Autor: Mate Puljak
Prošlo je više od sedam godina kako je tragično preminuo odvjetnik Lujo Medvidović, koji je tvrdio da su Lokvičići rodno mjesto kralja Arthura. Naravno, radi se o znanstvenoj fantastici kao što je i ona o Arthuru iz Podstrane. S Lujom me 2009. upoznao arheolog pok. Marijan Lozo. Tvrdio je da je Arthur stolovao na utvrdi „Grad“ između Mamića i Knezovića jezera, a da se rodio na Sumbul glavici, tj. u gradu Bilubiumu. Te predaje nisam zapisao kod Zovka, Lasića, Knezovića niti Blaževića. Sumbul gradina je bila ilirsko naselje koje je dolaskom Rimljana postalo manji logor, tj. „statio“, a kasnije i strateška točka prstena koji je štitio Imotsko polje, tj. rimski grad u polju.
Autor: Mate Puljak
veljača/ožujak 2021. Drekavac je mitološko biće sa svim odlikama demona. Nalazimo ga u predajama Srbije, Bosne, Crne Gore, Like i Dalmacije. Unutar prostora koji je predmet mojih istraživanja, dakle, od Cetine do Neretve, nisam imao mnogo sreće na tu temu. Predaje o Drekavcu sakupio sam u naselju Čaporice blizu Trilja. Smatram da ih u Imotskoj i Vrgorskoj krajini nema, da ima znao bih. Izašao sam na teren, u šumu koja je tobožnje stanište Drekavca. Ništa posebno nisam primijetio. Iako sam dobio dojavu o nekakvim stećcima, nisam ih uspio pronaći.
Autor: Mate Puljak
Narodne predaje o jednom bunaru (Raića bunar, Raičevac) u brdu Vilinjak (Medov Dolac, Imotska krajina, RH) kažu kako je taj bunar bio vilinski. Kraj njega postoji kamen na kojemu su sve do 1959. viđali vilu čije se ime nije smjelo izgovoriti. Potaknut pričama, kao klinac sam otišao gore. Imao sam samo 11 godina. Predaje o tom bunaru su pravo narodno blago. Neki kažu da je vila znala biti i na stećku junaka Manuela Grčića koji je, tobože, pokopan preko puta „stećka kapele“. Kada sam pisao o vilama u članku o vili Jeli javili su mi se neki čitatelji kako ne vjeruju u vile. Osobno se, kroz 25 godina prikupljanja usmenih narodnih predaja, nisam baš uvjerio da nisu postojale. Bile su to lijepe žene s velikim znanjem i natprirodnim moćima. Živjele su u čarobnoj zemlji. Danas više nisu vidljive, ali to ne znači da nas ne posjećuju. Vile su duhovna bića koja su se mogla materijalizirati. Danas je takvo nešto nepojmljivo jer se svijet promijenio.
Autor: Mate Puljak
U ovom su radu sabrane etape potrage za tobožnjim stećcima na nekakvoj gomili. Postojala je usmena narodna predaja koju mi je ispričao gosp. Ante Šarić, jedini stalni stanovnik zaseoka Šarići u Župi Srednjoj, Imotska krajina. Sama pomisao da negdje postoje stećci za koje nitko od službenika ne zna, bila je dovoljna da se otisnem u neprohodne šume i osamljena brda. Što sam tamo pronašao nakon tolikog truda? Postoje li ti stećci? Pok. Marijan Lozo, arheolog, jednom mi je rekao: „Nalaz je i kada ništa ne nađeš!“ U veljači se uvijek prisjetim naših bezbrojnih putovanja i obilazaka. Dugo je trajalo, ali je ipak prebrzo otišao gore odakle se sve jasnije vidi.
Autor: Mate Puljak
Tumačenje: Anonimno
Ovo je drevna narodna predaja o kraju svijeta koja daje upute kako prepoznati znakove i pravi put. Zapisao sam je 1997., a potječe iz mjesta Slivna. Nažalost, znamo da su razne Crkve pokopale proroke, i da ih danas smatraju luđacima, no, proroka je bilo i biti će. Koliko je ova predaja stara, to nitko ne zna.
