“Ustani”, reče Jahva Jonu, “idi u Ninivu, grad veliki, i propovjedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.”

Citat iz Biblije

Noć u Ninivi mi nije donijela smiraj duši. Čim sam sklopio oči i utonuo u san preda mnom kao da su se počeli odvijati neki drugi moji životi kojih na javi nisam bio svjestan. Gledao sam meni nepoznate krajolike, nekako čudno razlivene i nejasne, kao da su sa slika italijanskih impresionista, iznad kojih sam letio kao ptica svjestan svoje nenadane moći da mogu da letim kamo zaželim; zatim je sva moja ćula ispunila neka uznemirujuća buka nalik grmljavini ili topotu konja u kojoj su se miješali ljudski glasovi i krikovi, pa sam zatim slušao daleki huk rijeke i onda je najednom zavladao bezprijekoran mir, a mene više nije bilo na nebu, nego sam kao dijete nesvjesno šta se to oko njega zbiva, oduševljen ljepotom i zadivljen nenadanim idiličnim prizorom, ležao na prelijepoj poljani prekrivenoj bezbrojnim bokorima mirišljavih ljubičica. Jedino što sam se u tom trenutku pitao jeste kako ću preko tog prelijepnog cvijetnog, mirišljavog prirodnog ćilima, do svog roditeljskog doma u Tešnju, kako ću a da ne zgazim nijedan cvijet i iza sebe ne ostavim trag.

GRAD OD TRI DANA HODA: Ujutru, tek što se sunce promolilo na istočnom horizontu, s prozora moje sobe u skromnom pansionu “Samy Ramis” pružao se prelijep pogled na ono što je ostalo od drevne Ninive. Žalosne ruine u kojima se skrivala cjelokupna memorija ne samo ovog biblijskog grada nego i cjelokupne Mezopotamije. Negdje u dnu mog vidoktuga, u jutarnjoj majskoj izmaglici, nazirali su se bijedni ostaci veličanstvenog zigurata koji je dominirao nad usnulim gradom, u kome su se u pradavnim vremenima svakodnevno odvijali tajnoviti obredi u čast božice Ištar.

Smještena na dva brežuljka, Kujundžik (Kuyunjik) i Nabi Junus (Nabi Yunis), na obalama svete rijeke Tigris, na karavanskom putu između Mediterana i Perzijskog zaliva, s jedne strane zaštićena rijekom, a s druge strane nepristupačnim močvarnim područjem, Ninivu su s pravom nazivali “grad od tri dana hoda”, jer se prostirala na prostoru većem od sedam četvornih kilometara. Kada bi se umorne trgovačke karavane približivale jednoj od petnaest gradskih kapija nazvanih po sumersko-asirskim božanstvima i ukrašenim veličanstvenim reljefima iz sumerske mitologije, zastajale bi bez daha pred dvostrukim kamenim zidinama “visokima poput planine”, kako se kaže u Bibliji. Gradske zidine, nazvane sumerskim imenom Bad-Imgallabi-Lu-Susu - Zidine čija slava odbija neprijatelja – bile su neosvojive a prostirale su se dvanaest kilometara oko grada čineći jedinstveni odbrambeni prsten. U Ninivi je živjelo blizu 180 hiljada stanovnika, a kroz grad je proticala živopisna rječica Khosr, koja je na samom rubu grada uticala u močni Tigris.

KRALJEVSKE PALAĆE: Dok sam to jutro sa svog prozora sa sjetom promatrao žalosne ostatke nekada najznačajnijeg grada u Mezapotamiji, pokušavao sam u mašti oživiti sjaj prijestolnice najmočnijeg suverena Asirske carevine kralja Asurbanipala (oko 668. – 626./7. pr.n.e.), koji je za života porazio mnoge neprijatelje i priključio Babilon, Perziju, Egipat i Siriju svom carstvu, ali i stvorio najveću i najznačajniju glinenu biblioteku starog vremena. Bio je to kralj nad kraljevima, ali i visoki svećenik boga Asura, poklonik učenosti i narodnog stvaralaštva, povijesti, astrologije, matematike i stranih jezika.

Tu negdje bila je podignuta veličanstvena kraljevska palača sa preko osamdeset soba ukrašenih mnogobrojnim skulpturama i reljefima na kojima su prikazani božanski likovi, religijske svečanosti i obredi, ratni pohodi i prizori iz mitologija, dvorske igre, lov... Nešto dalje, na brežuljku Kujundžik, uzdizala se i prelijepa palača kralja Sanheriba (705.-681. pr.n.e.) u kojoj je 1852. godine britanski pravnik i arheolog-amater Ostin Henri Lejard (Austen Henry Layard) otkrio dvije dragocijene prostorije koje je nazvao “sobama zapisa” ili “kućom svitaka”, prepune povjesnog i kulturološkog blaga.

