Piše: dr. Semir Osmanagić

Chagres Parque Nacional, Panama, januar 2018.

Embera domoroci došli su u Panamu iz Kolumbije. Doduše, velika Kolumbija je do početka XX stoljeća obuhvatala današnju Panamu, Kolumbiju i Venecuelu, ali voljom velikih sila nastale su tri države.

Dio Embera ‘indijanaca’ ili ‘domorodaca’ preselio se uz obale rijeka u Panami (danas ih je oko 33.000), a dio je ostao u Kolumbiji (oko 50.000). Španci su ih potiskivali prema sjeveroistoku gdje su se sukobljavali s lokalnim Guna stanovnicima.

Nekoliko stotina godina Embere su živjele uz rijeke formirajući male zajednice, proširene familije. Nisu imali ‘plemenskih vođa’ ili poglavica. Organizacija im je bila egalitarijanska, svako je znao šta radi i kako doprinosi ostalima. Šamani su postojali, ali je bilo očekivano da oni posjeduju znanje iz medicine, liječenja biljkama, upotrebi halucinogenih smjesa za spiritualne obrede.

Stanovali su u kružnim kućicama napravljenih od palminog drveta i palminih listova. Kako je rijeka krivudala, tako se jedna zajednica fizički odvajala od druge. Isključivi oblik transporta bio je drvenim kanuima. Rijeka im je davala vodu za piće, ribu i druge životinje koje rijeka privlači, mjesto da se okupaju, operu, pripreme za ceremonije.

Umijeće pravljenja kanua imalo je praktični, ali i kosmološki značaj. To je bio i test za mlade pripadnike zajednice. Ako bi ga prošli, postajali su ‘odrasli’, zreli, spremni za ženidbu.

Kućice su bile dovoljno velike da budu dom za proširenu porodicu. Postavljali su ih na drvene nosače, kojima je kućica bila podignuta iznad nivoa zemlje u slučaju plavljenja rijeke. Na kućni prag se dolazilo ‘stepenicama’, koje su rađene od komada debla s urezanim prostorom za stopala. Kada bi stepenice s urezima bile okrenute unutra, to je bio znak da nema nikoga u kući, ili da se odmaraju.

Formiranje državica u Srednjoj Americi, doveo je do novih pokreta stanovništva. Embere su još jednom preseljene, ovaj put u nacionalne parkove. Sredinom i drugom polovinom XX stoljeća, panamske vlasti insistiraju da se odrede predstavnici Embera u domorodačkim savjetima. Odjednom, Embere su prisiljene da uspostave hijerarhiju, da biraju svoje predstavnike, da formiraju naselja, sela, pa čak i manje gradove. Država insistira na školama, svom obrazovanju, bolnicama i zapadnom načinu liječenja. Tehnologija i mašine ulaze u njihov život. Gradnja autoputeva dovodi do dolaska novih stanovnika koji krče tropsku šumu ugrožavajući Embere.

Embere polako ostaju bez svog habitata. Gotovo 75 posto odlazi prema Panama Sitiju i drugim gradovima i naseljenim mjestima.

Onima koji su preostali, nije ostalo mnogo. Drvene kućice uz rijeku koja im je i dalje izvor hrane  posjete turista koji ostave nešto novca.  Kanu ih vodi na drugu stranu rijeke gdje najmlađi idu u školu. Mobitel je postao nova veza sa svijetom.

Privremeni tatui od boje dobijene od lokalnih biljaka ostaju na koži 7-10 dana. Tako i boja na mojim dlanovima koja mi je ostala dok sam se igrao s četverogodišnjakom, već polako blijedi.

Embera – narod koji nestaje.

MEDITACIJA:

Tamo gdje su nekada živjeli, ljubomorno su čuvali svoju teritoriju, svoj komadić obale na rijeci. Nisu ratovali s drugima, ali su davali do znanja šta smatraju svojim. Spiritualni život su povezivali s duhovima noći. Šume su donosile zvukove prema kojim su pokazivali poštovanje. S duhovima umrlih su se povezivali tokom šamanskih procesija.