Autor: Mate Puljak
Ima jedna narodna: „Oci grožđe pozobaše, dici zubi utrnuše.“ U Imotskoj krajini postoje nedodirljivi ljudi koji su organizirani u lokalne političko- građevinske klanove, a usko surađuju s Ministarstvom kulture. Ti klanovi postoje gotovo u svakoj općini i veliki su problem formiranju zdrave i poštene zajednice. Na ovim fotografijama vidjeti ćete treću devastaciju nekropole stećaka Kamenjak (starije Kaminjak, Mramori) pokraj Lovreća, koju je odobrilo Ministarstvo kulture RH. Od samih početaka, to ministarstvo radi protiv naše povijesti i kulture. Prva se devastacija dogodila sedamdesetih godina 20.st. zbog proširenja ceste. Druga se odigrala prije desetak godina kada je tuda prolazio vodovod. Najnovija je obilježila početak ljeta 2020. Nakon što smo izgubili bitku za brdo Vilinjak, jer pročelnik konzervatorskog odjela Imotski nije vidio razlog zašto na parceli sa zaštićenim kulturnim dobrima (gradinom i gomilama) lokalni moćnik ne bi otvorio kamenolom, u neposrednoj blizini dogodila se i ova devastacija. Razlog je postavljanje nekakvog kabla za struju. Zbog čega je isti postavljen, ima li veze s kamenolomom i zašto se nije izbjeglo groblje? Grobovi su uglavnom bili dječji i bez priloga. Predaje kažu kako je tu pokopan pop „Stare vire“ . Na samrti je bacio prokletstvo na sve one koji ikada budu dirali u kosti. Nitko ne zna o kakvom je prokletstvu riječ, ali danas to ide brže nego prije, što je dobro, jer napokon ocima trnu zubi.
Autor: Mate Puljak
Da je paraliza sna prisutna otkako je i čovjeka, potvrđuju nam usmene predaje starih naroda diljem planete. Kod nas je slično iskustvo povezano s narodnim pričama o „Mori“. Kroz ovaj rad ću Vam govoriti o svom životu s paralizom sna i kako sam istu iskoristio za bolje upoznavanje sebe. Mnogi su je doživjeli, ali su malobrojni ovladali njome. Razlog neuspjehu je nepotrebni strah.
Autor: Mate Puljak
Prije svega, moram reći nekim ljudima koji me kritiziraju da objavljujem samo imotske predaje, da ovo nisu „samo imotske predaje“ već univerzalne predaje koje nalazimo tamo gdje je naš ilirski narod, tj. u Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini. Gdje nije naš narod, tu nalazimo drugačije predaje. „Maćić“ (Mačić, Macić) je maleni čovječuljak koji se pojavljuje u legendama mjesta Goričaj (Grabovac), Imotska krajina. Viđan je na samo jednom području. U mene je verzija koju mi je pričala baka Mara, a točno prenijela moja majka Vesna, rodom iz Goričaja. Jedan od njezina dva strica, koja su kasnije odselila u Kakanj, vidio je Maćića. Taj stric se zvao Milan Dundić, a imao je tri brata; Ivana, Antu i Stipana, te dvije sestre Maru i Nevenku. U Kakanj su otišli Milan, Stipan i Nevenka. Moja majka je kći od Ivana koji je ostao u Goričaju. Milan se vratio, zatim otišao u Njemačku gdje je, prema mojim istraživanjima, ubijen od jedne od najokrutnijih zločinačkih organizacija na svijetu, jugoslavenske Udbe. Stipan i Nevenka su ostali u Kaknju. Druga predaja dolazi od jednog od najvećih predavača Imotske krajine uopće, pok. Stipana Dundića (Stipe Lovrina). Macića je spominjala Ivana Jelinčić u svom članku „Macić i Viver u bračkim vjerovanjima u nadnaravna bića“ (hrcak.srce.hr). Iako brački Macić, osim imena, nema značajnijih sličnosti s Macićem iz predaja Goričaja, uradak je veoma zanimljiv i vrijedan.
