Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

POTRAGA ZA KAMENOM KUGLOM ILI ZA BEDUINIMA U SINAJSKOJ PUSTINJI

Piše: dr. Semir Osmanagić

Abu Sela – Wadi El Liah, Sinaj, Egipat, 2016

Završio sam predavanje u Dahabu, prišla mi je šezdesetpetogodisnja Holanđanka. Inspirirana mojim predavanjem u kojem sam pominjao kamene kugle, rekla mi je da je u blizini njenog doma, u pustinji, na sat vremena odavde, jedna okrugla, kamena kugla. Dogovorili smo odlazak da je pogledamo za dva dana.

Vožnja taksijem od prelijepog gradića na Crvenom moru Dahaba, prema untrašnjosti Sinajskog poluotoka. Kamena i pješćana pustinja. Dom za beduine već hiljadama godina.

Anne-Maria priča o sebi. Kaže da će ukratko ispričati kako se zadesila ovdje. Rekoh joj, ispričaj dugu, normalnu verziju.

“Osim što mogu dugo pričati, umijem i dugo slušati”, govorim.

 Prvi put je došla u Egipat 1999. Kairo joj se odmah svidio. Vratila se natrag kući, u Holandiju. U to doba je prolazila kroz obiteljsku krizu, svađe s braćom i roditeljima, I, odlučila je da se sama vrati u Egipat, bez muža. Godina je 2000. Iz Kaira po prvi put odlazi na Sinaj, u Dahab. Nije imala plan gdje ići, nakon turističkog obilaska obale i plaza, odlučila je otići dublje u pustinju. Srela je Njemicu Ursulu, zajedno su putovale. U jednom beduinskom selu je upoznala Arapa, odmah joj se svidio, ljubav na prvi pogled. Njemica se vratila u Njemačku, Anne-Maria je ostala u pustinji dva mjeseca.

Nakon toga otišla je u Holandiju. Isprižala je mužu o svojoj ljubavnoj aferi. On joj je oprostio, smatrao je da će je proći. Međutim, sjaj u njenim očima je davao drugačiju sliku. Ponovo se otisnula na put u Egipat, ostala je još duže. Provodila je vrijeme sa svojim beduinom, koji je bio drugačiji u odnosu na svoje pretke. Učio je druge jogi, meditaciji. Nakon tri mjeseca je zaprosio, ona mu je rekla da se ne može udati jer ima muža kojeg voli.

Njeni dolasci na Sinaj su rezultirali kupovinom prve kuće za 3000 eura u beduinskom selu prema kojem danas idemo. Po zakonu, niko osim beduina ne može živjeti u ovim selima. Međutim, nju svi vole i tu je našla svoje mjesto. Ona voli pustinju, kamena brda. Tu nalazi svoj mir i zadovoljstvo.

Vremenom je uvjerila muža iz Holandije da joj se pridruži. Kupili su i drugu kuću u ljetovalištu Dahab, na moru. Njemu se sviđaju plaže i more.

Prolazimo nekoliko ček-pointa, policajci nam lijeno prilaze, nešto zapisuju na komadićima papira, puštaju nas. Dolazimo u malo beduinsko selo. Egipatska vlada im je napravila kuće u koje se dugo nisu željeli useliti. Vremenom su ipak ušli u male kućice, ali muškarci i dalje nastavljaju provoditi većinu vremena u pustinji.

Ulazimo u dvorište. Ispod nastrešnice tri žene i četvoro djece. Skidamo cipele i sandale, sjedamo na prostirku., Uzimamo čaj koji se po čitav dan podgrijava na drvenom žaru. Na stepenicama hiljade muha. Neke su na sandalama, neke na drvenim štokovima, neke na našim nogama. Slikam dječicu. Zovem malu Nermanu, sjeda mi u krilo i slikam se s njom.

Anna-Maria mi govori kako je život ovdje drugačiji. Žene se ustaju ujutro, piju čaj, sjede, I sjede, i ništa se ne dešava. Tako do večeri, poovo čaj, vatra u kaminu, bez mnogo priče. Vrijeme stoji. Nema interneta, telefona, televizije.

