Piše: dr. Semir Osmanagić

Tiruvannamalai, Tamil Nadu, oktobar 2016.

Hindu bog Šiva je obitavao na planini Kajlaš (Kailash) na Tibetu. Njegova supruga Parvati jednom mu je prilikom zatvorila oči u bašti na vrhu planine. I mada je to trajalo manje od zemaljske sekunde, u tom momentu je sva svjetlost neba i zemlje nestala. Kad su mislili da više nije živ, pojavio se hiljadama kilometara južnije kao plamen na vrhu brda Arunuchala Hill. Danas je to sveto brdo i Indijci ga smatraju spiritualnim srcem svijeta.

U podnožju svetog brda je grad Tiruvannamalai. Gradom dominira hram Annamalaiyar podignut u čast Šive i elementa vatre. Hram je ogroman kompleks koji se pruža na deset hektara i jedan je od najvećih u Indiji. Na četiri strane su ogromni piramidalni tornjevi.

Zasigurno jedan od najvećih, a na zapadu i najpoznatijih mistika i spiritualnih lidera Indije svih vremena je Bhagavan Sri Ramana Maharshi. Rođen je 1879. u mjestu Tiruschuli. U svojoj šesnaestoj godini imao je prvo transcedentalno iskustvo nakon kojeg je postao svjestan da čovjek nije fizičko već duhovno biće. Nakon toga gubi interes za školu, odlazi od kuće u grad Tiruvannamalai, u hram Annamalaiyar. U jednoj zabačenoj podzemnoj prostoriji namješta se u jogi poziciju, započinje meditaciju i više se ne budi u narednih deset mjeseci. Ne pomičući se tokom tog perioda mravi, insekti, miševi su počeli napadati Maharshija.  Drugi mistik dolazi u hram i tokom meditacije osjeti prisutnost svjetla kojeg do tada nije osjećao. Počeo je da traži izvor i našao ga je u maloj prostoriji u kojoj je Maharshi meditirao. Odlučio je da ga vrati u fizički svijet i da ga izliječi. To mu je i uspjelo nakon godinu dana.

Tada se Brahmarshi odlučuje da ode na sveto brdo Arunchala Hill. Pronalazi malu pećinu koja mu je bila dom u narednih 17 godina. Jednom dnevno bi silazio do grada. Imao je pravilo: obišao bi tri kuće tražeći hranu. Ako je ne bi dobio, vraćao se natrag u svoju pećinu bez hrane i vode taj dan. I tako sedamnaest godina. Ubrzo je počeo sticati poštovaoce, sljedbenike. Duboka meditacija i čist spiritualni život učinili su ga duhovnim učiteljem. Dolazak Britanaca i Amerikanaca, među njima filozofa i novinara, učinili su njegove izjave i učenje popularnim na Zapadu. Vremenom je počela izgradnja njegovog hrama s bibliotekom i tada, već srednjovječni Maharshi, postaje vrlo aktivan u dnevnim poslovima. Umire 1950. Dijagnosticiran mu je rak. Nakon prve operacije odbio je amputaciju ruke koju su me preporučivali ljekari. Njegovi sljedbenici su ga molili da bude operisan, ali on mi je odgovorio:

“Zašto ste toliko vezani za moje fizičko tijelo? Nikuda ja ne idem. Ja ostajem ovdje.”

Tokom mog boravka u Indiji zadao sam sebi da obiđem sve ove lokacije koje se tiču Šive, svetog brda Arunchala Hill i četiri lokacije na kojima je Brahmarshi proveo čitav život. I ispunio sam svoju zadaću.

Šivino pojavljivanje u obliku plamena na vrhu velikog kamenog brda Arunchala Hill, doveo je i do mog pohoda strmom kamenom stazom prema vrhu ovog brda. Uz trideset i pet stepeni Celzijusa, bosonog dio puta, sretao sam monahe kako se spuštaju niz brdo, neke koji se penju. Dosta njih ne progovara jer su u zavjetu da ne govore mjesecima, čak i godinama.

Pri vrhu zastajem, kameni plato s divnim pogledom na grad Tiruvannamalai. Centralni kompleks je Šivin hram s devet piramidalnih tornjeva. Vrlo impresivno, čak i s velike udaljenosti.

Dolazim do pećine u kojoj je Maharshi proveo sedamnaest godina meditirajući, uz malo ili nimalo hrane i vode. Vrlo skroman, omalen prostor, pod jednom stijenom. Danas je to zaštićeni nacionalni spomenik Indije. U nastavku, druga stijena. Čuvari bacaju sirovu rižu po njoj i time hrane majmune. Oni su polu-pripitomljeni. Lider čopora, “kralj”, kako ga zovu, je vrlo otresit, reži na sve. Mlađi majmuni su pristupačniji.

