Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

REALNE OSOBE IZ SVIJETA MAŠTE - STVARAMO LI SAMI SVOJU STVARNOST?

(genijalni nobelovac William Crookes koji je nizom pokusa ukazao na mogućnost postojanja paralelnih svjetova ovom našem) (genijalni nobelovac William Crookes koji je nizom pokusa ukazao na mogućnost postojanja paralelnih svjetova ovom našem)

Phillip Aylesford je bio engleski aristokrat koji je živio početkom 17. stoljeća, u doba „željeznog kancelara" Olivera Cromwella. Katolik koji je podržavao Kralja bio je oženjen s Dorotejom, kćeri plemića s obližnjeg imanja. Bila je to lijepa ali emocionalno hladna osoba od koje Phillip nikada nije dobio ljubav koju je očekivao. Jednog je dana jahao svojim imanjem, Diddington Manorom, i nabasao na skupinu Cigana koja se utaborila kod jedne šume. Ugledao je Margo, tamnooku i crnokosu ljepoticu i bila je to ljubav na prvi pogled. Nakon što ju je odveo u svoj dvorac i smjestio u prostoriju nedaleko štala, planula je ljubav koja se tajno održavala dok Margo nije pronašla njegova supruga Doroteja i optužila je za vradžbine i otimačinu svog muža. Phillip se prepao mogućeg gubitka ugleda i imanja i nije se suprotstavio suđenju koje je donijelo smrt njegovoj ljubavnici. Ipak, u danima iza toga počela ga je mučiti savjest i često je lunjao, u depresiji, zidinama svog dvorca. Život je okončao samoubojstvom u nastupu rastrojenosti, 1654. godine.

Biografija je to čovjeka koji nikada nije postojao, priča koju je stvorila mašta matematičara i genetičara  Dr Alana Roberta Georgea Owena (1919-2003) i osam dragovoljaca koji su odlučili stvoriti ovu osobu u svojoj svijesti a zatim je pokušati prizvati na spiritističkoj seansi! Ovaj se uzbudljivi i svakako povijesni eksperiment odvijao 1972. godine u Torontu a ostao je poznat kao „Eksperiment Phillip". Iza svega je stajala asocijacija poznata kao Toronto Society for Psychical Research (TSPR) a nijedan od sudionika nije imao nikakve osobite, paranormalne talente. Grupa se sastojala od Owenove supruge Iris, koja je jedina odskakala činjenicom da je neko vrijeme predsjedala kanadskim ogrankom MENSA-e  (udruga osoba vrlo visokog kvocijenta inteligencije, op. a.), jedne domaćice, knjigovođe, industrijskog dizajnera i studenta sociologije a pridružio im se i psiholog Dr Joel Whitton. U pokusu je sudjelovao, kao fotograf i zapisničar, sin Owenovih, Robin. Kako je Owen, rođeni Englez, bio čovjek odlične znanstveničke reputacije koji je u vrijeme Drugog Svjetskog Rata  radio na razvoju radara a kasnije predavao genetiku na Cambridgeu, nitko ne sumnja da je njegov pristup ovoj šokantnoj temi bio temeljen na objektivnim kriterijima.

Naime, spiritističke seanse na kojima se koristilo medije ili tzv. ouija ploču bile su osobito popularne iza ratova kada su ljudi i na takav način pokušavali saznati za sudbine svojih izgubljenih rođaka. Vjetar u jedra vjerovanju u život poslije smrti iz kojeg se javljaju duhovi koje možemo prizvati dala su i neka velika imena znanosti s kraja 19. stoljeća, poput oca moderne radiokemije i nobelovca Williama Crookesa i britanskog fizičara Sir Olivera Lodgea. Crookes je tako opisivao seanse na kojima se doslovce materijalizirala stanovita Katie King, po jednoj verziji medicinska sestra preminula u Indiji a drugoj kći opakog gusara. S okolinom je komunicirala normalno a njen je lik zabilježen i na fotografijama. Fascinaciju tim pokusima ne krije ni Friedrich Engels koji ih spominje u svom djelu „Dijalektika prirode".  Spominju se i neki drugi eksperimenti, poput, recimo, onog kada se kutija izvana obojena crveno nakon spiritističke seanse „presvukla" na način koji je nemoguće objasniti u ovom našem trodimenzionalnom svijetu. Naime, kutija je sada obojena iznutra! Engels s velikim entuzijazmom spominje i neke druge senzacionalne mogućnosti koje proizlaze iz kontakata s drugim svijetom. Metalni se prstenovi povezuju kao da su atomi jednostavno prošli jedni kraj drugih, a Crookes zapanjuje svijet i time što vjerojatno prvi u povijesti daje argumente vjerovanju koje je danas tako rašireno  - postoje paralelni svjetovi ovom našem do kojih možemo pod određenim okolnostima doprijeti.