U tim prostorijama, ali ne samo u njima – otkrivena je najveće blago Ninive - čuvena Asurbanipalova biblioteka 26.000 glinenih pločica, zasigurno najznačajnije zbirka pisanih svjedočanstava i dokumenata babilonsko-asirskog kulturnog područja. Sve “knjige” su bile ispisane klinastim pismom i uredno katalo­gizirane po tematskim oblastima. Neke su bile posvećene povijesti, neke umijeću i etici vladanja, druge religiji i magiji, zatim znanosti, tajnim učenjima, astrologiji, geografiji, matematici, poeziji…, a tu su bili spremljeni i povjerljivi kraljevski dokumenti.

NEVJEROVATNA ZNANJA: Zahvaljujući Asurbanipalovoj biblioteci, istraživači su otkrili da je astronomija, odnosno astro­logija, zauzimala jedno od najvažnijih mjesta u asirsko-babilonskoj tradiciji i kulturi. Moglo bi se mirne duše reći da su oni utemeljitelji astronomije: oni su bili opčinjeni pomijeranjima nebeskih tijela, dali su imena horoskopskim znakovima, a smatra se da su bili i prvi koji su znali izračunati kad će nastupiti pomračenja Sunca ili Mjeseca.

U biblioteci su pronađeni izvještaji kraljevske zvjezdarnice o praćenju kretanja pojedinih planeta, a pronađena je i pločica s brojem “Velike konstante“ – 195 955 200 000 što je predstavljala ravno 200 milijardi godina. Riječ je o dužini vremenskog perioda koji je neophodan da se sve planete, Mjesec i Sunce vrate u početni položaj na zvjezdanom nebu. Kako i zašto im je bio potreban ovaj fantastični podatak?!

Istraživači su ustanovili da su Asirci imali prefinjen smisao za bilježenje važnih događaja, koji su obilježili određene vremenske periode. O tome svjedoče odaje kraljevske palače koje su bile prepune historijskih podataka i slikovnih i reljefnih prikaza ratnih pohoda, pobjeda i velikih građevinskih podu­hvata. Datumi i opis koji prate svaki zabilježeni ili oslikani događaj i pažnja kojom su upisivali imena zaslužnih vojskovođa, kraljeva i prinčeva, neosporno govore o povijesnoj preciznosti kojoj su težili asirski kroničari.

Pored tekstova o bitnim historijskim i astronomskim događajima, otkrivene su dragocijene kronološke tablice i dugačke listine imena kraljeva i kraljevskih dinastija, te godine njihovih vladavina. Pronađen je i čuveni Ep o Gilgameshu, pa čak i jedan zapis kralja Asurbanipala, koji je doslovno zabilježio: „U krajevima kroz koje sam prolazio video sam kedar, čempres, šišmiš, mirtu, smreku, badem, hurmu, abonos, maslinu, tamarindu, hrast, smrdljiku, orah, jean, paskvicu, gorkoslad, vrbu, šipak, šljivu, krušku, dunju, smokvu, lozu...“.

NOVA SAZNANJA: Stoljeća i ratovi, međutim, uništili su sve vrijedne građevine i spomenike i ugasili mnoga sjećanja na blistavu Ninivu, na koja su - kako Biblija svjedoči – bjesomučno nasrtali mnogi neprijatelji. Njenu slavu s vremenom je preuzeo Babilon, grad poroka i bahanalija - u čijoj je sjenci priča o Ninivi definitivno zamrla mnogo prije nego što će Babilon doživjeti njenu sudbinu.

Posljednjih godina o Ninivi se ponovo razgovara u znanstvenim krugovima. To možemo zahvaliti profesorici Stefani Dejli, koja je nakon 20 godina upornog istraživanja sakupila dovoljno činjenica da ispravi jednu golemu povjesnu zabludu i da dokaže da je čuvene Semiramidine viseće vrtove, jedno od sedam svetskih čuda antčkog svijeta, dao izgraditi asirski vladar Senaherib u Ninivi a ne, kao što se do sada mislilo, car Nabukodonosor II u Babilonu.

Strpljiva višedecenijska istraživanja profesorica Dejli je objavila u knjizi „Misterija visećih vrtova“ u kojoj je iznijela četiri ključna dokaza, koja obaraju sve dosadašnje teorije.