Autor: Mate Puljak
Nikada nisam imao 45, za koji dan ću imati 39. Ovo je priča o vlasniku jednog stećka čije kosti nisu pod njegovim spomenikom, a poginuo je u 45. godini, u mjesecu lipnju. Evo, uz mnoge dobre ljude koji me čitaju i razumiju uvijek bude i par zlih koji bi voljeli da se moj glas utiša, da me jednostavno nema, jer ja dobro poznajem ilirski duh i opačine Zlog. Ovakvi su uvijek smetali, a danas pogotovo. Pok. Blaž Kraljević je jednom rekao: „Pazimo dobro tko je tko, a tko je nitko.“ Što me više napadaju, ja sam više mirniji i staloženiji, a moje poslanje i moje djelovanje prizemnije. Netko mudar je davno kazao kako ne smijemo dopustiti da nas sruše oni što nas nisu gradili. Žao mi je što se neki ljudi spuštaju tako nisko samo stoga što ne razumiju što govorim i radim. Ali, Bože moj, ne mogu ih kriviti što im nije dato da razumiju. Neće razumjeti ni ovo. Snaga je u onoga koji može sve poravnati, a neće. Svi mi imamo tu snagu, iako neki često tragaju za njom. No, zašto tragati za nečim što nismo ni izgubili?
Autor: Mate Puljak
Nekropolu Crljivicu, koja se nalazi između Ciste Provo i Ciste Velike, upoznali ste kroz moje ranije radove, dok sam obližnji Zgon tek usputno spomenuo. Imao sam priliku raditi na iskapanju spomenutog lokaliteta i uklanjanju kostura zbog izgradnje vodovodne mreže. Arheologijom me, dok sam još bio dječak od 11 godina, zarazio arheolog pok. Marijan Lozo. U nju me, na jedan drugačiji način, upravo na Crljivici, dublje uvukao kustos Ljubomir Gudelj-Velaga koji je vodio mnoge arheološke kampanje. Uz njega, na lokalitetu su radili Angela Babić, Branka Milošević, Nikolina Uroda, Nada Šimundić-Bendić, Maja Marković, Mirela Kujundžić, Ante Jurčević, Hrvoje Vuletić i ponekad bi svratili pok. Marijan Lozo i Ivan Alduk. Te sam ljude upoznao i zavolio. Naučili su me mnogo o metodologiji rada. S njima sam odradio istok Crljivice, Zgon, Crkvinu i groblje kod crkve sv.Jakova u Cisti Velikoj. Nakon smrti Marijana Loze, koja se poklopila s mojim dolaskom u fondaciju, neki od njih su se okrenuli protiv mene, pritom prvenstveno mislim na Ljubomira Gudelja i Ivana Alduka. S ostalima sam izgubio kontakt, ali o svima njima mislim sve najbolje. Radi se o iznimnim stručnjacima koji su uspjeli u svojim karijerama. U zadnje vrijeme ne zamjerim ni spomenutom dvojcu. Jednostavno, čovjek s godinama sazrije i shvati da neke stvari jednostavno treba zaboraviti ili ostaviti po strani jer su nebitne. Zgon smo istraživali u ljeto 2004. i tu sam samostalno obradio tri groba, od kojih je jedan bio dječji. Ono što se dogodilo prilikom tog iskapanja, zauvijek će ostati u mom sjećanju, baš kao i svi ti ljudi s kojima sam uživao raditi.
Autor: Mate Puljak
„Poštovani Mate, na jednoj Facebook stranici je objavljena slika stećka koju šaljem u privitku. Objavio ju je bosanski istraživač Emir Medanhodžić. Ono što je evidentno jeste postojanje nekakvog čudnog bića koje bi po mom viđenju moglo predstavljati vukodlaka o kojemu ste pisali. Jeste li upoznati s tim prikazom i kako ga vi vidite?“ A. H.
