Dana 29. 09. 2017. na Sveučilištu Alma Mater Europaea, podružnica Maribor, sjedište Salzburg, smjer Europski poslovni studij, Damir Korica obranio je magistarski rad sa temom: „Opstanak EU? – Narušavanje društvenih odnosa u suvremenoj Europi“.

Na njegovu zamolbu da odgovorim na postavljena mi pitanja, dao sam intervju kojeg ovdje u cjelini donosim. Naime, osim stručne literature koja predstavlja uvodni dio magistarskog rada i ostatak teorije, najvažniji dio magisterija su baš intervjui. Objavljujem ga u zahvalu što mi je uistinu originalnom temom dao povoda progovoriti o hipotezama koje čine temelj njegova rada, a interdisciplinarnošću su dijelom moga znanstvenog opusa:

1)      Hoće li kontinuitet podređivanja žena, zajednički nazivnik različitim civilizacijama i kulturama, dovesti do progresije u rastakanju civilizacija?

2)      Mogu li se kulturološke razlike prevladati, prihvatiti ili će biti vječan kamen spoticanja?

3)      Nije li u praksi dokazano da koncept ortodoksnog patrijarhata ne funkcionira sam za sebe?

4)      Da li su religije kao vodiči nacija uopće potrebni?

5)      Da li današnja Zapadna civilizacija, zapravo u suštini, predstavlja amerikanizaciju svijeta?

6)      Može li jedna civilizacija imati univerzalnu vrijednost koju bi druge civilizacije trebale slijediti? 

Koristim prigodu još jednom mu od srca zahvaliti i čestitati na uspješno obranjenom radu.

1)      Što mislite o izjavi da različite kulture imaju zajednički nazivnik: povijesni kontinuitet podređivanja žena. Ima li argumenata za ovu tvrdnju ili je to  feministički hir?

Zgodno je započeti intervju baš s ovim pitanjem, no prije nego odgovorim, kao digresiju, naglasit ću činjenicu da govorim sa stajališta rezultata i iskustava vlastitog znanstveno-istraživačkog rada u proučavanju povijesnog fenomena kultura mater korijena te matrimonijalnosti života na zemlji uopće. Upravo povijesni kontekst dovodi nas do odgovora o suvremenom feminizmu kao mogućem hiru, pa stoga odmah raščistimo: ne postoji feminizam tipa hira, jer on nije kako se često misli jednoznačan – sociološka, psihološka ili svekoliko društvena podijeljena spolnost, prije bih kazao da postoji diskontinuitet njegova preporoda ili opstanka. To znači istodobno kako ne možemo govoriti o podređivanju žena kroz istoznačnost, već samo o pojedinim njegovim fazama, i u različitosti kultura. Pritom, naprednije kulture uvijek nose u sebi veći stupanj zauzimanja, ne samo jurisdikcijski za prava žene i njen položaj u društvu, nego i za njenu ontofilogenetski kreiranu ulogu u životu ljudske zajednice, što možemo pratiti od starog Egipta, gdje su mitološki Ogdoade u Hermopolisu i Eneade u Heliopolisu utemeljene na dualnosti parova ženskih i muških božanstava, do mezopotamijskih i maloazijskih naroda čije glinene pločice jasno govore o zaštiti udovica, samohranih majki i slično. Danas to potvrđuju nalazi čak i kod Kelta za koje obično držimo kako ih, po Cezaru, oblikuje barbarstvo plemena. Istodobno, neupitna je i matrijarhalnost kulture naših ilirskih prostora, kod Liburna naročito potvrđena. Čini se kako je miroljubivost oduvijek bila ta koja je ponajviše utjecala na određenje mater kulturnog miljea.