Ovom selu su lani doveli struju. Beduini su bili protiv, jer nemaju prihoda, a i ne treba im. Oni sasvim dobro vide u noći. Sada će, sa strujom, otupiti čula.

Odlazimo pješke prema brdima u potrazi za kamenom kuglom. Pijesak se uvlači u cipele, Jake sunčeve zrake se odbijaju od kamenja na tlu i pustinjskog pijeska i zasljepljuju nas dok hodamo. Srećom, povremeno se javi povjetarac.

Anne-Maria je slikarica i fotograf. Ima kolekciju od trideset hiljada fotografija. Predlažem joj da piše knjgu.

“Hoću, od slijedeće godine, kada odem u penziju.”

“Ne od slijedeće godine, već od večeras”, direktan sam.

 Najčešći motivi su joj pustinja i kamen. Kaže mi kako u kamenu često vidi likove. U Holandiji je jednom imala ujed otrovnog insekta koji joj je krv potpno zatrovao. Nije se htjela liječiti tradicionalni lijekovima u Europi, već se obratila dr. Ahmedu na Sinaju. Jedne večeri je osjetila da joj je otrov napustio tijelo. To se i potvrdilo kasnije na bolničkim snmcima.

Pola godine provodi u Holandiji. Radi u bolnici za mentalno bolesne, vrlo delikatan i naporan posao. Susreće se s onima koji su bili na teškim drogama. Međutim, kada ona dođe u bolnicu, osjeća se da donosi mir. U bolnici sve postaje tiho. Kaže mi:

“Donosim mirnoću pustinje sa sabom.”

U Holandiji su joj troje unučadi i zato se stalno vraća.

“Ovo su ekonomski najlošija vremena za Egipat. Prvo revolucija, sada rušenje ruskog aviona. Turista više nema, postalo je teško svakome.”,

Penjemo se usjecima između brda. “Prelijep crni kamen. Šta misliš od čega je?’.

“Bazalt”, odgovaram.

Svuda oko nas su divne boje, od crvene, zelene, do smeđe, bijele, žute. Na pustinjskom tlu su kristali. Komadi željezne rude u kamenu.

“Europljanke žive drugačije. Kada im pričam o životu ovdje, one me ne razumiju. U Europi žele da su emancipovane. One bi ovdje bile usamljene. Ovdje svi žive u zajednici, žene, djeca, stari i mladi. Njihova glavna radost u životu je da gledaju djecu kako rastu.”

I, nastavlja.

“Ovdje sjedim i pijem čaj. Sjedim pored vatre navečer. U hladu preko dana. Osjećam da ovdje ja jednostavno – jesam.”

Dolazimo u jednu uvalu. Kaže mi, tu je onaj okrugli kamen. Na maloj terasi od pješčara, uglavljena stijena. Međutim, nije sferična. Nije kamena kugla. Ona je razočarana.

“Mislila sam da je pravilnija. Možda sa ove druge strane izgleda više kao kugla”

Bez obzira s koje strane da je gledamo, ovo nije kamena kugla. Ali, nekome je bila važna. Nekako se uglavila među pločama pješčara. Da li je korištena za neke rituale, teško je reći.

Pita da li da se vratimo. Kažem da ne, želim još prošetati ovuda. Ova kamena pustinja je raj za geologe, slojevitost, sedimentacija, različiti minerali u stijenama.

Vraćamo se u auto i odlazimo na drugu lokaciju. Dva sata vožnje odavde, manastir “Svete Katarine”, pravoslavna bogomolja iz IV stoljeća. Tu je negdje i dr. Ahmed.

Putem vidimo šatore beduina. Odlaze u potragu za hranom za koze. U Dahabu je nema. Provedu sedam dana na jednom mjestu i onda idu dalje. Žene idu okolo i skupljaju ljekovite biljke i lišće za čaj.

