Pokušao sam doći do Prestona Nicholsa, čovjeka koji je u svojim sada već kultnim knjigama podrobno opisivao kako se prisjetio potisnutih sjećanja na svoj rad u podzemnom kompleksu baze u Montauku. Cijelo se područje prostiralo ispod samog mjestašca Montauk, a zapošljavalo je nekoliko stotina istraživača smještenih na 12 podzemnih katova. Nakon što je prestao raditi za svog poslodavca, neku od bezbrojnih tajnih agencija, Nicholsu je navodno izbrisano sjećanja na sve što je vidio. Na ne baš posve jasan način memorija mu se vratila i on je odlučio progovoriti o najvećim misterijima svih vremena. Znao sam da živi negdje na Long Islandu, ali točnu adresu nije nitko znao, pa sam posegnuo za još jednom vezom iz američkog okultno-znanstvenofantastičnog podzemlja - dr Davidom Andersonom. Negdašnji inženjer u NASA-i je osnovao Institut za putovanje u Vremenu u kojem je, kako mi je rekao, konstruirao cilindar promjera dvanaestak centimetara unutar kojeg je Vrijeme teklo 300% brže nego izvan njega! Vjerovao je da ta promjena može biti kobna za stanice raka i predvidio da će ovakva, prilagođena tehnologija, jednog dana dati fenomenalne rezultate, ne samo u liječenju malignih bolesti, već i uzgoju sjemenki danas nezamislivih svojstava. Anderson je bez sumnje obrazovan stručnjak koji dobro poznaje neke aspekte takovih rubnih istraživanja, no od njega nisam čuo ništa što bi me moglo uvjeriti da je takova manipulacija uopće moguća. Znao sam da poznaje Nicholsa i zamolio ga da me s njime poveže. Zatražio je nekoliko dana i javio se relativno brzo, rekavši mi da se trebam pojaviti u hotelu „Hilton", na dijelu Long Islanda u kojem je vjerojatno Preston Nichols živio. Kiša je lijevala kao iz kabla kada smo se moj prijatelj Richard Handel i ja preko Yonkersa i Harlema uputili prema odredištu na kojem ću konačno sresti ikonu New Age fanatika koji nisu dvojili oko toga da li živimo u dobu fundamentalnih prodora prema Svemiru.

Sjedili smo u caffeu hotela, ali se Preston nije pojavljivao. Anderson nije pokazivao nervozu i mirno je ispijao kavu. Ni nakon sat vemena nije djelovao vidno zabrinutim. Nisam znao je li tako zbog relativnosti protoka vremena ili je naprosto bio naviknut na takvo Nicholsovo ponašanje. U jednom mi je trenutku rekao da je Preston malo paranoidan što se pokazalo točnim kada se pojavio na vratima, mokar od kiše i s prijedlogom da odmah odemo njegovim vozilom kod njega doma, na sigurnije mjesto. Vozilo je bilo stari narančasti školski autobus s golemom antenom koja je bila omotana oko cijelog trupa krntije. Dok sam cupkao na parkiralištu, pojasnio mi je da „oni mogu prodrijeti u naš mozak na frekvenciji od 435 MHz i ovo je jedina zaštita". U autobusu je spavao njegov pas, sasvim nezainteresiran i očito naviknut na iznenađenja. Nehotice mi je na pamet pala zlobna misao da je pas možda dobro maskirani agent kakve tajne službe, ali sam se suzdržao od komentara. Izabrao sam radije toplu kafeteriju hotela. Preston je pristao ali je napomenuo da se ne smije zadržavati predugo, zbog sigurnosnog rizika. Bio je to velik i nezgrapan čovjek kojem je košulja djelomično skrivala povelik trbuh. Govorio je nekako čudno, ali se uskoro ispostavilo da izvrsno barata pojmovima fizike koji su mogli predstavljati njegovu vezu s eksperimentom. Pojasnio je da je inženjer elektrotehnike i da se u središtu projekta Montauk našao igrom slučaja. Kako to da još okolo hoda živ, iako navodno izdaje najmračnije tajne svih vremena, nije pojasnio uvjerljivo. Podsjetio me na teoriju da se „prozor mogućnosti u Vremenu" otvara svakih 20 godina, a sve je počelo još 1923. godine kada je, kako me je uvjeravao, nezaobilazni AleisterCrowley „otvorio tunel između engleskog druidskog svetišta Men-an-tol i točke na Long Islandu, nedaleko Montauka". Obavio je to složenim magijskim ritualom, 12. kolovoza.  Kasnije ću ustanoviti nešto neobično. Istraživanjem Crowleyevih dnevnika saznao sam da je tog dana bio prehlađen i sjedio kod kuće. Dakle, bio je ili daleko od Men-an-tola ili je svoje sudjelovanje u operaciji otvaranja neke vrste prostorno-vremenske pukotine utajio. Što baš nije, znajući njega, jako vjerojatno.

Kako dalje teče priča, ovu je neobičnu karakteristiku Vremena iskoristila ekipa znanstvenika za već legendarni Eksperiment Filadelfija, 28. listopada 1943. godine. Radilo se o pokusu kojim je američka mornarica htjela istražiti moguću nevidljivost za radare broda koji bi sadržavao neku vrstu jakog rotirajućeg magneta u svom trupu.  Nečeg u cijeloj priči izgleda da ipak ima jer se spominje tim znanstvenika sa Sveučilišta u Chicagu koji je još u ranim tridesetima prošlog stoljeća potaknuo ova neobična istraživanja koja su trebala Amerikancima dati značajnu vojnu prednost pred drugim silama tog vremena. Tako se spominje dekana tog sveučilišta dr Johna Hutchinsona, austrijskog fizičara Kürtenauera, Alberta Einsteina, čak i Nikolu Teslu koji je , prema nekima, dao ideju za „nevidljivi brod". U priči se pojavljuje i genijalni mađarski učenjak John Erich von Neumann. Uglavnom nepotvrđena priča prilično nepouzdanih svjedoka spominje ratni brod USS Eldridge u luci Norfolk, koji pred zbunjenim promatračima doista postaje nevidljiv da bi se nakon sat vremena pojavio na jednom drugom mjestu, ali s posadom koja je djelomično poludjela od šoka a djelomično se naprosto stopila s metalnim dijelovima broda! „Vremenski portal" je stvoren, rekao mi je Nichols. Proračuni su pokazivali da će se opet aktivirati za 20 godina, pa je baza Montauk, prvobitno namijenjena ranom otkrivanju sovjetskih zrakoplova koji bi se kretali prema New Yorku, pretvorena u istraživački centar čudnovatih ambicija. Sve su pokrenuli još uvijek živi sudionici filadelfijskog fijaska, prvobitno se nadajući usavršavanju „elektromagnetskog oklopa". Međutim, ono što će se pred njima otvoriti biti će mnogo značajnije od poboljšane ratne tehnologije. Kako kažu dobro upućeni, projekt Montauk je neka mješavina Reichovih metoda manipulacije hipotetičkom orgonskom energijom i iskustava baratanja elektromagnetizmom iz filadelfijske luke. Drugim riječima, u Nicholsovim se opisima gubi granica između mentalnih procesa, paranormalnih i medijskih sposobnosti i fizike budućnosti. Kao centralni dio mi je opisivao „stolac iz Montauka" u kojem je sjedio osobito uvježbani medij koji je uz pomoć jakih energetskih polja otvarao tunel kojim se moglo odšetati u prošlost ali i budućnost! Nezgodno je bilo to da se „tunel" koji puta iznenada zatvorio i onaj koji se u njemu našao bio je zauvijek izgubljen u „paralelnim dimenzijama". Nichols i drugi sudionici pokusa su se domislili nečem jezivom. Posebni su timovi agenata otimali beskućnike s ulica New Yorka i koristili ih kao kuniće u ranoj fazi otvaranja „tunela kroz Prostor i Vrijeme". Kako mi je rekao, tako ih je za vrijeme najintenzivnijih istraživanja od 1983. godine naovamo  zaglavilo desetak tisuća! No, kako većina nije imala obitelji ni prijatelja, to nitko nije primjetio.

Nisam odolio pitati ga što je ono najbizarnije što je vidio u vrijeme svog rada u podzemlju Montauka. „Poslali smo u prošlost jednog subjekta koji je sreo Isusa osobno! - rekao mi je mrtav hladan. „Hmmm, još mi nije jasno kako je moguće da je Isus znao tko je on i rekao mu da povijest ne može promijeniti. Čak mu je dao krv za koju smo kasnije utvrdili da je grupe A. Nije izgledao kako ga danas prikazujemo već kao tipični Židov tog vremena...". Nisam mu vjerovao ni jedne riječi ali je storija ovog tipa bila tako dobra da sam nesvjesno poželio da bude istinita. Život bi bio tako uzbudljiv da je to moguće, pomislio sam. Dok su mi se misli rojile glavom, Nichols je nastavio sa svojom top listom najavantura u Montauku. „Ima onih koji su doputovali iz budućnosti u prošlost da bi izmijenili sadašnjost - ustvrdio je - i ostavili tragove po kojima to možemo dokazati..". Kada se upustio u navođenje imena osoba koja su s vrtila oko Wilson, Cameron i Duncan, stvari su se komplicirale do te mjere da sam posve izgubio nit njegova izlaganja koje je za njega, međutim, imalo savršenog smisla i toliko je miješalo razdoblja da sam si postavio pitanje jesu li svi ti putnici kroz Vrijeme mogli pratiti ono što im se događalo.