„Poštovani A., upoznat sam s radom gospodina Medanhodžića kao i s tim prikazom. Ne navodite mjesto na kojemu se stećak nalazi jer Emir vjerojatno nije napisao lokaciju. Riječ je o Podgradinju, Gornje Hrasno, imate ga kod Bešlagića i Wenzel. Iako se mnogi neće složiti sa mnom, pošto je stav struke da se radi o pijetlu, pokazati ću Vam kako je prikaz ustvari simbolička predstava zviježđa Draco, tj. Zmaja (…)“
Zašto se na stećku nalazi klaster Zmaja i što kažu narodne predaje?
Autor: Mate Puljak
UVOD
O drevnom simbolu poznatijem kao “svastika” na internetu ima mnogo podataka i doista ih je nužno dobro proučiti jer je istina skrivena negdje između redaka. Bilo bi dobro da se naši političari i ostale javne ličnosti bolje informiraju jer smo zadnjih godina žrtve njihovih nesmotrenih i ishitrenih izjava. U ovom radu donosim narodne predaje povezane sa svastikama, te fotografije svastika Imotske krajine. Nemamo ih mnogo, niti imamo mnogo predaja o njima, ali ono što je sačuvano dovoljno je da uzdignute glave i s ponosom pokažemo svijetu. Ovim putem želim pokazati “svastikofobima” u Hrvatskoj da pljuvanje po tom svetom simbolu znači pljuvanje po Bogu,sebi isvojim pokojnicima. Hitler je za sva vremena okaljao tajsveti znak ali to je prošlo svršeno vrijeme. Od promoviranja svastike nema zla jer je ona simbol dobra.
Autor: Mate Puljak
Moguće poteškoće u razumijevanju poradi izvornog govora predavača i loše očuvanosti snimke.
Posvećeno članovima društva za ufološka i astroarheološka proučavanja „Polaris“ iz Splita.
„Bi' je to jedne davne zime. Niko ne panti kada. Judi su vidili da je pala zvizda. Udrila je gori o' Bijakovu, tako jako da se sve streslo. Tu noć su se iz planine čuli čudni krici, ka' neko škripanje. Kad su ošli vidit' šta se to strašno dogodilo, našli su tragove o' zvizde. Pasi su lajali u jednon pravcu, gori prema stinama na Motiki. Popnu se judi da vide na šta to pasi laju. Najrabriji je bio Joko. Reče Joko njima: Dajte pase (pse), nešto je tamo…“ Što je to udarilo u Bijakovu? Predaju sam snimio i zapisao prilikom restauratorskih radova u Bastu, zaseok Josipovići, 2016. god. Lokalitet Motika (1473 m) postao je poznat po čestim viđenjima NLO-a za vrijeme Domovinskog obrambenog rata.
Autor: Mate Puljak
“PARCE MIHI, DOMINE, QUIA DALMATA SUM.” (“Oprosti mi, Gospodine, jer sam Delmat!”)
Hrvatska povjesničarska struka i Katolička Crkva bezočno lažu o mjestu Jeronimovog rođenja. Napose, postoji i bosansko-hercegovačka strana koja, svrćući vodu na svoj mlin, služi njihovoj nečasnoj raboti. Jeronim je rođen u Grabovcu, Imotska krajina. To mjesto jedino čuva legendu o velikom Iliru i svecu koji je za nas restaurirao i sačuvao drevnu glagoljicu. Ovih dana čujemo i sulude teorije da je Jeronim bio Rimljanin. Vrijeme je da se konačno odupremo onima koji se na ovakav način izruguju s potomcima Ilira Delmata. Iako sam upoznao predstavnike Crkve kako predaju o Jeronimu ne čuva bilo tko, već svećenici plemena Vrdoljak, nitko to nije uvažio. Kaptol je odavno na strani Tame i dobiva ogromne novce da ne izlazi na Svjetlo. Isto tako, nisu uvažili niti ostali koji su zadnjih nekoliko godina objavljivali knjige na tu temu. U Grabovcu postoji bazilika iz 4./5. stoljeća, na predjelu Crkvine, sjeverno od zaseoka Tadići, te ostaci rimskog naselja koje je postojalo sve do kraja 5.st., a kojemu još nitko nije dao ime. Grabovac jedini čuva predaju! Zašto predstavnici Katoličke Crkve ignoriraju časne svećenike koji su je sačuvali?