KLJUČNI DOKAZI: Prvo, proučavajući historijske opise visećih vrtova, shvatila je da impresivni bareljef u Senaheribovoj kraljevskoj palati u Ninivi zapravo oslikava drveće koje raste na krovovima, upravo kako je zapisano u starim opisima Semiramidinih visećih vrtova. Taj ključni originalni bareljef bio je izgubljen sve do sredine 19. stoljeća. Kada ga je otkrio britanski istraživač Ostin Henri Lejard bio je u tako jadnom stanju da su mnogi sumnjali da će mu bilo kakva umjetnička intervencija uspjeti vratiti nekadašnji sjaj. Srećom, jedan umjetnik iz Lejardove ekipe prethodno je precrtao bareljef, i taj crtež, do kojeg je došla profesorica Dejli, za koji tvrdi da su na njemu oslikani vrtovi, nalazi se u Lejardovoj knjizi o Ninivi, objavljenoj u Londonu 1853. godine.
Prilikom daljeg istraživanja prof. Dejli je primjetila da je moguće da je, nakon što je Asirija opljačkala i osvojila Babilon 689. godine pre n.e., asirski glavni grad Niniva smatran “Novim Babilonom” - što je dovelo do kasnijeg vjerovanja da se viseći vrtovi nalaze u Babilonu.

Daljnjim istraživanjima, ona je oktrila da je najmanje još jedan grad u Mezopotamiji, Borsipa, pominjan kao “drugi Babilon” i to još u 13. stoljeću prije n.e, što dokazuje da su u prastarim vremenima imena određenih mjesta nerjetko korišćena da bi se opisali neki drugi gradovi i mjesta.

ČUDESNI VRTOVI: Ipak, glavno otkriće bilo je kada je došla do dokaza da je kralj Senaherib preimenovao imena svih ulaza u Ninivu i dao im imena koja su se tradicionalno davala kapijama Babilona, a to su bila imena sumersko-asirskih božanstava. Tim slijedom i Niniva je, vjerovatno, postala “Novi Babilon”!
U daljem istraživanju, profesorica Stefanija Dejli je uporedila topografiju Babilona i Ninive i shvatila da predjeli oko Babilona nisu uopće bili pogodni za navodnjavanje visećih vrtova. I, na kraju, ne manje važno, Dejli je zaključila da su vrtove opisivali historičari koji su, zapravo, obilazili prostore oko Ninive, a ne oko Babilona!

Semiramidini viseći vrtovi uistinu su izgledali čudesno lijepo i nije nikakvo čudo da su uvršteni u sedam svjetskih čuda antike. Našao sam negde podatke da su izgrađeni kao polukružne, višespratne vještačke uzvisine visine oko 25 metara. Prilaz vrtovima imao je izgled teatra a u podnožju se nalazio veliki bazen u koji su se ulivali mali žuboreći potočići koji su tekli sa njegovih strana. Svaka strana bila je četiri pletara duga, a unutar svakoga sprata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na visoke stubove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča, koje su bile prekrivene slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na asfalt je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Spratovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bele boje.

Drveće i cvijeće bili su zasađeni na malim vještačkim poljima. Cio vrt bio je prečnika 120 metara, i smatra se da ga je navodljavalo najmanje 35.000 litara vode koja je sprovođena sistemom kanala i akvadukta iz regiona udaljenog čak osamdeset kilometara. U samom vrtu voda je podizana na viši nivo uz pomoć velikih pumpi - sisaljki sa vijkom. Zanimljivo je da Babilonski spisi o Semiramidinim vrtovima ne govore ništa pa su neki historičari s razlogom smatrali da su viseći vrtovi puka izmišljena, ali istraživanja profesorice Stefanija Dejli pokazuje da su stvarno postojali. Doduše, ne u Babilino nego u zanosnoj Ninivi!

A ko je bila Semiramida?

NEODOLJIVA BOGINJA: O njoj postoji više legendi ali je meni najdraža ona koje govori da je bila mitska junakinja božanskog porijekla, kći boginje ribe Atagartis iz Askalona u Siriji. Međutim, rano napuštenu odgajili su je golubovi, sve dok je nije našao Simas – kraljevski pastir. Legenda kaže da je nakon toga srela Ninusa, mitskog osnivača Ninive. Impresioniran njenom ljepotom i mudrošću, Ninus je uzima za ženu. Imali su sina Niniasa, koji je naslijedio oca i Ninusa podigao veličanstveni mauzolej u blizini Babilona, devet stadija visok i deset širok.

Legenda dalje kaže da je Semiramida bila veliki graditelj. Podla je velike gradove, posebno Babilon, spomenike i puteve kroz nepristupačne planine. Projektovala je i naredila izgradnju i Visećih vrtova koji su nazvani po njenom imenu. Na kraju vladavine, nakon 42 godine, prepušta sina Niniasa i netragom nestaje. Prema onome što se smatra originalom te priče, pretvara se u golubicu i od tada biva obožavana kao boginja.

Slijedi: ZABORAVLJENA SJEĆANJA >>>

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!