Stoga je pravo pitanje prelomnica: kad je za ženu sve pošlo po „zlu“, što i danas nasljedujemo u modernim društvima kroz tezu o ravnopravnosti spolova. Nedavno sam, misleći da govorim u šali, a poslije sam shvatio da je stvar jako ozbiljna, kazao svom kolegi: kad je Stvoritelj dijelio hermafrodita, ženi je dao zemlju, muškarcu motiku. Gdje mi tu vidimo ravnopravnost, na jednu majku svatko može biti ocem? Dakle, moć reprodukcije protivu brojnosti. Ali sad se pojavljuje tu baš nešto što utječe na poravnanje – javlja se ljubav koju nam je Stvoritelj, ma tko bio, udahnuo kako bismo prepoznali sebe u drugomu i drugoga u sebi. Nismo mi samo dva i to različita tijela, ili poetski, pokušajmo doći do te „druge“ unutarnje žene, njenog unutarnjeg svijeta, pa ćemo odmah bolje razumjeti ženu koja svom crno-zatvorenom miljeu dopušta samo pregledne oči. Pokušajmo ući u njih, one nam manje govore o zarobljenici, više o nedostupnosti toj njenoj prirodi, a to i jest ono najljepše što ženu čini ženom, nevidljivom maticom svega živog svijeta, bez obzira na anakronizam tradicije kojeg obično prate konzervativna mišljenja. Pa što ako tu ženu preodjenemo i pustimo šetati ulicama Londona? Jeste li sigurni da je to ista žena? Naš život traje dokle doseže i naš pogled u dubinu svemira. A što je iza toga? U tom smislu moje otkriće geometrijske matrice Plejada, neki kažu epohalno, razvija tu moć pogleda i njegova dubinskog produljenja ne ostavljajući ni trunke sumnje u matrimonijalnost čitavog svemira pa i same Zemlje.

Nažalost, sva moja istraživanja pokazuju – ove stvari bolje su razumjele prakulture, više nego li civilizacijska antika ili čak i recentni „muški“ svijet. Svejedno, ipak snaži ferenczijevska misao o psihoanalitičkoj pozadini problema suvremene žene, jer nije Edip izmišljen, on je stvaran. Zato se i zalažem za promjenu ustaljene paradigme podjele rada kao razdjelnice matrijarhalne i patrijarhalne kulture. Podređivanje žene utoliko je više diskontinuitet od stalnosti koliko je naš odnos spram žene udaljeniji od njene samobitnosti. To je aksiom oko kojeg će se vrtjeti svijet 21. stoljeća, inače nas kao civilizacije neće biti. Plastično kazano, danas smo na vrhu Matterhorna, a kako taj vrh izgleda, pogledajte, sve će vam biti jasno. Dakle, kako natrag? Svijet muškog ega pozornica je bjesomučnosti ratova, nemilost interesnog kapitala pak poprima dramatične razmjere. Ako se to ne promijeni kapitalizam će leći na Sunce. Unatoč tomu što nije riječ o klasičnoj biološkoj borbi za prevlast spolova, a ni o politički obojenom angažmanu ili ideologijskom izboru žene, povrat vrednota maternalističke prirode dugoročno vidim za Zemlju kao jedino moguće rješenje naraslih konflikata zemaljske populacije. Govorim to u ime zajedničkog nazivnika koji vaše pitanje nosi.

2)      Na koji način religijski odnos prema ženama utječe na formiranje kvalitete i funkcionalnosti u obitelji?

Nažalost baš tu sam izučavajući mater kulturu očekivao mnogo više. Međutim, utjecaj religije na položaj žene u društvu je dvojben, pa stoga tu i leže potencijalno najveće rezerve re-materi(jali)zacije. S jedne strane, od žene se traži obiteljska nomenklatura, dakle, naglašena je njena biološka uloga majke, s druge pak prave se teške distance od zahtjeva žene. Riječi koje Isus upućuje Mariji doista muče: Evo ti sina! Jedan moj kolega kaže: „Mariju gledam kroz sebe samoga, kroz svoju bol, patnju, brigu za svoju djecu, uronjavajući dublje u priču o njoj, shvaćam da joj je Isus samo htio ublažiti bol. Međutim, ostao je kamenčić u cipeli, trn u tijelu, zašto ne govori Majko, nego Ženo?“

I zato mislim da je „Ženo“ kad smo otvorena srca, a Majko kad nam se srce steže. Ta dvojnost religijski, prije svega mislim na kršćanstvo, se mora znati uvažiti, poravnati, jer iza svega stoji spolnost kao spremnik života kojeg je Stvoritelj spustio i pustio na Zemlju. A tu je Žena apsolutni vladar. Je li to mučila i našeg Sina, pa je kazao – Ženo!? Osobno držim, nitko se ne može oduprijeti pozivu ljubavi, koja je unutra, u toj sili, dok mi dijelimo zemaljsko. Žena je taj prototip nečeg najsavršenijeg, stvorenog u svemiru. Jedan kraj pupkovine uvijek je na našem trbuhu, na obitelji, a gdje je drugi kraj? Da, svi znamo, kolokvijalno, tamo je negdje – na izvoru života. Ali gdje je on? Genetika je u nas usađena, ali odakle ona, gdje to ona sobom vrije? Zato je prava šteta da danas religije to ne prepoznaju i ne koriste kao najmoćnije oružje u tvorbi pravednijeg svijeta, svijeta ljubavi i mira za kojim ljudska rasa plače milenijima.

