava svoju buku i nemire, nazvat će je Ukajali.

Dolinu smatraju jednom od najljepših i najbogatijih na prostranim Andama. Iako se nalazi na nadmorskoj visini od nešto više od 3000 metara, na njenim oblama vlada blaga tropska klima. Zahvaljujući tome njeno plodno zemljište daje bogate žetve. Tu uspjeva sve što je čovjeku potrebno: sočno povrće, jagode, breskve, jabuke, šljive, koka, krompir i "čikljo", jedna vrsta super-kukuruza koji nema premca nigdje u svijetu.

Na ovom, od Boga posvećenom prostoru, od najstarijih vremena naseljavali su se pripadnici visokih kultura Anda. Živjeli su u sreći i blagostanju sve dok se na južnoameričko tlo nisu iskrcali pohlepni španjolski konkvistadori sa braćom Pizaro na čelu. Možda su dolinu zbog prirodnog bogastva i raskoši Inke i smatrali "huakom" - svetom dolinom!

DREVNI RITUAL: Već dvadesetitreći dan probijamo se planinskim vrletima Anda i evo nas napokon na domak obala rijeke Vilka Note. Dolje, u svetoj dolini leži i naš cilj – neveliko mjesto koje se ugnijezdilo postranice kako bi kontroliralo cijelu dolinu. Zove se Pisak i jedno je od najstarijih mjesta u peruanskim Andama.

Nedjelja je u Pisaku pijačni dan i na trgu Placa Principal vlada živopisno šarenilo. Još od ranog jutra sa Anda se slijevaju rijeke sirotih, ćutljivih Indiosa. Donose plodove mukotrpnog rada u nadi da će ih unovčiti i da će za novac kupiti ono što im je najnužnije - ulje, so i šećer.

Nedjeljom u Pisak dolaze i potomci Inka. Kečue. Odjeveni u tradicionalne nošnje izazivaju znatiželju lokalnog pučanstva i rijetkih stranaca. Okupljaju se oko nevelike crkve i duvaju u "kćeri mora", kako nazivaju goleme morske školjke, koje im služe kao neka vrsta truba. Taj ritual je, kažu, star više od pet stoljeća i nitko pouzdano ne zna njegov puni smisao i značenje.

Nešto više od tristo metara iznad Pisaka Inke su podigle svoj grad - Stari Pisak. Bila je to moćna utvrda sa svim gradskim sadržajima i najvažnijim svetištima - Hramom sunca i Hramom mjeseca. Do njega se teško dolazilo a za neprijatelje bio je gotovo neosvojiv.

FASCINANTNA POVEZANOST: Terasasto zemljište za žitna polja, koje su Inke formirale na planinskim liticama predstavlja pravo malo graditeljsko čudo. Kao gnojivo koristili su ptičji izmet i riblje glave, a za vrijeme sušnih ljetnih mjeseci, od maja/svibnja do septembra/rujna, zemljište je precizno navodnjavano i omogućavalo je stanovništvu grada prehranu tokom cijele godine. Najveći dio zemljišta bio je u kolektivnom vlasništvu lokalne zajednice i u njegovoj obradi, sjetvi i žetvi učestvovali su svi – od najmlađih do najstarijih žitelja.

U Stari Pisak se stizalo uskim kamenim putevima, često opasnim stazama prepunim zamki. Radi se o nepristupačnim kaldrmisanim putevima koji su vodili preko vrletnih Anda, nerjetko premoštavajući vrtoglave ambise i kanjone. Bila je to cestovna mreža duga preko 40.000 kilometara, koja je povezivala najudaljenije krajeve carstva Inka - od dalekog Ekvadora do Čilea i od Pacifika do Amazonije.

Drevni graditelji nisu priznavali nikakve prepreke. Preko planinskih bujica podizali su improvizirane mostove od pruča i isprepletenih žilavih lijana, kroz stijene su probijali tunele, poput ovoga dugog 16 metara kroz koji smo upravo prošli da bi se približili Pisku, a na samim ivicama vrtoglavih litica vješto su uklesavali putne staze koje su stizale do najudaljenijih i najnepristupačnijih utvrđenja golemog Carstva. 