Tu srećem vodiča. Sarama, ima 30 godina, engleski je naučio razgovarajući s turistima. Kreće priča o Ramani Maharshiju.

“Jednog dana mu je u posjetu došao američki filozof George. Želio je da napravi intervju s njim. Prilikom prvog susreta Ramana mu je postavio pitanje:

Tko si ti?

George se predstavio:

Ja sam George, filozof iz SAD.

Ramana mu je ponovio pitanje:

Tko si ti?

George mu je dao isti odgovor. Ramana mu je rekao:

Naći ćemo se sutra. Razmisli o mom pitanju.

Sutra se ponovila identična stvar. Nakon toga je George nekoliko dana pokušavao zaroniti duboko u sebe i odgovoriti si na pitanje ko je zapravo on.”

Moj vodič Saran lijepo priča, ali se vidi da je riječ o priči puno puta ispričanoj. Pitam ga živi li on te duhovne fraze o kojima govori. Kaže da je on sljedbenik drugog duhovnog gurua koji trenutno živi na vrhu svetog brda. Već sedamnaest godina ne govori niti silazi sa vrha. Ne jede, ne pije, živi od prane (životne energije). Ponekad ga posjeti.

“Reci mi neku od njegovih izreka koje ti se sviđaju”, insistiram.

“Pomozi drugima i budi iskren prema sebi”, odgovara Saran.

“To je lijepo. Ali Saran, nemoj se smatrati sljedbenikom, budi učitelj. Imaš već dovoljno iskustva”, govorim mu.

Gleda me malo u nevjerici.

Hodamo, pokazuje mi na drugu pećinu. I ona je zaštićeni nacionalni spomenik. Prije pet stotina godina ovdje je živio i meditirao veliki mudrac Virupaksha. Nakon 400 godina došao je na isto mjesto guru Narajama. Svojim trećim okom osjetio je prisustvo Virupakshe i odlučio tu ostati. To se i desilo, u narednih sedamnaest godina tu mu je bio dom. (Ponovo sedamnaest godina, Koji je značaj za indijske gurue u broju 17?)

Na putu smo u grad. Prolazimo kroz uske uličice, Djeca se igraju, uče, jedu.

Približavamo se hramu Annamalaiyar. Ovo je hindu hram posvećen božanstvu Šivi i elementu vatri. Hram se pruža na površini od deset hektara i jedan je od najvećih u Indiji. Na četiri strane se nalaze ogromni piramidalni tornjevi koji simboliziraju četiri kosmičke kapije okrenute prema stranama svijeta.

Najviši je istočni toranj, na jedanaest nivoa. Visina mu je impresivnih 66 metara i time je i među najvišim u Indiji. U njegovom podnožju je dvorana hiljadu stubova. Svaki je ukrašen ornamentima.

Naravno, svi posjetioci se po kompleksu kreću bosonogi. Da sam došao mjesec dana kasnije prisustvovao bih velikoj svetkovini. Na vrhu svetog brda Annamalai se pali vatra koja se vidi iz hrama, a u procesiji u hramu se okupi million vjernika.

Hram je većim dijelom izgrađen u devetom stoljeću tokom Chola dinastije koji su bili zaštitnici hrama više od četiri stotine godina. Međutim, prvi objekti su podignuti još u sedmom stoljeću ,a nadogradnje su vršene u kasnijem periodu.

Kompleks je opasan s pet unutrašnjih i vanjskih zidova. Najstariji hram mogu posjetiti samo hindu sljedbenici, Indijci. Ipak, ugurao sam se i ja među njih, mada su me neki posjetioci čudno gledali. Najviši hram, istočni toranj, u svojoj bazi ima ogromne granitne blokove. Pravougaone je osnove, 41m x 30 m.

Moj prolazak kroz dvoranu hiljadu stubova doveo me je i do stepenica koje vode nadole. U podrumskoj prostoriji, ne većoj od pet kvadrata, mračni prostor koji nije izložen svjetlosti. Upravo je tu Maharshi proveo svojih deset mjeseci meditirajući, kao šesnaestogodišnjak, nepomično, bez hrane i vode, u potpunosti odsutan iz fizičkog tijela.

Indija je zemlja u kojoj su mnogi dosegli potpuno odvajanje duhovnog i fizičkog. Pokazali da tijelo nije u ovisnosti od hrane i vode. Niti da mu treba hraniti ego. Ovo je zemlja ekstrema.

Na izlasku iz hrama zastajem pred slonom. Naklonio sam mu se. Surlom mi je dodirnuo tjeme.

I, blagosiljao me.