Odgovornost za ljudsku vrstu Bog je podijelio s nama: On je dao princip, mi smo dali alate, ili, moglo bi se kazati i drukčije, vodu smo pustili na mlinove, vatru zapalili u pustinjama, zemlju navrnuli na plugove, jedino je nebo zajedničko svima. Um nije tu da samo motri stvarnost i ono što uoči da proslijedi dalje svojim funkcijama i njihovim organima, tu je, prije svega, da postavlja pitanja na koja stvarnost ne može odgovoriti. Perceptivna korumpiranost uma od strane prirode protivna je kompromitantnoj znatiželji, koja počesto dosegne takav stupanj meditacije da realistično viđenje postaje nihil, slabo i teško razumljiv rub graničnih vrijednosti mozga. Tu više nisu bitna imena ni uloge pojedinaca, bitan je samo princip djelovanja. Danas, sručivši se u arapski brojčani sustav, osvijestio je i sâmo postojanje, ono što čovjeka najviše muči: kako otići s ovog svijeta, kako izići iz ove goleme pjesme stvarnosti, kako prestati pisati sonete kad je more još uvijek tu i još veće, kako poći natrag iz zemaljskog tek u neku hiperboličnu brojku? Kako isprati olovku od svega? Znaš samo da si postojao, bio si, a onda ništa, vječnost.