Autor: Mate Puljak
Moguće poteškoće u razumijevanju poradi izvornog govora predavača i loše očuvanosti snimke.
Posvećeno članovima društva za ufološka i astroarheološka proučavanja „Polaris“ iz Splita.
„Bi' je to jedne davne zime. Niko ne panti kada. Judi su vidili da je pala zvizda. Udrila je gori o' Bijakovu, tako jako da se sve streslo. Tu noć su se iz planine čuli čudni krici, ka' neko škripanje. Kad su ošli vidit' šta se to strašno dogodilo, našli su tragove o' zvizde. Pasi su lajali u jednon pravcu, gori prema stinama na Motiki. Popnu se judi da vide na šta to pasi laju. Najrabriji je bio Joko. Reče Joko njima: Dajte pase (pse), nešto je tamo…“ Što je to udarilo u Bijakovu? Predaju sam snimio i zapisao prilikom restauratorskih radova u Bastu, zaseok Josipovići, 2016. god. Lokalitet Motika (1473 m) postao je poznat po čestim viđenjima NLO-a za vrijeme Domovinskog obrambenog rata.
Autor: Mate Puljak
Nekoliko puta sam dobio e-mail s upitom o stećcima kod tunela Zaranč u Dugopolju, Splitskodalmatinska županija. Mnoge danas zbunjuje gdje je bila stara lokacija. Jedni ne znaju da su premješteni pa lutaju, dok drugi optužuju struku za njihov nestanak i devastaciju nekropole. No, većina se pita gdje je nestao lik „vanzemaljca“ s nekropole. Što su učinili sa stećcima? Nekropola se zvala Crkvine, a danas je preseljena kod Marijine kapelice, točno 3km zračne linije u smjeru jugozapada, uz staru cestu koja iz Dugopolja vodi prema Klisu. „Vanzemaljac“ iz Škobaljevih „Obrednih gomila“ (naslovna slika ovoga rada) je još uvijek „živ“. U to vrijeme sam bio dobar s ljudima iz struke pa sam imao priliku obilaziti i raditi na mnogim arheološkim nalazištima kako u Dugopolju tako i uz autocestu. Danas nismo više dobri jer mi zamjeraju angažman na stranici www.piramidasunca.ba, te napose otkrivanje lokaliteta, nalaza i svega ostalog. Nažalost, ne mogu me javno pljuvati jer predstavljaju Republiku Hrvatsku. Ista stvar je i s drugim mojim protivnicima unutar alternative koji bi me sažvakali pa ispljunuli da ne postoji čovjek imenom Semir Osmanagić. Na nekropoli u Dugopolju pronađeno je 170 grobova, 362 kostura i 70 stećaka, od kojih je samo 12 imalo oskudne, gotovo primitivne ukrase. Nekropola ne pripada prapovijesti već srednjem vijeku. Dokaz tome jesu arheološki nalazi, manja težina blokova i primitivnija izrada istih. Starije je uvijek bolje, veće i teže. Ono što je bitno ukazati jest da je ovaj narod imao kontinuitet izrade stećka od rane bronce pa sve do 19. st. To posljednje stoljeće uzrokovalo je najviše zla povijesnoj istini o Ilirima i označilo početak mračnoga doba za sve nas.
