{nomultithumb}
Autor: Mate Puljak
“Odvedi me u tišinu i mir
i ozdravi mi pogled
zasićen i tup
od vlastite veličine,
pohvala i slika.”
“Vapaj za pustinjom”- fra Ante Vučković
Nekropola stećaka Naklo, Grabovica kod Buškog jezera. Jutarnji mir uz drevne “mašete” i ornitološki rezervat. Stećak, međaš delmatske “države”, kamen mudraca i kamen spoticanja. Tražim žive među mrtvima, drugove među gromadama što ne mogu dati život. Izvlačim bitak iz nečeg čega više nema. Dokinuta patnja, dokinuta bol, dokinuta i smrt. Negdje tamo u višim dimenzijama bivanja, oslobođeni jarma, žive neki bolji život i čekaju. Koga? Nas koji smo se dali zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta? Ah, Bože, zašto si me stvorio u vrijeme najvećih duševnih tereta? Nisi li me mogao osmisliti hladna, “autistična”, pa da me ništa ne pogađa. Zašto uvijek tražim žive tamo gdje ih nema? Je li to potraga za samo Jednim, ili tek puko nestrpljenje? “Ase leži (...) i dugo mu je ležati...” Možda to epitafsko “Ase” ili “A se” ne znači “ovdje” nego “Za se”; konačno da za sebe nešto učini, da dočeka Gospodina i ustane. Možda stoga stećci prate najstarije staze. Ako je toliko dobrih krstjana iščekivalo Njegov drugi dolazak, možda će On doći putevima uz koje su legli.
