Piše: dr. Semir Osmanagić

Oktobar 2017., Pisa, Italija

Ušće rijeke Arno u Tirensko (Ligursko) more bilo je idealno za gradnju naselja. Prvi tragovi napredne kulture bilježe se u XIII stoljeću p.n.e. Stoljeća nakon toga Pisa je izrasla u moćnu luku, jedinu između daleke Đenove na sjeverozapadu i Ostije na jugu. Odavde su Rimljani išli u osvajanje Kartage, ali, znatno kasnije, i sami stanovnici Republike Pise, su osvajali Kartagu. Pisa je bila jedna od četiri poznate italijanske “morske republike”. Pisa je vladala Sardinijom, Korzikom čak i Sicilijom. Osvajala je sjever Tunisa i krajeve južno od Pise. Zbog njene privlačnosti čak su Vikinzi na čelu s “Željeznim Bjorgom” poduzeli ogroman put i trošak da osvoje i opljačkaju Pisu u IX stoljeću.

Međutim, stalni sukobi sa susjednom, moćnom Firencom, postepeno su doveli do slabljenja, a onda golemim porazom od malobrojnijih, ali lukavih Đenovljana u XIII stoljeću i gubitkom flote od 300 brodova, moć Pise zauvijek blijedi. Grad su posuli solju s željom da se više ne diže iz pepela.

Danas je Pisa deset kilometara daleko od mora. Pomjeranje ušća rijeke na zapad doveo je do toga da je luka ostala na kopnu, bez dodira s morem.

U XII stoljeću Donna Berta di Bernardo je donirao 60 srebrnjaka lokalnioj katedrali da kupi kamen i izgradi novi zvonik. I tako je započela priča o “Krivom tornju” u Pizi.

Moj prvi susret sa zvonikom, donio je uzdah: ”Pa on je stvarno jako, jako kriv!” Bio sam gotovo šokiran kako ta ogromna građevina uspijeva da stoji uspravno, a da se ne sruši.

Zapravo, učinićemo nepravdu Pisi, ako je posmatramo samo kroz prizmu Krivog tornja. Naime, ovaj zvonik bio je zamišljen samo kao dio sjajnog kompleksa čija je gradnja počela polovinom XI stoljeća sa osvajanjem Palerma u Siciliji, kada se flota Pise domogla zlata od Saracena. Prvo je izgrađena velebna katedrala, slijedila je kupola (“krstiona”) i samostan, te na kraju je trebao da dođe zvonik.

Sunčan oktobarski dan, s hiljadama turista iz čitavog svijeta. Redovi su formirani na ulazu u katedralu i zvonik. Još ih je više vani fotografirajući najpoznatiji arhitektonski promašaj u svijetu.

Odlučujem se za meditaciju s željom da doznam šta su stanovnici Pise mislili o ovoj građevini. Zatvaram oči.

MEDITACIJA:

Arhitekti i graditelji su bili vješti. Počeli su sa gradnjom kompleksa uvjereni da će biti impresivan. Ispod lokacije tornja, s južne strane, podzemna je voda napravila sebi put. Nosila je i pijesak. Šupljina je počela da kolapsira kako se toranj podizao i pritisak povećavao. U drugom dijelu gradnje bilo je očigledno i graditeljima da se toranj krivi. Donesena je odluka da se gradnja nastavi i pretpostavili su da će stati proces naginjanja. Kada je toranj napokon završen, osjećaj srama je bio kod njegovih arhitekata. Nevjerica kod građana Pise. Vremenom je prerasao u osjećaj nelagode u čitavom gradu. Autori su se pred smrt pitali kako će buduće generacije gledati na njihov poduhvat. Znali su da je toranj isuviše grandiozan i da će njihov promašaj biti obilježen za dugi period. Vremenom su se stanovnici navikli na svoj toranj.  Prošli su faze nevjerice, srama, odbijanja, ignoriranja, pa do prihvatanja, ali nikada podržavanja.

*** 

Prije dolaska u Pisu namjerno nisam čitao o uzrocima tonjenja Krivog tornja. Tek nakon posjete sam se zainteresirao.

Konstrukcija tornja je započela 1173. Problemi su se odmah pojavili. Pisa je između dvije rijeke, Arna i Sercija, koje su iza sebe ostavile tlo puno gline, pijeska i školjki. Mekano tlo je bilo uzrokom da već 1178., kada je završen drugi nivo tornja, dolazi do njegovog naginjanja na jednu stranu, južnu.

Ubrzo, sbog stalnih sukoba sa Firencom i Đenovom, radovi bivaju zaustavljeni. To je vjerovatno bila i sretna okolnosti, jer je dalo dovoljno vremena građevini da se stabilizira. Kada su radovi nastavljeni, izmjereno je odstupanje koje je iznosilo 0.2 stepena po vertikali. Nastavak radova i dolazak do sedmog nivoa, doveo je do novog propadanja na jednu stranu, ovaj put od jednog stepena.

Narednih stotinu godina, radovi su izvođeni povremeno. Pokušaji da se kontrabalansira toranj nisu uspjeli. Prozori su sa južne strane napravljeni veći, ali to je dovelo da daljnjeg zakrivljavanja. Kada je toranj napokon završen 1370. odstupanje od vertikale je bilo 1.6 stepeni. Ne izgleda mnogo, ali na ovu visinu je itekako vidljivo.

Stotinama godina nakon završetka, inžinjeri i arhitekte su se trudili da koriguju ovu gresku i spriječe kolaps tornja. Dodatno betoniranje temelja, dodavanje plastificiranog betona sve do drugog nivoa, željezni prsten oko temelja, olovni nosači sa sjeverne strane, uklanjanje zemlje sa sjeverne strane…

Napokon, uklanjanjem 70 metrickih tona zemlje u 2008. inžinjeri su ponosno izjavili da je toranj konačno stabiliziran i da se više ne naginje. Od nagiba od 5,5 stepeni, uspjeli su ga vratiti na četiri stepena. U stvarnosti sam mogao vidjeti da su na sjevernoj strani tornja dva reda blokova u prstenu, a na južnoj sedam redova blokova. Razlika je oko četiri metra!

Tvrde da se za Krivi toranj u Pisi više ne treba brinuti u narednih 200 godina te da se više neće pomjerati. Nadam se dobu bez zemljotresa, jer bi pomjeranje tla gotovo sigurno izazvalo pucanje u gornjem dijelu tornja.

Do tada, želim more turista na travnjaku crkvenog kompleksa.