Autor: Mate Puljak
Legenda o sprovodu čovjeka koji se zvao Ibrahim Vid Dajić. Bio je general i duhovni vođa muslimana, ili kako bi se reklo „musliman prije muslimana“, tj. prvi musliman. Priču mi je pričao pok. Marinko Puljak , pok. Filipa. Ibrahim je hodio Zemljom i govorio velike riječi. Bio je Bogu drag i on mu je podario dva sina. Prema njegovom liku, izrađena je jedna lutka. Tu lutku, po Ibrahimovoj želji, njegova supruga je trebala dati mom pretku koji se zvao isto Mate. No, lutka je prilikom sprovoda ukradena. Ova predaja bi trebala biti važna za muslimane iako je sačuvana u uskom seoskom krugu kršćanske vjeroispovijesti. Sada će biti dostupna javnosti. Možda će oni koji istražuju povijesne likove u ovom imenu prepoznati nekog drugog. Povijesne prilike, kakve struka prezentira, ne odgovaraju ovoj priči. Marinko je držao da Puljci nisu prešli iz Rastovca na Dobrinče 1726. već su ovdje bili i u vrijeme rata s Turcima na Dobrinčima 1627. Moje je mišljenje da su živjeli na obje adrese, ovisno o sezoni ispaše i sadnje. Priča spominje njegov stećak i putovanje kroz vrijeme. Da li detalji otkrivaju o kome se radi?
Autor: Mate Puljak
01.rujan 2020.
Strizirep (staro Strižirep) je naselje između Budimira i Tijarice, teritorijalno je nekada pripadalo Imotskoj krajini, sada se vodi unutar općine Trilj. Prezimena Strizirep odavno nema. Prilikom novog obilaska nisam zatekao nikoga. Vidljivo je da se dosta toga obnavlja, vjerojatno i u turističke svrhe. Prilikom posjete 1998. godine bilo je ljudi. Tada smo ja i arheolog pok. Marijan Lozo čuli predaju o stećcima koji se gore nalaze. Nekada ih je bilo mnogo više. Gdje su završili naš sugovornik nije znao reći. Ostala su samo tri i legenda o braći koja su tu zaspala. Ispričao nam ju je jedan djed Mate Vrgoč. Da li je još živ ne znam.
Autor: Mate Puljak 02./2020.-08./2020.
Zaboravljena nekropola stećaka koju je zaobišla i povijesna karta Imotske krajine krije prikaz čudnog bića koje mnogima izaziva negativne i neprirodne osjećaje. Kada sam u sklopu članka „Čuvari lovrećkog naslijeđa“ objavio fotografiju reakcije su bile da se radi o demonu. Poistovjetio sam ga s Hermesom (Merkurijem), no onda sam doznao za narodnu predaju o razlogu zbog kojeg je nekropola, koju zovu „Markuzova ograda“, pretrpjela devastacije. Iako ljudi iz okolnih sela drugačije interpretiraju ime, uvriježeno je da se radi o Markuzovoj ogradi, koja uistinu postoji, no tamo nema stećaka. Struka već nekoliko desetljeća krivo imenuje lokalitet. Radi se o „Olujića ogradi u Dragama“ dok je Markuzova ograda nešto zapadnije. Moj sugovornik mi reče da tamo netko spava. Čovjek koji mi je otkrio kako je bilo živjeti uz tu nekropolu, želio je ostati anoniman. Predaje govore o moćnu čovjeku koji je tamo samo legao i zaspao. Zbog toga ne valja činiti veliku buku. Istraživanje me odvelo do grčkog boga (demona) Hypnosa. Po tko zna koji put sam otišao tamo. Grčki bog Hypnos se štovao kao bog sna. Bio je sin Tame i Noći. Nekada slične atribute ima njegov sin Morfej, no ono što je nama bitno za ovu priču, krila na sljepoočnici pripadaju Hypnosu. Ista je nosio Hermes – Merkurije. Što grčki bog radi na „Grčkom groblju“? Je li struka na koljenima? Padaju li u vodu sve teze o srednjovjekovlju? Pogledajmo što stari izvori kažu o Hypnosu. Svi prijevodi su moj rad, svi zaključci su doneseni u potpunoj predanosti temi. Oni koji tragaju za Trojom, ovo moraju pročitati.
Autor: Mate Puljak 18.kolovoza 2020.
Prošle godine mi je stigao mail iz okolice Trilja u kojemu sam zamoljen da objavim staru predaju koja se u jednoj obitelji prenosila s koljena na koljeno. Legenda govori o izvoru rječice Grab i curi koja je živjela u njegovoj blizini. Predaja nije iz mjesta Grab već iz Vedrina. Radi se o događaju iz daleke prošlosti koji se ne može datirati. Jedna je djevojka išla na izvor i vidjela neobičan prizor, kuću i u njoj curu kako sjedi. Pitala ju je gdje je nestao izvor. Iako sam ranije bio u Grabu, toliko daleko u šumu nisam išao. Mjesto uistinu izgleda začarano. Zašto sam čekao godinu dana? Jednostavno, tada još nije bilo vrijeme.