ĆUDESNI OLANTAJTAMBO: Stari Pisak je samo jedan od desetak naselja i gradova podignutih iznad najplodnije doline Anda. Desetak kilometara nizvodno, tamo gdje se rijeka Vilka Nota naziva Urubambom, što na kečua jeziku znači "paukova mreža", uzdiže se naš krajnji cilj – grad-tvrđava Olantajtambo (Ollantaytambo)!

Kiklopsko utvrđenje je podignuto na jednom strategijski izuzetno povoljnom položaju, na strmom planinskom grebenu iznad rijeke, koje suvereno dominira kotlinom i nijedan ga neprijatelj nikada nije uspio da osvoji. Olantajtambo je jedna od najvećih misterija drevnog Inka carstva. Čovjek se pita kako je uopće bilo moguće ovako grandiozne građevine podići na vrtoglavoj visini i na gotovo nemogućem terenu.

U džinovskim geometrijskim megalitskim zidinama, koje nisu vezivane nikakvim vezivnim materijalom, nego su kameni blokovi slagani jedan na drugi po nepravilnom redu, postoji najmanje šest kamenih blokova težih od pedeset tona, koje su vješti graditelji Inka na neki čudan i nama krajnje nejasan način iz udaljenog kamenoloma, s druge obale rijeke Urubambe, uspjeli prebaciti na ove, orlovske visine. Kako i na koji način, to će izgleda ostati zauvijek tajna.

Olantajtambo je, kažu legende, bio čuven još po nečemu. Smatran je svetim i u njemu su bila pohranjivana srca mrtvih inkanskih suverena, dok su njihove uzvišene mumije počivale u kraljevskim odajama u Kusku, udaljenom gotovo 90 kilometara.

ORLOVSKO GNIJEZDO: Poput kakve neprocjenjive nagrade, istinsko zadovoljstvo čeka nas na kraju svete doline, tamo gdje rijeka Urubamba nestaje u zelenom baldahinu neistražene Amazaonije. Tamo, na kraju, gdje je prašuma prekrila kanjon i učinila ga divljim i opakim, tamo se ugnijezdio Maču Pikču (Machu Picchu). Graditeljsko čudo Anda!

Za otkriće Maču Pikčua dugujemo američkom arheologu i pustolovu Hajremu Bingamu. Otkrio ga je sasvim slučajno u julu/srpnju 1911. godine dok je tragao za posljednjem utočištu Inka, legendarnim gradom Vilkabambom, koji nikada nije otkriven.

Otkako je palo njihovo carstvo u ruke pohlepnih Španjolaca, iz ovog su nepristupaćnog područja, Inke decenijama vodili  uzaludni gerilski rat protiv okrutnih osvajača. Povremeno su nanosili Španjolcima teške udarce, ali su ih i sami primali. Na kraju, u Maču Pikčuu su ostale samo žene i starci. To potvrđuju i otkrivene grobnice u kojima leže posmrtni ostaci 150 žena i samo 13 muškaraca. Ipak, do ovog  grada u dolini divlje Urubambe Španjolci nikada nisu uspjeli doći.

MJESTO NA KOME JE VEZANO SUNCE: Maču Pikču djeluje kao orlovo gnijezdo. Smješten je terasasto na vrletnim stijenama okruženim nepristupačnim kanjonima i riječnim bujicama koje se gube u zastrašujućem beskraju Amazonije. Više od stotinu stepenica povezuje različite razine njegovih kamenih zdanja. Ostalo je prilično očuvano ukupno 216 građevina: palate, hramovi, radionice, skladišta i stanovi.

Na najvišoj platformi izdiže se kompleks hramova. Ovdje su svećenici Inka prinosili žrtve Bogu sunca. Ipak, najznačajnije i najsvetije mjesto  podignuto je na najvišoj platformi. Naziva se Inti-huatana, što na jeziku starosjedilaca znači "mjesto na kome je vezano Sunce".

