Piše: dr. Semir Osmanagić

Butuan, Mindanao, Flipini

April 2017

Butuan je provincijalno središte na sjeveru drugog najvećeg filipinskog otoka, Mindanaoa. Polumilionski grad je svoj odnos s arheologijom započeo slučajno. Tokom 1975., prilikom gradnje sistema kanala za odbranu od poplava, na iskopanom zemljištu pronađeno je mnoštvo arheološkog materijala.

Ostaci drvenih brodova su, radiokarbonskim datiranjem, ustanovljene starosti od 1.700 i 1.000 godina. To ovu lokaciju odvodi znatno dublje u prošlost od kolonijalnih, španjolskih vladara, koji su došli ovdje s Magelanom 1521. godine. Čitava država je dobila ime po španjolskom vladaru kralju Filipu, a obično se ne govori o historiji otoka prije dolaska Europljana.

Kasnije, u 2012. godini pronađeni su brodovi od 24 metra dužine što je bilo značajno. To bi moglo objasniti uzorke kineskih vaza i keramike pronađenih u Butuanu. Znači, prekomorska komunikacija je postojala dosta duboko u prošlosti. Pronađeni su zlatni predmeti i ostaci alata za proizvodnju zlatnih ornamenata i predmeta. To je već bio znak razvijenog društva.

Međutim, ono što je privuklo moju pažnju su lobanje u lokalnom muzeju, National Museum Butuan Branch. Lobanje su ravne na vrhu, što odstupa od normalne autonomije. Na jednoj od lobanja, najvjerovatnije djeteta, vidljivo je da je bila pritisnuta nekim ravnim predmetom,

I mada bi medicinski doktori mogli diskutirati o potencijalnom medicinskom poremećaju, ovdje to nije slučaj.

Naime, modificiranje lubanja je prisutno širom Planete, a dokumentovano je barem 8.500 godina daleko u prošlost. Primjeri za to su izdužene lobanje koje sam mogao vidjeti u muzeju u gradiću Ika u Peruu. Na drugoj strani svijeta, lobanje egipatskog faraona Tutankamona i kraljice Nefretiti su također izdužene. Nesumnjivo da su vladari Egipta imali uzor u bogovima (s malim “b”) koji su nekada vladali i/ili posjećivali Egipat. Posjedovanje izdužene lobanje je pokušaj da se približe božanskim vladarima iz duboke prošlosti, odnosno da se predstave svojim podanicima kao božanstva ili barem kao djeca “bogova”.

Kod Maja je sličan običaj. Pronađene lubanje imaju ravne stranice. Njihovi ‘bogovi” su, očigledno, drugačije izgledali.

Koga su drevni Filipinci, s ravnim vrhom lubanja, pokušali imitirati, ne znamo. Ali nema sumnje da bi ovakve opskurne lokacije i arheološke pronalaske trebalo izučavati sistematski. Ovdje sam saznao da niti grad niti provincija, niti Mindanao, ne daje nikakve grantove za arheološka istraživanja.

Ravna modifikacija lubanja prisutna je na otocima znatno istočnije od Filipina: Tahiti, Samoa, Novi Hebridi (Malicolo). Ponovo, isti običaji upućuju na komunikaciju između udaljenih otoka, ili posjetu razvijenjih civilizacija svim ovim otocima.