 Dakle, što želim kazati? Upravo na tom vrhuncu počivamo ljudskom egzistencijom savršeno se uklapajući u tajnu vjere ugrađene zapravo u tajnu žene. Otklonjena od religijske stvarnosti, tako slabašna granica nadnaravnog popušta pred realnošću u kojoj se oslikava sva ljudska bijeda, dehumanizirani aspekt misije Zemlja. Sve žešći lobizam ravna parlamentarnom moći u smjeru dezintegracije obitelji, obiteljskih veza i tradicija, kultura klona koja nam prijeti krajnji je prag za popravak stanja oštećenog broda. Dugo se bavim Marijinim kultom i dobro razumijem zbog čega svakim danom sve više klizimo u vjerski skepticizam. a istodobno nam se nude osviješteni argumenti matrijarhalno osnaženog društva. Ako hoćete i filozofski, to će biti prekretnica i mogu samo ponoviti: ne pođemo li uskoro tim putem, kapitalizam će uistinu leći na Sunce. Zato ključnu povijesnu ulogu sad imaju hijerahijski aparati, prije svega religije. Nekoć su vodile Svete ratove, papa Franjo danas vapi za mirom, a što sutra? Mislim da su u tim sustavima danas veći problemi, i od samih dogmi, predrasude. Smijemo li mi s njima kroz 21. stoljeće? Krist bi sigurno ostao pri svom – Ženo! Da se poslužim Jonathanom Gottschallom: „ono što je zaista na kocki pristup je rijetkim, dragocjenim stvarima koje su potrebne za održavanje i stvaranje života.“ Ravnopravnost spolova prestanimo politizirati i jednostavno prirodi vratimo njeno.

 3)      Zašto EU funkcionira na principima ortodoksnog patrijarhata? Smatrate li da je razlog tome prevladavanje kršćanske religije?

Pa, dijelom sam upravo odgovorio. Ali, da se vratimo na početak, na ono – kad je sve pošlo po zlu? Sad ću citirati drugoga Jonathana, umnoga Perryja: „Zapravo je lako reći nešto novo o Homeru; teže je reći nešto što je ujedno novo i istinito.“ Tu je čini se žarište problema – sve je počelo epski, sa muškim monomskim Zeusom, mijenjajući egipatsku dualističku praksu. Gottschallova teza iznesena u „Silovanju Troje“, nije samo demonstracija reproduktivnog značenja, u ovom slučaju homerskog konflikta u vezi sa ženama, nego i pokušaj ukaza na nadmetanje između homerskih muškaraca za društveni položaj i bogatstvo kao tek nešto manje izravan oblik reproduktivnog natjecanja. U prostoru smo transkulturalnih patoloških prijenosa i transgeneracijskih prijenosa emocija koji danas postaju nositelji neočekivano izvornih spoznaja. No kako sad nema mjesta širem ekspliciranju, kažimo tek da su moderna načela ortodoksnog patrijarhata produžena ruka homerskog kompleksa epskog kulturnog nasljeđa. Mnogi to razumiju pa temu žene pokušavaju isprovocirati dobro poznatim obrascem teorije zavjere – sruši i prije rušenja! Poslužila im je za tu nakanu upravo ravnopravnost spolova, svojevrsni trojanski konj, bijela rukavica i u njoj muška ruka.

