Mate Puljak
"Tisuće znanstvenika danas radi na spašavanju oceana koji se gase, životinjskih vrsta koje nestaju, suzbijanju enormnog porasta ugljičnog dioksida, metana, razbijanju predrasuda o svijetu oligarhijske politike kao nositelju svekolikog razvoja života na zemlji u korist čovjeka. Moje geoforenzičke studije samo su mali prinos nastojanju da svijet u kojem živimo učinimo boljim, dostojnijim čovjeka i humanog obitavanja na našem planetu uopće. Znam da postoji u svemiru silicij, postoji i itrij, platina, zlato, ali postoji i Bog." (Igor Šipić; Ključ- Za bolju budućnost, Studije II.,str.96.)
Igora sam upoznao tek nedavno, iako smo se tri godine dopisivali, razmjenjivali podatke i debatirali putem maila. Transakcije su odavno prešle troznamenkasti broj. S obzirom da sam mnogo mlađi od njega, i da su mi nekada brži konji nego samari, često sam mu govorio da njegovo djelo ima dosta proročkog u sebi, da je ono ispred ovog vremena, te da zaslužuje katedru. On nije mislio tako. Pokazalo se da sam bio u pravu. U svoj toj nadljudskoj skromnosti i borbi s narušenim zdravljem, ohrabren mojom ludošću, koju je iz nekog razloga zvao genijalnošću, klipali smo k'o dva brata na jednom konju.
Sjećam se kada sam prvi puta pokušavao razumjeti Matricu koliko sam truda uložio kako bih pohvatao barem nekakve osnove. Bez kvalitetnih računalnih programa, satelita i karata to ne ide. Onda sam shvatio da Matricu nikada neću razumjeti sve dok njezine tragove ne pronađem u svom vlastitom životu. Kada sam počeo pomnije pratiti znakove, preda mnom su se prostrla beskrajna prostranstva livada i međa, drevnih ruševina...sve mrtvih ruku trudi. Jasnije sam uočavao i rojeve zvijezda, ko mejaše koji mirno počivaju na oranicama naših didova. U zemlji je sva istina. Ona nas sve zove jer nas mrtvi zovu. Zovu nas požutjele slike baka s krunicom u ruci, kopanja, oranja, vršidbe žita, derneka, gange, mirkanja cura...Zovu nas narodne predaje, sav taj svijet čarolija koji je usnuo jer nam je srce zatvorilo škure. Svjetlost koja je grijala naše stare, nas ne grije. Rekoše nam da je bolje u njemu užgati svijeću- svitlo ko svitlo, glavno je da obasjava. I mi smo pristali na taj zatvor. Zbog toga nam nikada više ništa nije bilo moguće; izgubili smo moć, oboljeli srca, uvjerili sebe da smo bezvrijedni i da Bog ne prebiva u nama.
Igor je kao dječak ležao na ledini, u hladovini, s travkom u ustima i sanjario o svojoj Romantici s velikim R. Htio je vidjeti svijet jer je mislio da u svojim Vedrinama nema dovoljno izazova. Do ove zbirke će naučiti da se jedino u Vedrinama vedri, a drugdje da se oblači. Već je tada promatrao noćno nebo ne znajući za Plejade koje će ga, mnogo godina kasnije, baš poput vila, oteti surovoj betoniranoj stvarnosti. Zvijezde ne umiru, dok je svakome od nas, po njegovoj mjeri upisan i njegov kraj.
Svi vi, koji ovo čitate, u sebi nosite neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada vašoj naravi. Tko vam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim srce čezne? Samo onaj koji vas je u ovaj život i pozvao, a to je Bog, vječno , neizmjerno i sveznajuće Biće. Pa je li potreba onda pitati tko je skrojio Matricu? Tko misli da jest, neka odmah prestane čitati ovaj tekst. Ja neću ulaziti duboko u tezu, samo ću reći svoje mišljenje: Igorovo otkriće je važno jer potvrđuje postojanje Boga! U svoj toj znanstvenoj zavrzlami postoji i teološki karakter s kojim svi drugi aspekti priče postaju sekundarni. Zbog toga je ovo VELIKO! Igor direktno dokazuje da ništa na kugli zemaljskoj nije nastalo slučajno i da je sve dio velikog plana! Pitao sam se koja je njegova tajna, je li on jedan od onih čudaka kojima se nakon kliničke smrti ili udara groma otvore neki uspavani dijelovi mozga? Dijeleći istog konja, shvatio sam da je Igor jednostavno posvećenik. Bio mi je svjetonazorski blizak i održavao je veliku pobožnost prema Djevici Mariji. Meni dovoljno da mu vjerujem i da ga slijedim. Zašto se to poznanstvo dogodilo baš u vrijeme kada sam probio tajni kod stećaka? U kakvom to vremenu živimo? Što ako njegovi radovi nisu za vremensku kapsulu već ih moramo razumjeti i prihvatiti sada?
Tko je mogao vjerovati da će, nakon teških i mučnih trenutaka, njegov život krenuti drugačijim putem? Je li Igor preživio tešku operaciju srca da bi nam prenio poruku kako Bog nije zaboravio svoj narod? Je li Bog birao ponovo ili je ilirski narod Njegov stari izabrani narod!?
Nedavno smo pisali o obitelji, a pisati o obitelji za Igora znači pisati o velikoj životnoj svetinji, o prvoj i najvećoj životnoj školi. Obitelj je za njega bila i ostala glavni i najvažniji životni zadatak, kutak raja u ovoj suznoj dolini, njegovo kapitalno djelo, svetište i ognjište, preslika beskrajne i beskrajno nesebične Božje ljubavi. U tom rasadištu života, lako je mogao stvarati svoja djela. Nije pretakao iz šupljeg u prazno ko neki koji su krali od njega jer nisu imali svoje.
Ljudi moji, život je lijep onoliko koliko znate maštati, a nas dvojica, šibani mnogim kušnjama, ranama, puni ožiljaka, nikada nismo otišli s one ledine na kojoj smo sanjarili dok su nas drugi nazivali lijenčinama. Nas su čekale veće stvari od motike. Možda smo se unaprijed odmarali svjesni da kad krenemo, više neće biti prilike za odmor.
Igor je na mene ostavio doživotni trag kada se u jednom od radova zapitao tko je sve prošao kroz njegovu sobu u Vedrinama dok njegove stare kuće još nije bilo. I danas mi je to najjača slika s kojom ga vežem. Možda i vi nađete neku svoju sliku u njegovoj zbirci.
Predstavljanje zbirke Studije I. i Studije II.- "Vlašići i mali narodi", održat će se 28. veljače 2019. u 18 sati, Hrvatska matica iseljenika, Trg Stjepana Radića 3, Zagreb.
INFORMACIJE I NARUDŽBA:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.