Stajemo u UNESCO zaštićenoj lokaciji samostanu ‘St. Cathrin”. Anna-Maria mi govori kako je prije desetak godina upoznala dr. Ahmeda, lokalnoj iscjelitelja i travara. Danas, umjesto prirodnih lijekova, svi koriste beskorisne tablete. Onda mi je postalo jasno da ga moram upoznati. Raspitujemo se gdje je.

“U planinama”, odgovara mu sin, Muhammad.

Krećemo dalje u potragu. Dočekuje nas vodic Nas’r, njegov brat. On će nam pokazati put.

Jedemo u malom restoranu, vlasnik je simpatični momak Ramadan, crne slijepljene kose. Godina je kao moj Dario. Ukusan beduinski ručak u neuglednoj kućici okruženi s nekoliko mačaka koje stalno mole za hranu.. Ramadan nas poziva slijedeći put kada dođemo da svratimo kod njega. Imamo besplatno piće.

Sa Nas’rom krećemo kroz kameni kanjon. U bijeloj odori, zamotanoj glavi, tamnoputi Nas’r se prisjeća dana kada je ovdje bilo puno više turista. Redovo ih je vodio na planinu Sinaj, na kojoj je Mojsije primio Deset zapovijedi. Sada turista nema, tako da se više i na bavi vođenjem.

Pričam mu o vremenima tri egipatska predsjednika: sovjetski orijentiranog Gamala Abdela Nasera i danima gradnje Asuanske brane, prozapadnog Anvara El Sadata, i umjerenog, predsjednika Hosni Mubaraka. Završavam sa šalom o vozaču koji je vozio sva tri predsjednika. Na isto pitanje:

“Kuda gospodine predsjedniče?”, odgovarali su mu različito.

Prvi je govorio vozi uvijek lijevo, drugi neka ide desno, treći neka ide pravo.

Na putu kroz strmi kanjon, penjemo se i spuštamo. vidimo Ispod nas je korito, ali bez rijeke. Negdje po sredini kanjona je izgrađena brana. Nas’r govori kada ljeti padne kiša, toliko je snažna da formira bujicu koja nosi sve pred sobom: drveće, kuće, ograde. Brana sakuplja i kontrolira vodu. Grad kojeg donosi oluja, zna biti veličine šake i nanijeti teške ozljede ljudima. A onda slijede mjeseci bez vode.

U daljini, visoko u klisuri, bijela kućica. Francuska sestra, inače članica grčke pravoslavne crkve, došla je tu zivjeti u 35. godini, sama u kanjonu. Napravila je baštu, iskopala bunar. Pred kraj života napravila je sebi grobnicu, dogovorila tko će odrzavati biljke. Međutim, nakon smrti, Francuzi je prenose odatle, pritivno njenoj volji koju je izrazila, a uz šok lokalnog stanovništva.

Doktor Ahmed je čuveni iscjelitelj. Decenijama je bio gost na dvorovima saudijskih, kuvajtskih i katarskih vladara. Svi arapski dnevnici i televizije su pričali o njemu. Prije deset goidna je rekao “dosta”, povukao se duboko u kanjon, bez prilaznih puteva za automobile. Tko želi da ga vidi, mora prepješačiti do njega.

Ušli smo u njegovo dvorište, usred oaze i visokih krošnji palmi, rogača i voćnjaka. Onizak beduin, zaigranih očiju, sive bradice, pruža ruke s riječima dobrodošlice. Nudi čaj od rogača. Sjedamo na pješćani pod. Kreće priča.

Objašnjavam mu tko sam. Govorim da sam danas čuo za njega i njegovo ime je odmah zavibriralo. Znao sam da ga moram vidjeti.

Pričamo o stijenama u kanjonu. Govorim mu da 30 godina pišem o kamenim zidovima, megalitima, piramidama, kuglama. On odgovara:

“Ja već 30 godina razmišljam, svaki put kada prođem pored ovih zidova, tko je prenosio ove stijene i slagao ih. To čovjek ne moze.”

Objašnjavam mu za druge mogućnosti: zvuk, vibracija muzičkih instrumenta i ljudskog glasa, poništavanje gravitacije.

Kažem mu da nije mislio da ću danas doći, ali da je ipak bio spreman za mene. Imao je pitanja i sada dobija odgovore.