Ne samo EU, čitava svjetska politika i svjetska ekonomija funkcionira na načelima uspostavljenim patrijarhalnim ortodoksom dugog trajanja. Ali, dobro, zadržimo se na našem terenu jer upravo nam je on dragocijen za drugi dio vašeg pitanja. Držim da ste u pravu, jedan od krupnih razloga tomu u Europi jest prevladavanje kršćanske religije, međutim, olakotno, dok u globaliziranom svjetskom poretku društveni sustavi više ne postoje, a politički su izgubljeni za tu utakmicu, pače, uzročnici su stanja, jasno sam kazao: nema tko učiniti zamjenu paradigme ako ne ta vjerska zajednica obnavljujući svoju povijesnu ulogu, dakako, u novim kondicijama. Na mojim mapama komplementarnost i konzistentnost kršćanske infrastrukture u europskom povijesnom prostoru nema alternative, na njima nije izbjeglica, ni političkih granica, niti žice. Ali zato ima Marije. Kao posljednja faza maternalizacije povijesnog europskog prostora, marijanizacija je u posljednjih tisuću godina napravila svoje, sad je na nama hoćemo li samo moliti i vapiti u beznađu ili otvoriti srce? Kritika ovom stoljeću bit će kritičnost zatvorene mase. Stoga kršćanstvo mora pokazati fleksibilnost spram trbušne mater kulture.

Moja vizija njene mekoće u modernoj Europi ne odustaje od prirodnog odabira onog što je u ambijentu i ambijentalnosti u sprezi s plodnošću kao preduvjetom reproduktivne sposobnosti svega onoga što može dati novi život (zemlja-more-žena). Nikakva podjela rada, koja je došla iz marksističke popudbine, a danas se kroz ravnopravnost spolova pokušava reafirmirati kao novo podmetnuto kukavičje jaje. Postavimo li se tako, ono što nam je ugrađeno genetski materijalizirat će se prostorno odnosno maternalizirat će prostor Lorenzova kaosa rekreirajući nanovo izgubljeno i izbrisano lice starog svijeta, fra Markešićeve civilizacije suživota i ljubavi, koju sam i sâm naimenovao „geografijom ljubavi“. Ono što muškarac može učiniti ratom, žena može prirodno. Uvezati prostor, vrijeme i ljude, glavni izazov budućnosti. Naprosto, protiv mlijeka i maternice se ne može. Jeste li ikada čuli da je vuk othranio svoje troje mladunčadi?

4)      Što povezuje krupni kapital, religijske i javne institucije?

Moja istraživanja pokazuju – ta moć je doslovno ucrtana na zemljovidima. Međutim, problem je mnogo kompleksniji i kao bolest privida može ga otkriti samo magnetska rezonanca. Mi dakle ne shvaćamo da je naša stvarnost formatizirana, vrijeme satom, a prostor koordinatnim sustavom, što je izvana progresivno samo po sebi, no iznutra je destruktivno, jer tako narasla moć vladanja prostorom i vremenom nema kamo kad dođe do vrhunca i udari u okvir nevidljivih zemaljskih granica. Otprilike je to problem staklenika ili staklenog zvona. Pokažemo li prstom na neko mjesto na karti mi nismo ni svjesni da je u njemu već ugrađen taj trolist moći, ne znamo da prst stavljamo na nešto istodobno koruptivno, politizirano i sveto. Ponori suvremenog društva su periodi inkvizicije i kolonijalizacije, sad im se priključuje i treći stup – globalizacija. I zato opet ponavljam, tko u tom trolistu to može razbiti ako ne svetost? Hoće li kapital dragovoljno odstupiti, hoće li političke kaste to učiniti? Kad kažem – ja u to ne vjerujem, istodobno znam da oni to neće učiniti, ali izražavam i vjeru u postupne i radikalne pomake unutar sadržaja religije. Jer u kapital ne smijem vjerovati, politici ne vjerujem inače, pa što ih onda povezuje drugo osim manipulacije. Mi nismo samo fizička bića, nije samo fizičko ni ono što takav komplot uvjetuje. Uostalom, tko je tu zadužen za Istinu? Religije moraju osvijestiti svoja vjerovanja, nade se moraju očovječiti. A što je to onda, koga to lijepo prepoznajemo? Ulazimo li doista u razdoblje apokalipse i Velikog povratka?

5)      Na koji način koncept ortodoksnog patrijarhata utječe na globalizaciju? Da li je ubrzava ili je kočnica?

Možda sve ovo što govorim izgleda imaginativno, međutim, ja tu zamišljenost živim. Globalizacija je mogla biti i drugog tipa, ali nije, kapital se mogao ravnomjernije rasporediti, ali nije, politika se mogla staviti u opći interes čovjeka, ali nije, odcijepila se, atomiziralo se staničje, atomium danas povezuju sve vidljivije crte manipulacije. Kad muž izgubi kontrolu nad obitelji, on ju napusti, okrene glavu i ode, najčešće k drugoj ženi. Dakle, problem je psihobiološki što akcelerira nevjerojatnim ubrzanjem procesa. Raspadanje se multiplicira i nema veze s ljudskim slobodama. Vidjeli smo to lijepo na primjeru entiteta „crnih očiju“. Sasvim suprotno uspostavi patrijarhalne organizacije društva koja doduše globalizira nešto zatvoreno, nedostupno, ali uvijek s nevidljivom rukom u tuđem džepu. Možda je moj jezik isuviše alegoričan, ali, vjerujte mi, život i jest alegorija. Ako ne znamo čitati, ne razumijemo, uzalud ćemo živjeti. Peripatetika je bitan segment izgubljenih društava, koliko god je nemjerljiv i prinos redovničkih zajednica, primjerice, pustinjaka, eremita, mađarskih pavlina. Znanje se ne uči samo u školama. Teoretičari „podjele rada“ sad bi vjerojatno međukulturno postavljali međe na one koji rade i one što ne rade, ili one koji imaju i one što nemaju?

Dakle, razumio bih globalizaciju kad bi aktualni predsjednik svjetske velesile, izabran na glasovima populizma, svoje osobno bogatstvo mučenički raspodijelio toj istoj sirotinji, ali kako to nije racionalno, preostaje mi samo vjera, odnosno: kad-tad dovršit ćemo tu platonovsku sliku, Aristotele!

6)      Zbog čega su religije, kao vodiči nacija, potrebni u 21. stoljeću?

Ako je po Samuelu Huntingtonu religija središnje obilježje civilizacije, ja sam velikim dijelom već odgovorio. Bez religija naprosto nije moguće preokrenuti racionalnost paradigme, u ekonomiji njenu ekonomičnost i produktivnost, u politici pak njenu iskrenost. Oboje zajedno znače profitabilnost. Jedini onaj koji to može učiniti mora biti svjestan tog rizika. Kako bi kao vodiči nacija tu zadaću ispunile, i religije, međutim, traže preobrazbu, ne kozmetičkog, već uistinu reformskog tipa. Mislim da to papa Franjo jako razumije, pa i unatoč svoj žestini otpora starog konzervativizma unutar redova Katoličke crkve. Što je s drugim religijama, hoće li prihvatiti njegovu pruženu ruku i shvatiti jedinstvo kao poziv na otpor neviđenom jazu života na Zemlji? Mislim da moraju reagirati – laicizam gubi snagu, danas nije dovoljno samo moliti i pozivati na posluh, nijednim obredom neće se ispraviti učinjene štete. Zato jedinu šansu vidim u onomu što je svima zajedničko: Krista i Marije nitko se nije odrekao. Valja im se vratiti u izvornom obliku, valja preboljeti međusobne povijesne razmirice nastale na podjeli moći. Upravo tu ćemo kao civilizacija ili pasti ili se uzdići. Griješi svatko onaj tko u Crkvi ne vidi moć, kao i onaj što ne prihvaća moć u Crkvi. Izjednačavanje tog aksioma može povesti narode putem svekolike pomirbe. Ako nam je istinski stalo do budućnosti, do primjerenosti života na zemlji kakvog čovjek doista zaslužuje, to ćemo učiniti. Sve drugo bit će farsa slobode i ravnopravnosti, pa i spolova. Neoliberalizam i slični pokreti na krivom su putu u bolji „razgrađeni“ svijet. Svijetu je nužno potreban ujedinitelj, što danas ni politike niti ekonomije nisu. Nekoć su to bili slobodni putovi, ali na njima su svi lijepo trgovali i živjeli. Dobro je što ih danas ponovno oživljavamo, moja metoda može pripomoći u znanstvenom pristupu i postupku.

7)      Zašto bi zapadna civilizacija trebala biti predvodnik ostalih civilizacija? U čemu je  njezina superiornost?

Tu su jako bitni prirodni elementi. Usuprot smjeru vrtnje planeta, čovjek se kretao za Suncem u smjeru kazaljke na satu. Mitološka praksa odlazaka trojanskih junaka na zapad danas nije drugačija od nekog turističkog promatranja zalaska sunca. Elizejske poljane, dakle, nisu nikakva novost, novina koja se odjednom javlja u prostoru je more, Ferenczijeva Thalassa, jedno od mogućih reproduktivnih izvorišta života. U mojoj obrani teze o Mediteranu kao suvremenom izrazu europske povijesti presudnu je ulogu imao njegov autentični regressus ad uterum. „Iz velikog mora prešli smo u malo more fetusnih snova“, napisao sam u kontekstu priloga povijesti plovidbe, što je istom proizvelo podvojenost pomorske spram kontinentalne prakse. Pomorska kultura nametnula je Europi visoke standarde znanja. Naime, plovidba se nije mogla odvijati bez potrebitih matematičkih, astronomskih i geografskih znanja. O vještini pak upravljanja brodom da i ne govorimo. Ukratko, ako bismo tražili korijene institutu Zapadne civilizacije nikako ne bismo mogli izbjeći moru kao prijenosniku i kolijevki civilizacija te plovidbi kao mjeri njihova izvršenja. Otud s pravom i pretenzije na tako golemu odgovornost predvodnika kultura i civilizacija zahvaljujući geomorfološkoj slici obala i mora Sredozemlja. Njegova zatvorenost, s vratima u Gibraltaru te prolazima u Dardanelima i Bosporu, je odigrala krucijalnu ulogu u kreiranju zapadnjačkog univerzalizma kulture-majke svih naroda u njegovu užem i širem okruženju, čak i spram razlika u nezapadnjačkim društvima. Na tom postulatu možemo graditi i tezu o njegovoj superiornosti kao kumulativu društveno-povijesnih mesalijansi međusobno gravitirajućih prostora, postamentu kršćanstva  postkristovskog doba. Njegovim širenjem na zapad s vremenom će doći i do identifikacije sa samom kulturom u cjelini. Zbog toga Zapadnu kulturu integralno i nalazimo kao kompasno istoznačnu religiju. Govorim, naravno, u povijesnom aspektu dugog trajanja.

Iz tako uspostavljene moći Zapada u posljednjih oko 2000 godina dolazi pitanje kako njene disperzije tako i snage nošenja s najvećim izazovima 21. stoljeća. Dakle, sukob koji traži tešku konfrontaciju iznutra, izvana pak zaziv i spremnost na neviđenu kušnju. Koncept ortodoksnog patrijarhata sam sa sobom ne može obaviti tu zadaću, stoga je jedino ispravan put ontološke obnove Crkve. Kako će se ona provesti, koliko će trajati, ovisi o mudrosti svetih Otaca. A nakon aktualnih promjena američke politike vrlo brzo ćemo doznati koliko je Huntingtonov sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka bio iskren, „gdje je naše mjesto u povijesti i koja to skrivena ruka upravlja našom sudbinom“. Moja prognoza ide u smjeru zaključka: nikada Zapadna civilizacija u suštini neće značiti isto što i amerikanizacija svijeta. Kad vam u strukturnoj matrici kulture nedostaju ključni elementi matice, jedino rješenje su hibridni supstituti. A oni danas zapravo i uništavaju svijet. Zato je i došlo do zamjene svega domorodačkog, materinskog, za doseljeničko, komad nepoznate zemlje koja nikad neće rađati „svoju“ djecu. Žao mi je, ali ipak je sve krenulo iz sredozemne Europe.

8)      Može li jedna civilizacija zastupati univerzalne vrijednosti? Postoje li civilizacije predvodnici ili samo nametnici?

Upravo sam kazao, naša Zapadna civilizacija s prefiksom sredozemne mater-kulture kreirala je taj univerzalizam koji uključuje ne samo katolicizam i protestantizam, nego i klasičnu antičku civilizaciju, europske jezike, sekularizaciju države, vladavinu prava, parlamentarizam i individualizam. U svakom od dijelova tog izbornika može se naći elemenata narušavanja društvenih odnosa, međutim, unatoč silnicama dezintegracije kultura kojoj pripadamo uvijek će biti predvodnikom ili, kako sam kazao, kolijevkom i prijenosnikom. Ta moja teza izazvala je respektabilan interes kontekstom pomorske kulture – poveznice povijesti i psihoanalitičkog Ferenczijeva gledanja na „more“ – kozmogens u protufreudovskom raspoloženju ambijenta njegove Teorije genitalnosti. Presudan je to čimbenik koji sredozemnu matričnu kulturu čini vječito mladom, a marijanizaciju, kao posljednju fazu maternalizacije Sredozemlja, stavlja u samo središte aktualnih zbivanja. Izvorno ona počiva na geometriji Plejada i njihovoj astrognozijskoj nebeskoj slici implementiranoj jednako u biološki rast čovjeka kao i u realni geografski prostor. Od ljeta 2016. čak potvrđenoj u arhitekturi Rotonde u Ošlju, planetarno jedinstvenog objekta podignutog prema većini izvora u 9. stoljeću, što mi daje za pravo da govorim i o rivalitetu s motrišta prevalentnosti nacionalnog prostora. Rotondu u Ošlju, naime, ubicirao sam unutar Loretske legende kao iliričku točku prijenosa Marijine kuće iz Nazareta u Loreto u Italiji, prvo marijansko hodočastilište u klasičnom smislu u Europi.

Povijesno geografski gledano, zbir kultura i civilizacija sadržan je u otisku plejadskog obrasca na zemlju. Njime su uvezane individualno i međusobno dominantne religije svijeta. Slojevi se jasno vide, čak i njihovo međukontinentalno miješanje, što, dakako, donosi rast vjernika, ali i afirmira ženski princip zvijezde Alcyone, nebeske, i rodnice i rodilje. Na Zemlji je to adekvatno moći reprodukcije i ukupnosti populacije. I sad se opet vraćamo na brojnost muževa i onu jednu majku s početka. Nebesko-zemaljska zrcalna slika je „misionarska“, donedavna upravo znana kao matrimonijalna: što je „gore“ Alcyone, „dolje“ je to žena, Marija, „bezgrješna“ i Djevica, Majka Lactans, Dojilja, konačno, rađa malog Isusa, Bogorodica. Temeljna matrijarhalnost proizlazi upravo iz nepovredivosti tih načela. Aleksandar Durman, autor i kreator vučedolskog Orionova kalendara na prapovijesnoj posudi, tumačeći Plejade, toj je zvijezdi dao primjereno značenje. Brojnost neće nikada biti dostatna da napuni sve ratove koji bi ugrozili reproduktivnu sposobnost žene. Nitko tu nije niti može biti nametnikom! Komparirajući znanstvene diskusije Ive Rendić-Miočevića i Jonathana Gottschalla na području evolucijskoga nasilja, ovim spoznajama unosimo jedno novo svjetlo u maricentrična odgonetanja kako bismo napravili distinkciju dovoljno snažnu za podvajanje homerskog konflikta kao sociopatološkog i biopsihološkog poticatelja reproduktivnosti.

Pitam, na kraju, ima li snažnijeg argumenta od stvoriteljskom rukom ispisane matrice nebesko-zemaljskog života? Plejade poznaju sve civilizacije svijeta, univerzalizam te djece drži nas na okupu već milenijima. Hoćemo li se održati, imamo li pravo urušiti život planeta poput naših osobnih sudbina? Evo, tu odgovornost preuzima danas ta ipak osebujna zapadnjačka civilizacija, sredozemna mater kultura, iza koje nema tko stati do njena središnja religija, kršćansko-katolička, vjerujem ekumenski spremna odgovoriti međureligijskoj suradnji koliko i reformi unutar vlastitih struktura i redova. Vatikan taj sustav pozna, u to ne sumnjam. Treba samo odgovoriti: želi li isti planet u miru ili u plamenu? Tomu fino pristaje Eliotovo viđenje kršćanskog društva „koje nije savršeno ni društvo u kojemu su svi kršćani, nego ono u kojemu će obdržavanje vjerske tradicije jamčiti upoznavanje i omogućivati poštivanje naravnog zakona i vječnih istina, a što stvara preduvjete za duhovni rast i dostojanstvo svakog čovjeka te ujedno služi dobrobiti cijele društvene zajednice.“

A moj kolega bi kazao: „Vaše riječi nadahnjuju. Nisam na takav način razmišljao o Ženo-Majko. Do sada najbliži pravoj istini.“

Igor Šipić

Split, 1. veljače 2017.