Autor: Mate Puljak 29.kolovoza 2020.
Bunari Bliznice se nalaze 1.65 km zračne i 5.65 km cestovne linije od rotora u naselju Lovreć, Imotska krajina. Radi se o zaravni s pet prapovijesnih bunara i većom lokvom koja je vjerojatno nastala u kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku. Da bi to bili kasnosrednjovjekovni bunari, kao što to „struka“ tvrdi, obična je glupost na koju se ne treba obazirati. Bunari su stari koliko gomile i gradine. Veliki dio stećaka i suhozida pripada istom razdoblju. Nedavno sam objavio kako su bunari u Niskom i Cisti Crljivici prikaz zviježđa PLEJADA, sada vam otkrivam vezu bunara Bliznice sa zviježđem KASIOPEJA. Nastavljamo se i dalje boriti protiv onih koji su Imotsku krajinu nekada nazivali „povijesnom sivom zonom“. Zadnjih godina to više nije moguće. Jadno i otužno izgleda kada „stručnjak“ MHAS-a za jedan portal, tj. novine, nabraja spomenike Ciste Velike, a preskače 90 metara megalitskog ciklopskog bedema na Osoju.
Piše: Mate Puljak
Prije nekoliko dana sam dobio fotografiju koja prikazuje kako se na nekropoli stećaka (Visočica, BiH) vrti janje. Na obližnjem stećku sjedi mladić. Iz dana u dan činim sve što je u mojoj moći da Vas potaknem na poštivanje stećaka, nadgrobnih spomenika našega naroda koji se postavljao od duboke prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. U mojoj ste kolumni imali prilike pročitati mnogo toga o njima, vidjeti njihovu ljepotu i veličinu, naučiti značenje simbola i ući dublje u postulat. Ovo što vidimo na fotografiji može biti neznanje i glupost, teško da se radi o namjernom zlu. Od najveće je potrebe da kao pojedinci napredujemo jer će taj napredak generirati napredak zajednice. Ako zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla, možemo postići jedan sklad i napraviti mnogo u smislu očuvanja našeg kulturnog identiteta. Ekipu koja je ovo snimila treba podučiti, a ne osuđivati, kažnjavati ili odstranjivati iz priče o stećcima jer su stećci i njihovo naslijeđe.
Autor: Mate Puljak
01.07.2020.
„Bilo vrime kada su Cigani* vladali cilin sviton. Imali su svoje carstvo i cara Veraona*. Jednoga dana udari na njegovo carstvo nezapanćen pomor muške dice. Rekoše mudraci da je od Boga. Tako je počelo... Savjetnici narede da se istraže nebesa postoji li taj Bog i šta oće…Tako car Veraon počne graditi Cigansku kulu.“
Autor: Mate Puljak
Delmion je bilo ime utvrđenoga sjedišta ilirskog plemena Dalmati na danas nepoznatoj lokaciji. Prema službenom stavu struke radi se od jednoj od gradina na području Duvanjskog polja; Borčani — Lib ili Gaj, odnosno Kologaj. U prvom je stoljeću prema istim izvorima postojao kao municipij. Do danas nije potvrđena njegova prava lokacija. Ono što sam otkrio zaista je vrijedno dubljega proučavanja u budućnosti. Prapovijesni Delmion je stajao u Imotskom polju, doživio je kasnu antiku kao Delmis (Nova). Razoren je vjerojatno kad i Salona.
Autor: Mate Puljak
1.lipanj 2020.