Posmatra me, obojici nam se oči smiju. Kaže:

“Ti imaš čisto srce. Opušten si, nisi u grču. Ljudi koji su u stresu, njih mogu lako da pročitam. Tebe ne. Ti si otvoren, čitav svijet je pred tobom. Imaš još dugo vremena ispred sebe.”

Govori koliko daleko možemo vidjeti vlastitim očima.

Odgovaram mu:

“Ako želis vidjeti više, zatvori oči. Prepusti se drugim očima - očima uma. S njima možeš vidjeti čitav svijet.”

Potvrdno klima glavom. Daje na to svoj primjer.

“Moj nećak je slijep od rođenja. Međutim, on se zna popeti na vrh planine i ubirati ljekovite trave. Moja majka i druga rodbina često puta padaju putem.”

Govorim mu dalje:

“Imamo i treći nivo odakle gledamo. To je naše treće oko. Ahmede, zatvori oči.”

Prilazim mu kažiprstom i srednjim prstom te mu blago protrljam srednje oko, između i iznad dva oka.

“Ovo je tvoje treće oko. Aktiviraj ga, formiraj energetski snop i za tebe više tajni nema. Možeš posjetiti bilo koje mjesto u kosmosu. A nakon toga, kada razviješ treće oko, doći ćeš i do četvrtog nivoa. Božanski vid. Tada vidiš sve, na svijet gledaš božanskim očima. Kreator gleda kroz božanski vid, niže kroz treće oko, sve do naših fizičkih očiju. Kroz naše prste ima čulo opipa, ušima doživljava zemaljske vibracije…”

Ahmed me pažljivo sluša. Zatim, uzima riječ:

“Mi, beduini, imamo dosta vremena. Razvili smo sposobnost da osjetimo druge ljude srcem. Znamo vibraciju drugih ljudi.”

Nakon čaja i ugodnog razgovora, odlazimo do njegovog vrta. Rajski vrh u kamenoj oazi. Kako mnogi ljudi ne znaju cijeniti blagodeti koje imaju, mislim se u sebi. Vodu, na primjer. Tamo gdje je nema, u pustinjama Egipta, Saudijske Arabije, Perua ili Izraela, dobro znaju da voda znači život. Tamo gdje misle da je imaju u izobilju, u Americi ili Bosni, potcjenjuju je.

U njegovom vrtu, terasu su formirane od suhozidova. Prvi i drugi red, su kamenje nepravilnih oblika, ali lijepo slagani jedan do drugog. Pokazuje mi najveći kamen, na drugom nivou. Uzimam dienzije (80x70x120 cm). Masa je oko 1,5 tona. Kažem mu da bi za njega trebalo dvadeset ljudi da ga nosi i podiže. Nisam mislio da ću u beduinskoj pustinji uspjeti naći ovako interesantan zid.

Kaže mi:

“Usitni ove sjemenke, pomješaj ih sa žumanjcem, Uzimaj dva puta na dan. To će ti dati snagu u zglobovima, preponama, ispod pazuha.”

Zagrljaj, poljubac, stisak ruke.

Nas’r nas vodi natrag. Ostavljamo ovaj kanjon u podnožju planine St. Katrina. To je najviši planinski vrh ne samo u Egiptu, već i na Bliskom istoku sa 2825 metara.

“Imate li legendi o divovima ovdje?”, pitam ga.

“Koliko su veliki ti divovi?”, kontra pitanje.

“Dva i po metra i više”, odgovaram.

“Na našem groblju imamo kosture veće od dva i po metra”, mirno odgovara Nas’r.

Dan sam započeo potragom za kamenom kuglom u pustinji. Završio ss beduinima.

Usput posmatram usamljene, samostojeće stijene. Poneke podsjećaju na ljudska lica. Sve je živo u prirodi. I kamen je živ. I slatka jagoda iz vrta dr. Ahmeda usred pustinje. I malo janje koje me je pozdravilo na kraju dana.

Zadnje ažuriranje ponedjeljak, 25 april 2016 13:26
Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved