Piše: Drago Plečko

Friedrich Nietzsche je u mladosti odgajan kao predani kršćanin da bi u kasnijoj dobi počeo veličati stare Grke i Rimljane jer su „kroz božanstva veličali sami sebe“ i tako, oslobođeni okova dogme dosezali slobodu koju Nitzsche u neku ruku doživljava kao svojevrsni cilj života. Time dolazi u sukob sa crkvenim učenjima i po njemu naturenim moralnim normama što se čini da mu nije bilo ugodno, psihološki gledano i zbog odgoja u mladosti koji ne treba nikako zanemariti. Stvari eskaliraju i kada je počeo tonuti u neizlječivu psihozu Nietzsche se čak počinje u nekim pismima potpisivati kao „Antikrist“.

Uoči te faze rezignirano konstatira da svim ljudima upravlja od rođenja isti nagon – volja za moći.

Iako možda baš nije sasvim tako taj će se princip snažno utjeloviti u gladi za političkom vlasti i moći, liderstvu, idolatriji i, u području duhovnosti, guruizmu. Posve iracionalna želja mentalno zdravih ljudi da ih netko vulgarno iskorištava, potreba da budu vođeni od strane moralno inferiornih likova i prihvaćanje poniženja kao normalne komunikacije još je uvijek predmet istraživanja i sociologa i psihologa.

Bizaran primjer je tzv. Kargo kult, fenomen kada polinezijski domoroci u susretu sa zrakoplovima za prijevoz robe i njihovom posadom spontano izgrađuju pravu pravcatu religiju sa pilotima kao božanstvima! Kao što je rekao Voltaire: da Boga nema trebalo bi ga izmisliti.

Kod istočnjačkih religija iznimno bogatih božanstvima, dapače čitavom hijerarhijom bogova, postavlja se isto pitanje kada imamo u vidu da klasično djelo i osnova joge, Patanjalijeve Joga Sutre, zapravo sadrži detaljne upute za duhovni razvoj bez da naglašava ikakvu potrebu učitelja, gurua ili svetih spisa. Postoji samo jedan termin koji bismo mogli prevesti kao Bog, Univerzalna ili Kozmička Inteligencija, Kolektivna Svijest ili možda Sve-nazočnost a to je Ishwara.

Ipak danas prosječni sljedbenik zamišlja onoga kome se klanja kao guruu ili lideru kao nekog nad-čovjeka koji savršeno kontrolira emocije i besprijekornog je morala. Kao svojevrsna figura ne-biološkog oca. Otuda koncept „oca nacije“. Gledajući nekoga kao neospornog uzora uskraćujemo si priliku da istinu potražimo unutar sebe gdje se ona jedino nalazi.