Dolazim iz loze plavookih po majčinoj, tj. bakinoj strani. Moja baka je bila rodom „s Lovreća“, iz plemena Bekavac-Galinović. Kada smo jednom bili na nekoj sahrani, negdje tamo 2001.- 2002., nisam mogao vjerovati što vidim. Svi daljnji rođaci su bili plavooki. Kako to inače biva, mnoge od njih nisam znao. U to je vrijeme bilo još starih ljudi koji su čuvali drevne predaje. Tako sam snimio i one o plavookim ženama koje su, s nekom davnom i drevnom vojskom, došle „od istoka“. Donijele su novu kulturu, novi jezik i novu boju kose i očiju. Bilo je to, naravno, u vrijeme Turaka. A kad bi drugo bilo…
Autor: Mate Puljak
27.lipnja 2020.
Nedaleko Prugova, između sela Nisko i Matasi u općini Klis, točnije u kliškom zaleđu, Splitskodalmatinska županija, nalaze se prapovijesni ilirski bunari Rajčice. Predaje kažu da su turski i rimski, no to su novije konstrukcije. Oni su drevni da drevniji ne mogu biti. Rajčice sam posjetio u zimu 2013. godine s arheologom pok. Marijanom Lozom. U novije vrijeme su popularizirane angažmanom mnogih pojedinaca od kojih se najviše ističe splitski fotograf i pustolov Jurica GalićJuka (The Mladichi). Neću se mnogo zadržavati na temi, samo ću ukazati kako se radi o zrcalnom prikazu zviježđa Plejada. Dakle, riječ je o kultnim bunarima koji su u dubokoj prapovijesti korišteni u obredne svrhe. Potječu iz doba okolnih gradina i gomila.
Autor: Mate Puljak
10.lipnja 2020.
Ovo je legenda o stećku pokraj crkve svetoga Stjepana u Donjem Rastovcu, općina Zagvozd, Splitsko-dalmatinska županija. Snimio sam je 1998. godine u obližnjem Grabovcu. Govori o tri kralja koja su imala tri moćna koplja. Nakon što su dva uništena, trećemu se izgubio svaki trag. Narod je držao da se to koplje nalazi ispod jednoga od tri slična stećka koja su postavljena na tri točke, ito na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara. Pokušao sam ih locirati.
Legenda iz Blata na Cetini
03.lipnja 2020.
„Gospina stina“ je stećak koji se nalazi u zaseoku Bartulovići, mjesto Blato na Cetini, Splitsko-dalmatinska županija. Legenda kaže kako je kamen donijela Gospa, tj. Blažena Djevica Marija. Zanimljivo je da se na lokaciji nalaze dva kamena. Pitanje je koji je kamen predmet legende i postoji li dublja i šira priča.
Autor: Mate Puljak
Na prostoru Blidinja postoji 11 nekropola i nekoliko pojedinačnih stećaka. Sve sam ih obišao 2003. i 2013. godine u društvu arheologa pok. Marijana Loze. Koliko je djecu bitno učiti o njima i koliko se može izvući iz lokaliteta ako znaš kako se spojiti s njim, vidjeti ćete u ovom radu. Odabrao sam dvije nekropole, jednu jer je brojna i neizbježna, drugu jer me godinama vuče.
Autor: Mate Puljak
10.svibnja 2020.
Neobičan zeleni kamen pronađen je davnih godina na Velikoj gradini (Dobrinče, Imotska krajina). Čuvala ga je jedna mještanka koja je isti naslijedila od svojih starih. Dugo godina sam ju gnjavio da mi ga proda, ali uzalud. Držala ga je u maramici jer se brončana(?) kutija, u kojoj je tobože pronađen, zagubila. Zadnjih dana svojega života bila je primorana prodati ga zbog egzistencijalnih razloga. Proučavajući radove autora Petrića, Burića, Paunovića i posebno Kostova, shvatio sam da bi se moglo raditi o dragom kamenu „nefritu“ koji ima veze s jednom od najranijih kultura na tlu Evrope- „Nefritskom kulturom“. Povjesničari smatraju da se pojavila krajem 7. tisućljeća pr. Kr. , upravo na Balkanu. Do početka 3. tisućljeća proširila se prema Alpama.
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 18:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 18:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00-19:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)61 420 422
{nomultithumb}