Sir Olivera Lodgea je na intenzivno bavljenje spiritizmom nagnala i osobna tragedija.  Jedno od njegove dvanaestero djece, Raymond, je poginulo u ratnim operacijama 1915. godine. U svojoj knjizi „Raymond - život nakon smrti" daje snažne opise svojih kontakata s pokojnim sinom, koji čak spominje da „Isusa još nije vidio ali je čuo njegov zvonki glas koji je nevjerojatno lijep". Lodge je eksperimentirao i s kontroverznim talijanskim medijem Eusapijom Palladino, na čijim su seansama stolovi levitirali a događale su se i materijalizacije raznih predmeta. Prema raspoloživim informacijama, Palladino se nije koristila trikovima a čitav je taj period karakteriziran općim oduševljenjem za fenomen spiritizma.

Taj trend nije usporilo ni formiranje skeptične istraživačke grupe u Londonu - Psychical Research Society (PRS, Udruga za parapsihološka istraživanja, op.a.). Udruga je nastala još 1882. godine a imala je zadatak razotkriti sve ono što je prijevara. U tome je često uspijevala a ozbiljnost se ove udruge vidi i iz činjenice da je 1913. njome predsjedavao ugledni filozof i nobelovac Henri Bergson. U novije će se vrijeme na njenu čelu naći i ljudi poput pokojnog Dr Iana Stevensona, istraživača koji se proslavio izučavanjem fenomena reinkarnacije.

I dok se klatno između vjernika spiritizma i skeptika godinama stalno klatilo bez konačnog pobjednika, na sceni se pojavio spomenuti Owen koji je odlučio provjeriti da li ljudi vlastitom sviješću mogu naprosto stvoriti utvaru odnosno izmišljeni lik i dokazati da su svi ti paralelni svjetovi, kako to vjeruju oni koji su pisali indijske Vede, samo produžetak naše vlastite svijesti.  

Owenovi su pripadali kršćanskoj sljedbi United Church of Canada i nisu dvojili oko toga postoji li Bog. Ipak, neke su manifestacije, poput onih sa spiritističkih seansi, smatrali proizvodom  ljudske svijesti čiji je potencijal nesaglediv. Za njih, već u startu, spiritizam nije bio dokaz zagrobna života. 

Prizivanje duha nepostojećeg Phillipa Aylesforda počelo je 1972. godine. Prvih se godinu dana nije događalo ništa. Seanse su provođene pod normalnom rasvjetom i u običnoj prostoriji.

Istraživači su odlučili nešto promijeniti i načinili su snimke područja u Engleskoj gdje je Phillip trebao živjeti. Seanse su se sada odvijale pri prigušenom svjetlu, u mističnijoj atmosferi nego ranije. Prostorija je bila puna predmeta iz razdoblja kada je Aylesford trebao živjeti, a zidovi ukrašeni slikama dvorca u kakvom su istraživači zamišljali da je mogao živjeti. Čak je jedan umjetnik naslikao njegov portret. Povremeno su se pjevale prigodne pjesme i to je donijelo očekivane rezultate. Izmišljeni se Englez javio! Lupajući stolom jednom ili dva puta, za potvrdni ili negativni odgovor. Uskoro se ispostavilo da duh imao osobnost jer je počeo iznositi stavove o pojedinim pojavama, na neke je reagirao čak emotivno, u pozitivnom i negativnom smislu, što se najčešće moglo zaključiti iz brzine njegova odgovora ili snage udaranja stola o pod. Stol se često micao i dizao sam od sebe, a mogao se i vući po podu prekrivenom debelim tepihom za što je bila potrebna znatna sila. U nekoliko je navrata stol čak plesao na jednoj nozi a sve je to uredno zabilježeno u dnevniku eksperimenta. Nedvojbeno je ustanovljeno da duh Phillipa može komunicirati s ovim svijetom na opipljiv način. Tako je mogao proizvesti hladan povjetarac u zatvorenoj sobi a na molbu da ga zaustavi to je učinio. U nekoliko se navrata na površini stola koji je korišten za seanse formirala slabašna ali vidljiva magla a stol se doimao kao da je prožet nekakvim elektricitetom. Najviše je šokirala sposobnost duha da pokrete sam stol, ponekad tako da je njime uz zid zarobio nekog od istraživača. Za Owena je to bio dokaz interakcije neke vrste mentalne energije i materije koji nije opovrgnut ni do danas. Ali, kako ta energija može imati identitet i to još k tome izmišljeni?