Kada se priča o Montauku razvikala, pojavili su se i neki drugi navodni sudionici eksperimenta, primjerice stanoviti Stuart Swerdlow koji je preko „stolice" strahovito pojačao svoje mentalne sposobnosti, ali uz cijenu duševnog zdravlja. Obolio je od postraumatskog sindroma a tvrdio je da su „stolac" zapravo konstruirali vanzemaljci zelene kože i nalik reptilima koji su na Zemlju stigli iskoristivši prostorno-vremenski otvor iz Montauka. On je prvi naveo da se isti takav „stolac", zapravo njegova britanska verzija,  nalazi na obalama rijeke Temze.

Kako je konačno, uz velike žrtve, stabiliziran „tunel u Vremenu" koji je vodio u bilo koji dio povijesti na bilo kojoj lokaciji, temporanauti iz Montauka su lansirani u hodnike golemih piramida na Marsu u kojima su nađeni dokumenti o postojanju kolosalne civilizacije na ovom planetu. Davno prije pojave Čovjeka na Zemlji. Eksperimentiralo se i sa teleportacijom kao i mogućnošću putovanja na udaljene planete kroz ono što iz filmova znamo kao hyperspace odnosno hipersvemir. Najčešće su za ulogu temporanauta pripremani jako mladi ljudi od kojih su mnogi umrli i sahranjeni su na terenima baze, a oni koji su preživjeli, kada bi počeli pokazivati znakove zamora bili bi podvrgnuti posebnoj tehnici pranja mozga pomoću koje su im u glavama stvarane „paralelne osobe" sa sjećanjima na događaje koje nikada nisu doživjeli. Kako je to opisivao Nichols, jednostavno su im usađena sjećanja na čitav jedan novi život i mnogi su od njih nastavili svoj put s novim identitetom!

Ovdje se cijeli cijeli film zakuhava do razina na kojima je nemoguće reći što bi eventualno mogao biti makar odraz istinitih događaja a što fantazmagorija koja graniči s psihozom. Zagonetni se von Neumann pojavljuje čitavo vrijeme iako je umro još 1957. godine. Na pitanje kako je to moguće, Nichols pojašnjava da se u SAD skrivao pod imenom Reinhardt a on ga je našao u skromnoj kući na Srednjem Zapadu. Također ispranog mozga. Likovi iz njegove priče kao da istovremeno postoje i ne postoje u vremenu u koje živimo, a on tvrdi da „je tunel još otvoren i luta naokolo, pa možemo u njega upasti i slučajno". Zanimljivo je da će u godinama nakon mog susreta na Long Islandu javnost zapanjiti i profesionalni američki hrvač Rob Van Dam koji je navodno zaglavio na sat vremena, po našim mjerilima, u nekoj vrsti „vremenskog tunela" gdje je sreo Nikolu Teslu koji mu je rekao „da će se vratiti 2007, i sve privesti kraju..."! Da li se naš Nikola razbijesnio kada je vidio što su od njegova djela načinili Amerikanci ili je to halucinacija hrvača željnog promocije nemoguće je reći.  U svakom slučaju, pitao sam Prestona može li reći nešto što će se dogoditi za razliku od svega što mi je ispričao a već se dogodilo. On je tada, dakle prije desetak godina, pitanje dočekao spremno i pojasnio mi da će se „Vremenska Vrata otvoriti 2003., dva desetljeća nakon što je definitivno obustavljen projekt Montauk i to u gradiću Sterling u saveznoj državi Pensilvaniji..". Ne znam ni gdje se spomenuti gradić nalazi niti sam ikada nakon toga nešto čuo o tome, ali tada sam naprosto morao pitati zašto bi netko obustavljao projekt koji je donio toliko nade za putovanje prema zvijezdama.

U bazi Montauk se iz „paralelnih dimenzija" pojavilo nešto što će kasnije zvati „Monstrum iz Montauka". Sasvim nejasna izvorna fotografija pokazuje golemu životinju nalik gorili, a navodno je ista ta gošća podrobila podosta tehnike u bazi i zaprijetila životima istraživača.  Mozgovi projekta su zaključili da smrtnu opasnost za čovječanstvo predstavljaju i drugi životni oblici, posebice virusi, koji bi mogli navaliti iz drugih svjetova pa je projekt ukinut. Ili je samo nastavljen negdje drugdje. Kao što to biva kod svih teorija zavjere. Zanimljivo je da vrlo popularni film prema romanu Stephena Kinga, „The Mist" („Magla"), tretira probleme koji bi se javili kada bi iz pukotine u Vremenu na Zemlju nahrupila gomila monstruma iz životinjskog carstva. No, priča o montauškoj zvijeri ne završava u kafeteriji hotela „Hilton", tog kišnog popodneva. Na obalama Long Islanda je jednog dana isplivao leš nepoznate životinje za koju se odmah počelo govoriti da je zvijer koja je zaglavila u našem prostorno-vremenskom kontinuumu. Iako su neki pokušavali dokazati da se radi o rakunu, morskoj kornjači, glodavcu, psu, kojotu ili ovci, nijedno objašnjenje ne može pojasniti izgled kreature na slici koja je obišla svijet zavjera i mašte.

Carla  Allena, čovjeka koji je u javnost lansirao pripovjest o Eksperimentu Filadelfija proglasili su „psihički nestabilnom osobom" a Duncana Camerona, Stuarta Swerdlowa, Prestona Nicholsa i druge koji su tvrdili da poznaju tajne projekta Montauk „ljudima  bujne mašte". No, Enrica Chekova, španjolsko-ruskog disidenta koji se u SAD pojavio 1988. godine izgleda da su shvatili ozbiljno. Naime, on je reporteru New York Timesa pokazao satelitsku snimku iz 1970. na kojoj je navodno vidi „vremensko-prostorni mjehur" nedaleko Montauka. Dan nakon toga provaljeno mu je u stan i odnesena samo spomenuta snimka. Jesu li na djelu „ljudi u crnom", mašta ili najveća tajna svih vremena? Bilo što bilo - zabavno je.

http://www.montauk-monster.com/tag/montauk-monster-newsday 

(navodni „monstrum iz Montauka" nađen mrtav na obali mora nedaleko vojne baze Camp Hero na Long Islandu)

 
(fotografija napuštene baze Montauk gdje su se navodno odvijali eksperimenti s putovanjem kroz Vrijeme)

(Men-an-tol, neobična kamena konstrukcija u Engleskoj kod koje je prvi puta stvoren „tunel u Vremenu", još 1923. godine)

(tlocrt na koje je označeno područje podzemnog kompleksa za istraživanje putovanja u Vremenu)

(skice navodnih vanzemaljaca koji su posjećivali Montauk i prenosili tehnološka znanja Zemljanima)

 
(prva knjiga Prestona Nicholsa, sa zlatnim konjem na kojem su ispisana slova nepoznatog porijekla na naslovnici. Nichols kaže da je tako izgledala Zemlja u najdaljem pogledu u budućnost u eksperimentu Monatuk)

 
(je li Isus Krist izgledao kao na ovoj rekonstrukciji odnosno onako kako je to rekao Preston Nichols koji je priznavao njegovo božansko poslanje)

 
(mornarička baza u kojoj je pripreman Eksperiment Filadelfija)

 
(USS Eldridge, brod koji je naprosto nestao pred očima brojnih promatrača i pojavio se sat kasnije, sa katastrofalnim posljedicama za posadu)

(posada koja je prošla kroz Eksperiment Filadelfija)

 
(Al Bielek koji tvrdi da je u posljednji tren skočio preko ograde na palubi USS Eldridgea i „skočio u Vremenu". O njemu je snimljen holivudski film u kojem  igra Michael Parr)

(Preston Nichols)

 
(Nikola Tesla, genij kojeg svojataju svi teoretičari zavjera i smještaju ga u kontekst veza s vanzemaljcima)

  
(jedan ob brojnih grafičkih prikaza mogućeg načina putovanje kroz Vrijeme)

 
(Stuart Swerdlow u društvu još jednog velemajstora teorija zavjere, Davida Ickea)

 
(Rob Van Dam, američki hrvač koji kaže da je zaglavio u „Vremenskom tunelu" i tamo sreo Nikolu Teslu)