„...thalamo fuit hospita sancto; Illirys.“

Mantovani, 1489.

Rotonda u Ošlju, sakralni objekt koji se nalazi u Dubrovačkom Primorju, točnije u zaleđu Stona, definitivno pripada svjetskoj kulturnoj baštini i treba učiniti sve kako bi se uvrstio u Program zaštite ugroženih mjesta svjetske baštine (UNESCO).

Neovisno istraživanje koje je proveo tim različitih zanimanja (Igor Šipić, Srđan Nogić, Đino Đivanović, Maro Market, Joanna Gorska) neupitno ukazuje na činjenicu kako u svijetu nije poznat objekt koji više od ispoljenog na najprirodniji način povijesno vjerno oslikava, ne samo tradiciju kršćanstva, već i samu kozmogonijsku biološku osnovicu slike postanka života na Zemlji. Riječ je o otkriću koje religijsko-vjerskoj običajnoj praksi, ponaosob kršćanskoj, istodobno daje pečat zemaljske i kozmičke vjerodostojnosti, s naglaskom na modalitete instalacije. Znanstveno vodi nas u same začetke konceptualizacije svijeta granajući se u više smjerova nove znanosti. 

Naime, nastavljajući se na znanstveno istraživanje Loretske legende, kojom se bavim već čitavo desetljeće i pol, te na izvorno otkriće Matrixa Plejada i njegovu primjenu u prostor-vremenskoj mapi, s punom odgovornošću stojim iza činjenično utvrđene postavke: ilirička točka legendarnog prijenosa, za kojom povjesničari tragaju već stoljećima, matematički i real-prostorno može biti samo pozicija rotonde Ošlje, što je temeljni preduvjet za njenu gradnju, najvjerojatnije u 9. stoljeću, i instalaciju baš u zabačenu brdskom prostoru stonskog zaleđa. U tom kontekstu, pozicioniranje postaja prijenosa na Karti Leopardi zapravo je ključ u rješavanju astrognozijske slike klastera Plejada pa je opravdana bila disertacijska sumnja kako se radi o implementaciji u realni prostor jednog od nebeskih zviježđa. Mantovanijev opis itinerara prijenosa – „...bijaše gošća u odaji svetoj“ – upravo i predmnijeva već postojeći objekt sličnog tipa. Ovaj će zaključak po hrvatsku vjerodajnost prostora, s jedne strane, i poznatu hrvatsku odanost katoličkoj vjeri, s druge, imati dalekosežne pozitivne implikacije, kako po zapuštenost ranokršćanske arhitektonske građe tako i marginalizaciju hrvatske obale.

Istražujući Loretsku legendu, Lujo Margetić je ustvrdio kako se „Trsat neprimjetno uvukao u tradiciju prijenosa – a zapravo je riječ o nekom mjestu, danas nepoznatom, po njemu u staroj despotovini Epir.“ (I. Šipić, Karta Leopardi – vrhunac loretske historiografije, Split, 2012.). Teza koju sam obranio u disertaciji, kako su takve pozicije, izuzev naracijom, uvjetovane i geometrijsko-geografskom distribucijom unutar realnog jadransko-sredozemnog prostora, sad se u cijelosti potvrdila, kao i svi drugi prethodno izvedeni geometrijski obrasci, poput trojanske eponimske matrice i sustava plejadskih kružnica s uporištem u crti afričke obale. Činio se upravo taj aspekt potpuno zaboravljenim i zapostavljenim u svim modalitetima istraživanja Loretske legende, što smo proveli u aktualnom radu, a ukazao je na duboku involviranost hrvatskog prostora, poglavito njegovih kardinalnih jadranskih objekata poput Zadra (Ljuba) i Rijeke (Trsat), ili matematičkih točaka poput Ošlja i visočke pozicije, u ukupnost povijesnosti geografske i kartografske misli sredozemnih civilizacija, od daleke prapovijesti do danas. To još jednom potvrđuje izvornu tezu o geometrijsko-geografskoj uređenosti urbane prapovijesne infrastrukture spram mišljanog nereda spoznajne slike svijeta.

Zaključci napućuju na bezuvjetnu korespodenciju matriksa Plejada i arhitektonske strukture rotonde, a potom i implementacije tlocrta rotonde[1] u sredozemni realni prostor. Aplikativnost je takve razine da je sve nedosljednosti izvedbe i rekonstrukcije rotonde moguće u cijelosti ispraviti spram plejadske matrice. Stoga jedan od temeljnih zaključaka komparativnog istraživanja glasi: upravo je prema njoj morala biti i građena. Istodobno, realnim prostorom Sredozemlja krećemo se u maniri jasno spoznatog svijeta kardinalnih geografskih objekata i svetih mjesta. Budući je riječ o izvornoj znanstvenoj metodi koju sam primijenio u desetinama znanstvenih projekata i studija dostupnih u bibliografskim opisima, nesumnjivo rotonda Ošlje pripada samom vrhu svjetske arheološke ljestvice. Unutar rotonde zapisan je ključ hermopoliske kozmogonije, taj kojeg je sv. Afrodizije, po legendi jašući na devi, nosio u daleki Béziers. Riječ je o prokušanom modelu ostavljanja kodiranih poruka, u ovom primjeru arhitekture objekta, u nekonvencionalnim uvjetima, što za posljedicu ima njihovo sustavno zapuštanje i, konačno, zaborav, brisanje narodne memorije.

Kolega Nogić održao je premijerno predstavljanje timskih nalaza na Zagrebačkom Velesajmu 1. listopada 2016. Sva dokumentarna osnova dostupna je i na dispoziciji svim zainteresiranim znanstvenim i vjerskim institucijama. Zahvaljujem kolegama, Nogiću (akustika objekta), Đivanoviću (etimološka potpora), Marketu (glazbena aplikacija) te kolegici Gorskoj (grafička obrada i dizajn rekonstrukcije), na zanosnom i nesputanom radu.

Dr. sc. Igor Šipić

22. listopada 2016. 

[1] Od nekoliko dosad rađenih tlocrta, kao najprimjereniji korišten je tlocrt autora Pavuše Vežića.