Svoj je vrhunac eksperiment dosegao kada je izveden pred 50 promatrača i filmskom kamerom. Virtualni Phillip nije bio nimalo stidljiv i na zahtjev je smanjivao i pojačavao svjetla u prostoriji a u jednom je trenutku stol i levitirao. Proizvodio je razne zvukove, sve to na zahtjev eksperimentatora ali nikada se nije uspjelo s onom najvećom ambicijom - duha Phillipa materijalizirati, kao što je s Katie King to pošlo za rukom Crookesu nekoliko desetljeća ranije.

Grupa se iz Toronta ohrabrila toliko da je odlučila „stvoriti" još nekoliko izmišljenih likova i dati im ovakav život kroz spiritističke seanse. Prva je bila Lilith, francusko-kanadska špijunka koja se „javila" već nakon pet tjedana. Davala je iscrpne podatke o svom nepostojećem životu i u svim  se aspektima ponašala kao stvarna osoba. Isto je bilo sa Sebastijanom, srednjevjekovnim alkemičarem.

Najuzbudljiviji je pokus bilo stvaranje lika iz budućnosti - Axela. I on se ponašao isto kao i njegovi prethodnici, ostavljajući dojam stvarne osobe koja već sada postoji u budućnosti!

U novije će vrijeme na glas doći sličan pokušaj stvaranja fiktivne osobe u Australiji, poznatiji kao „Eksperiment Skippy". Skippy Cartman je djevojčica od 14 godina, proizvod mašte eksperimentatora, koja se javljala na seansama nalik onima Owenove grupe. U pokusu je sudjelovalo šest osoba.

Treba reći da su Owenovi kasnije kontaktirali mnoge parapsihologe, poput Margaret Hamilton Bach, kćeri vinipeškog liječnika Dr Thomasa Glenndeninga Hamiltona koji se proslavio proučavanjem sposobnosti medija kojeg su svi poznavali pod imenom gđa Poole. Spomenuta je gospođa bez kontakta podizala stolove i omogućila kamerama da to snime. I Tracy Wolfson, psihologinja koja je ostavljala tragove na filmskoj emulziji poput mnogo slavnijeg Amerikanca Teda Seriosa utjecala je na Owenove do jedne mjere. Ipak, nakon pokusa koje su načinili nisu više vjerovali da ijedan od fenomena koje su upoznali može predstavljati čvrsti dokaz postojanja života iznad groba.

Igrom slučaja, sreo sam se i s neobičnom eklektičkom duhovnom školom - Eckankarom. U srednjim šezdesetima prošlog stoljeća, znatnu je popularnost počelo u SAD stjecati jedno nesvakidašnje spiritualno učenje koje je predstavio Paul Twitchell iz Kentuckya. Objavio je seriju članaka pod naslovom «Cliffhanger» a koji opisuju fantastične svjetove iznad ovog našeg u koje nas mogu odvesti tzv. Eck majstori, gurui koje ne srećemo na ovoj fizičkoj razini, već oni dolaze iznutra, u meditaciji. Kada to zavrijedimo, oni nas izvode iz našeg tijela u te više sfere na kojima postoje čitavi hramovi u kojima dalje učimo o nečemu što je toliko fantastično da definitivno podsjeća na najmaštovitije znanstveno-fantastične priče. Svi su ti svjetovi popločeni rubinima, safirima, smaragdima i dijamantima, a u njima zrači svjetlo nezamislive ljepote. I to već na onom prvom i najnižem. Blaženstvo i ekstaza su sve veći sa svakim novim nivoom na koji prodiremo slijedeći sviješću Eck, tu božansku energiju koja ima dvije manifestacije - svjetlo i zvuk. Na svakoj od tih razina nas čeka neki drugi majstor a tradicija tih bogoljudi počinje s Gakkom koji je djelovao još na Veneri, dok je tamo postojala civilizacija. Sada su neki od tih učitelja istovremeno u fizičkom tijelu na Zemlji i na tih višim razinama gdje sretnike podučavaju tajnama Svemira. Jedan od njih je, recimo, Fubbi Quantz, Živući Eck Majstor koji je, kako priča ide, živio u doba Gautame Buddhe, dakle negdje 500. godine prije naše ere. Bio je duhovni učitelj perzijskog pjesnika Firdusija a navodno je bio unutarnji vodič Kristofora Kolumba kada je otkrivao američki kontinent. Tada je svoje tijelo učinio besmrtnim i postao čuvar dijela svete knjige Eckankara, Shariyat-ki-Sugmada, u zabačenom tibetanskom samostanu Katsupari koji postoji još i danas u zapadnom Tibetu.  Oni koji nisu izabrani samostan navodno ne mogu otkriti. Drugi značajan lik u panteonu polubogova Eckankara jest Gopal Das,  čovjek za kojeg ova škola tvrdi da je ustanovio kult Ozirisa u Egiptu, još prije tri tisuće godina, a sada je čuvar «Četvrte knjige Shariyat-ki-Sugmada», na tzv. «astralnoj razini». Dakle, u fizičkom ga tijelu nema ali će ga inicirani sresti na tom prvom nivou do našeg. Doduše, tipično indijsko ime baš ne asocira na Egipat. Najstariji je Yaubl Sacabi, mudrac iz doba Mikene koji je još uvijek živ, u podzemnom gradu Agam Desu gdje se nalaze «oni koji se hrane duhom» odnosno oni koji ne trebaju hranu da bi svoja tijela držali u životu. Po tome je Sacabi čak 5000 godina star. Najzanimljiviji je svakako Rebazar Tarzs, jedini za kojeg je Darwin Gross, jedan od svjetovnih vođa Eckankara, uz osnivača Paula Twitchella, tvrdio da ga je osobno sreo u Darjeelingu.  Kako je u redovima sljedbenika Eckankara nakon smrti Twitchella došlo do oštre borbe za vlast, a i samog su osnivača ove religije mnogi prozivali jer je navodno kopirao učenja indijskog gurua Kirpala Singha, sa svih strana ima osporavanja glede autentičnosti pojedinih učenja iz ove tradicije. Ideja je da treba ponavljati zvuk koji se čuje na određenoj razini pa će se majstor te razine pokazati ili će praktikant imati viziju aktualnog gurua koji živi u ovom svijetu koji će ga u njegovu «duhovnom tijelu» odvesti tamo kamo će otići i nakon smrti. Ima, dakako, i mnogo onih koji su tvrdili da putuju u te unutrašnje svjetove te viđaju spomenuta nadnaravna bića koja su nekada bila ljudi ili su danas besmrtnici koji se brinu za opstanak ljudske vrste. Kontroverze i smjene unutar sljedbe stišale su se dolaskom Harolda Klempa, tihog čovjeka iz Wisconsina, koji je zadnjih godina na čelu Eckankara. On je centralu svoje organizacije izmjestio u svoju rodnu državu pa se daleko od hektičke Kalifornije sve smirilo i danas se ne čuje za nikakve skandale vezane uz Eckankar.   

Davno sam imao prilike nazočiti javnom nastupu Grossa i Klempa u Amsterdamu a na sebi sam isprobao i meditaciju koju preporuča Eckankar. U početku nisam iskusio ništa osobito ali jedne večeri, kada sam umoran ležao na kauču u svojoj sobi i ponavljao ime jednog od majstora unutarnjih svjetova, odjednom mi je pred očima naprosto eksplodiralo intenzivno plavo svjetlo iz kojeg je izašao Rebazar Tarzs! Vizija je bila trodimenzionalna i posve realna. Kada sam, još u šoku, zaustio da ga pitam nešto i pridigao se s kauča kako bi mu bio bliže, on je jednostavno iščeznuo. Ostao je osjećaj neopisivog blaženstva koji se širio mojim tijelom.

Godinama kasnije, od jednog ću jogija dobiti isti odgovor na dva pitanja. Jedno je bilo: da li je Rebazar Tarzs stvaran? A odgovor: Ako vjeruješ da je stvaran onda jest, ako ne vjeruješ onda nije. U sjećanje sam prizvao i čuvenu uzrečicu o moćima mistika s Istoka: Jogi može stvarati čitave svjetove. Upravo sam u to vrijeme istraživao mit o spiritističkoj seansi na kojoj su uspjeli materijalizirati preminulu suprugu jednog čovjeka koja je bila realna poput spominjane Katie King ali je ipak pobudila sumnju neutješnog supruga koji ju je na kraju seanse pitao: Jesi li ti doista ona za koju se izdaješ? Prije no što je utvara izblijedila, odgovorila je: Ne.....

Ostaju li utvare i svjetovi koje smo stvorili snagom svoje predodžbe ili utjecajem kolektivne svijesti živi i nakon naše fizičke smrti ili nestaju s nama, jedno je od najintrigantnijih pitanja na koje naprosto nema odgovora. Jer, ako su svjetovi koje su proizveli naši umovi stvarni a likovi poput Rebazara Tarzsa naši duhovni tutori, nećemo to moći dokazati nijednom poznatom objektivnom metodom. Ne zaboravimo da su Owenovi svojih čuvenim pokusom na određeni način dali život izmišljenoj osobi. Je li duboka vjera dala život i ljudima poput Tarzsa, Dasa, Sacabija i Quantza ili su oni doista manifestacija univerzalne svemirske inteligencije? Jesu li i Owenove kreature postalne stvarne snagom naše mašte ili ništa nije stvarno, kako je jednom rekao John Lennon?   

 


(duh nepostojećeg engleskog  aristokrata Phillipa Aylesforda je dobio i lice iz mašte onih koji su ga izmislili za potrebe spiritističkih seansi)


(Dr A.R.G. Owen, matematičar koji je osmislio „Eksperiment Phillip“ ne bi li dokazao da u svijetu duhova možemo ličnosti kreirati sami)

  
(duh Katie King koji se materijalizirao na seansama Williama Crookesa)


(malo je poznato da je Friedrich Engels s velikim entuzijazmom pisao o Crookesovim pokusima u svojoj knjizi „Dijalektika prirode“)


(Sir Oliver Lodge, ugledni znanstvenik koji je, uz Crookesa, pobudio najveći interes za spiritizam.
Osobito nakon smrti svog sina Raymonda koji je poginuo u ratnim operacijama, 1915. godine. Svoja iskustva sa „svijetom mrtvih“ opisuje u knjizi „Raymond, život poslije smrti“)


(predmeti koji su se navodno materijalizirali na seansama medija Eusapije Palladino koju je ispitivao Sir Oliver Lodge)


(Eusapina Palladino je na spiritističkim seansama mogla proizvesti efekt levitacije stola, što je vidljivo i na ovoj snimci)


(legendarni talijanski medij Eusapia Palladino)


(i ugledni je filozof i nobelovac Henri Bergson još 1913. godine predsjedao udrugom koja odlučila tvrdnje spiritista podvrgnuti rigoroznoj znanstvenoj provjeri)


(Fubbi Quantz, besmrtni guru Eckankara koji i danas živi u samostanu Katsupari na Tibetu i istovremeno sreće svoje sljedbenike «na unutarnjem planu»)


(Gopal Das kojeg možete sresti samo u meditaciji, u jednom od hramova znanja na višim razinama postojanja)


(Yaubl Sacabi, lik iz mitologije Eckankara za kojeg vjeruju da je star čak pet milenija)


(jedna od verzija izgleda 600 godina starog tajanstvenog tibetanskog lame Rebazara Tarzsa koji se zapravo rodio kao pripadnik malog afganistanskog naroda Amdo)


(umjetnički prikaz hrama Eckankara koji se nalazi «na granici između materijalnog i duhovnih svjetova»)


(«Vodopadi mudrosti» Rona Wennekesa, posvećeni učenjima Eckankara)
 


(Paul Twitchell, osnivač Eckankara,  «najstarije duhovne tradicije na Zemlji» umro je u pauzi svog seminara u hotelu u Cincinattiju, nakon čega je navodno otkiveno da je stariji no što se to moglo zaključiti iz podataka u njegovim dokumentima. Prema izvješću mrtvozornika, Twitchell je umro od ateroskleroze a vjerojatno je u trenutku smrti imao 65 godina)


(Harold Klemp je aktualni Mahanta, odnosno Živući Eck Majstor koji održava misiju u materijalnom svemiru)

Zadnje ažuriranje nedjelja, 25 septembar 2011 13:00
Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved