Piše: Igor Šipić

Pogovor 7

Elegični stihovi Tina Ujevića, koje je u pjesmi „Odlazak“ maestralno uglazbio Arsen Dedić, pozivaju nas na promišljanja vječnosti, na neostvarenu prolaznost koju još uvijek možemo makar i simbolički prepoznati u nekom od planinskih vrhunaca, nekom od sanjanih prostora, što još ne shvaćaju mnogi koji brkaju pojmove: teritorij i prostor nisu isto, politika i sloboda nisu isto, zapadna kultura i oceani nisu isto! Ako je prve moguće ograničiti, crtom, žicom ili zidom, ako ih je moguće privatizirati ili pak nacionalizirati, uzurpirati ili posvojiti, prostor se neda podjarmiti, ni jednim od spomenutih limita. Tako živi i daljina, svaka planina tako živi svoju samoću, potisnutu iznutra, dosegnutu vrhuncem sveprisutnog duha. I zato sam postavio sam sebi jedno glupo pitanje: a što ako smo mi stranci na Zemlji, a planine među sobom, kao primarni izvori koncentrirane energije, same komuniciraju stvarajući svoju mrežu, internetsku ili bilo koju? Zašto bi se talijanske planine uopće zvale Monte Telegrafo, a osobno sam učio i svladao telegrafsku obuku?