Ovaj iz žive stijene isklesani kameni stup imao je višestruku namjenu. Služio je kao solarna opservatorija, žrtvenik, ali i kao sunčani sat.

Kako vidimo, Inti-huatana se uzdiže iz jedinstvenog kamenog postolja, u koji su spiralno uklesani platforme različitih visina što vode na gore, prateći sunčevu putanju tokom cijelog dana. Njegova je sjenka precizno određivala satnicu, ali i kalendarske datume za poljske radove, vjerske ceremonijale i praznike. 

GRAD PUN TAJNI: Od svih poznatih Inka gradova jedino je u  Maču Pikčuu, Inti-huatana ostala netaknuta. To je još jedan dokaz da Španjolci, koji su slične predkriščanske sunčeve kazaljke držali za "đavolja djela" i po pravilu ih spaljivali i rušili, uistinu, nikada nogom nisu stupili u ovo tajanstveno mjesto.

Nakon senzacionalnog otkrića 1911. i iskopavanja 1913. godine, Maču Pikču je ponovo izbio na naslovne strane svjetskog tiska 1982. godine. Tada je peruanski arheolog Jenei (Yeney) Valdez otkrio novu arheološku riznicu: dvije još veće ruine - KuilaPatu (Quillapata - "Mjesečeva terasa") i ČaskaPatu (Chaskapata - "Venerin put") - udaljene tačno pet kilometara od ovog mjesta.

Do danas nitko nije otkrio ko je podigao Muču Pikču, kada se to dogodilo, kako se grad stvarno zvao i zašto je kasnije napušten do posljednjeg stanovnika. Takve zagonetke fasciniraju znanost, tim više, što duže ostaju neodgonetnute. Ali i bez ove “bijele tačke” u svojoj misterioznoj prošlosti, ovo je mjesto po svemu jedinstveno na našoj planeti. To mu, prije svega, daje njegov veličanstveni položaj. Izgrađen je na jednom vještački izvedenom planinskom prijevoju i djeluje potpuno harmonično sa divljom prirodom koja ga okružuje i prekriva poput zelenog baldahina.

JEDINSTVENO MJESTO: Nije nikakvo čudo što je Maču Pikču danas največa turistička atrakcija u cijelom Peruu, a možda čak i u Južnoj Americi. Godišnje više od 300.000 ljudi iz cijelog svijeta upušta se u jedinstvenu avanturu i polazi na četverosatnu vožnju željeznicom od Kuska (Kuzco) do grada duhova smještenog na liticama iznad kanjona Urubambe. Uz to, ka ovom jedinstvenom odredištu svakodnevno žuri na hiljade osoba, koji se odvaže da krenu starom Inka-cesteom (El camino Inca), što se probija po opasnim planinskim vrletima .

Sudeći po broju stambenih zgrada, stručnjaci su izračunali da je u ovom zagonetnom gradu nekada živjelo oko 1000 ljudi. Priraštaj stanovništva je, po svoj prilici, bio strogo ograničavan.

Prema jednoj pretpostavci, mnoge djevojke su posvećivane bogu Sunca (od koga prema legendi i potiču Inke) i tako ostajale neudate i bez potomstva. Prema drugom vjerovanju, broj stanovnika je regulirao sam vladar šaljući prekobrojne u druga naselja, dok su po trećoj hipotezi, ovdje postojala stroga pravila koje porodice mogu imati djecu, a koje ne.

Maču Pikču je mogao biti jedno od sjedišta carevine, možda religijski centar, možda posljednje kraljevsko utočište, a možda i centar cjelokupne imperije u vrijeme kad su se Inke povlačili ispred nemilosrdnih Španjolaca. U svakom slučaju, Maču Pikču je veoma dugo imao kontroliran broj stanovnika i u privrednom pogledu bio je potpuno nezavisan, što mu je omogućavalo da ostane slobodan sve dok ga stanovnici potpuno nisu napustili.

U nastavku: PORUKE IZ NINIVE

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

 

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Zadnje ažuriranje petak, 13 mart 2015 12:49
Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved