Autor: Mate Puljak
Ovo je jedna usmena narodna predaja o čovjeku koji je malim ljudima donio znanje i napredak. Radnja je vezana uz jednu prapovijesnu gradinu i stećak dimenzija cca 200 x 100 x 100
cm. Oboje se nalaze u Dobranjama, naselju nešto sjevernije od Ciste Velike. Mnogi od Vas me pitaju zašto sam se uhvatio Imotske krajine. Postoji nekoliko razloga. To je moj kraj i htio sam
najprije počistiti ispred svojih vrata nadajući se da ću na to potaknuti i druge. Granice stare Imotske krajine protezale su se od Cetine do Neretve zauzimajući i dio Hercegovine. To je
najstariji teritorij Delmata. Same Daorse nužno je pomaknuti s onu stranu Neretve. Otprilike, u centru tog teritorija nalazio se Delmion tj. današnji Imotski s okolnim naseljima.
Autor: Mate Puljak
Pozdrav svima! Ja sam Hrvat, potomak Ilira Delmata! Moj narod organizirano truju, ubijaju i odvode u roblje. Bojim se za život svoje djece. Više nisam siguran koliko svojim odlukama utječem na zdravlje i kvalitetu njihovog života. U tome je strava cijele ove priče koja nam se događa pod tihom opsadom EUrimljana. Pustili su nas da sami provodimo njihov demonski plan dok prekriženih ruku, iz kožnih fotelja, gledaju posljednje ispraćaje mladih što masovno umiru od autoimunih oboljenja, i onih drugih što, pritisnuti ovrhama i siromaštvom, s obiteljima napuštaju rodni dom. No, prije nego nas počiste, prije nego oslobode teritorij za sebe i
svoje ortake; “EL ELYON” im presudio, u Njegove ruke dopali, hotijući naše sve svoje izgubili, dušmani im se zemljom razmnožili, sve što su nam odnijeli neuživali. I svi naši koji su im pomagali, na isti način, zajedno s njima propali! Neka Svevišnji ne gleda kraj svoga naroda, neka još jednom pokaže svu svoju Slavu i Moć! “Neće li se urazumiti svi što bezakonje čine, koji proždiru narod moj kao da jedu kruha? Ne zazivlju ime Jahvino, jednom će drhtati od straha, jer je Bog s rodom pravednim.”- Ps. 14,4-6
Autor: Mate Puljak
Lančirevac je dolac povezan s mnogim legendama o divovskoj “bijakovskoj zmiji”. Otišao sam tragom usmenih narodnih predaja “u po’ Bijakove” kako bih konačno, nakon osamnaest godina čekanja, vidio to mjesto. Inženjeri koji su bili uključeni u projekt gradnje državne autoceste prenijeli su mi zanimljiv podatak; najviše zmija duž cijele dionice autoceste uočeno je upravo između Šestanovca i Vrgorca. Prilikom miniranja i formiranja trase nagledali su se prizora od kojih su nekima ostale i trajne traume. U ovom radu rasvjetljujem ulogu zmije u narodu zabiokovlja. Imotska krajina tj. zabiokovlje nije siva zona kako su nas uvjeravali povjesničari proistekli iz bivših sistema. Ovaj je kraj simbolički i u naravi dom zmije, a zmija je simbol spoznaje, znanja, gnoze... Ovdje su bili sagrađeni najveći i najvažniji gradovi kroz povijest. Jedan od njih je i Delmion.
Autor: Mate Puljak
U planini Bijakovi ( oni koji nemaju dodira s predajama zovu je Biokovo), postoji lokalitet Gravišće. Za njega vežemo predaje o vilama, vješticama, prikazama, zmiji, Sv. Juri... Bijakova dominira cijelim zagvoškim krajem. Moglo bi se reći da je svjetionik starih granica delmatske povijesne pokrajine s Imotskim kao glavnim uporištem Delmionom. Bijakova je Zagvožđanima značila život. Mještani su u planini sagradili staje i formirali plodnu zemlju jer Zagvozd nije imao polje. Gore su bila ljetna prebivališta većine seljana. Zemlja i stoka su uvijek bili mjerilo bogatstva. Upravo su i njive oko zaseoka Brnasi predstavljale malenu oazu u tom škrtom i surovom kamenjaru. Nešto zapadnije od njih, na obroncima planine, nalazi se jedna spilja. Otišao sam vidjeti o čemu se radi i što je toliko užasavalo ljude da su se u starini bojali Gaja i Gravišća.
Jesam li našao drevno svetište s karakterističnim “falusom”? Prosudite sami jer meni te teze baš i ne drže vodu. Mater je bila sve, a ne Ćaća, zato su Bijakovu okrenuli u neodređeni tj. srednji rod - Biokovo. Konvencija prije Istanbulske...
Autor: Mate Puljak
UVOD
U članku o Zaranč ploči iz Zagvozda objavio sam fotografije dvije neobične grobne rake (ciste). Vjerujem i da je treća devastirana grobnica također bila cista te da mora biti još jedna. Nisam se previše zadržao na tumačenju jer je bilo potrebno uraditi poseban članak. Tko je bio pokopan u njima i kako? Otići ćemo do drevne Tebe i ponovo, po tko zna koji put, nabasati na Kadma. Zašto u Zagvozdu imamo “tebanske” ciste, “grčke” kacige, štitove, mačeve..? Zašto na zagvoškim stećcima imamo prikaze s tebanskih posuda? Zašto zagvožđani nekropole zovu grčkim grobljima a za Gradac (Varkaševu gradinu) kažu da su na njoj pokopani Grci? Postoji li naša Teba i što je uistinu logor Burnum?
Autor: Mate Puljak
U narodnim predanjima Imotske krajine ostalo je sačuvano da su tragovi spurila, koje “struka” naziva kolotracima, nastali u doba kada je kamen bio mekan. “Načinila su ji Ilijina kola...” Kojeg Ilije i kakva kola? Prorok Ilija je upravljao vatrenim konjima i kolima. “Kola su bila toliko vruća da su iskrabila kamen...” U ovom radu obrađujem predaju o otisku stopala upravo iz vremena “kad je kamen bio mekan”.
Autor: Mate Puljak
Ponekad se pitam što mi je sve obilježilo ovaj život i zbog čega ga je bilo lijepo živjeti. Iako je bio težak, ne mogu reći da nije bio lijep. Gubio sam ali i dobivao. Upravo je i osoba kojoj sam posvetio ovaj rad, na neki način, obilježila jedan dio moga života. Kada gledam retrospektivno, koliko je god bilo boli nakon bratove smrti, toliko se neka nevidljiva sila trudila da mi nadoknadi sav taj gubitak, iako je to bilo nemoguće. Ali, s vremena na vrijeme, kada bi mi bilo najteže, Bog bi se sjetio poslati nekoga da mi olakša. Barem taj tren. I Ivana je bila dio tog velikog plana...Bog me mazio darovima, gotovo podmićivao, ali me nije zavarao niti razmazio. Veoma sam bio oprezan u tom odnosu s Njim. Svakodnevno ga molim da me poštedi novih gubitaka, drugo mi uistinu ne treba. Moglo bi se reći da je ovo priča o Nezgriji, drevnoj utvrdi podignutoj na ostacima ranobrončanog svetišta i željeznodobne osmatračnice,...ali nije.
Autor: Mate Puljak
Zaranč ploča je naziv pločastog stećka koji se nalazi točno 2.3 kilometra zapadno od centra Zagvozda. Ukoliko autom krenete s raskrsnice Imotski- Vrgorac u smjeru Grabovca, na toj ćete kilometraži naići na zavoj gdje možete parkirati. Ona se nalazi nekoliko desetaka metara sjevernije. Prvi ga je prezentirao don Petar Kaer (članak “Di alcuni Massi Sepolcrali nel distretto d’Imoski” , Bulletin... 1879.). Ploča je položena na blagoj padini sjeverozapadno od zaseoka
Bartulovići, odnosno jugoistočno od zaseoka Stapići. Bila je predmet mnogih legendi koje su polako iščeznule. Oni, koji su živjeli prije dolaska struje, uglavnom su izumrli. S druge strane, mlađu populaciju ništa od toga ne zanima. Predaje koje imam o predjelu Zaranč, jer Zaranč nije samo ploča već i područje održavanja obreda, zapisao sam krajem devedesetih kao srednjoškolac. Da nisam, ne bih vam mogao ponuditi ništa osim pjesme o Vidosavi. Ona je nekako preživjela i uistinu spada među najvrijednije narodne pjesme Imotske krajine. O Zaranč ploči se pisalo nekoliko puta, međutim nitko nije zagrebao ispod površine niti pokušao staviti sam prostor u adekvatan povijesno-religijski kontekst.
Autor: Mate Puljak
Već pola godine s prijateljem razgovaram kako bi bilo dobro pronaći stećak kojega je don Ante Škobalj ucrtao na kartu zavoja Cetine, točnije, južno od zaseoka Sikavice kod mjesta Ugljane. Skicu karte je objavio u knjizi “Obredne gomile”. Uvijek me intrigirao i privlačio pogotovo stoga što nije bilo fotografije. I kako to obično biva, kada nešto forsiraš onda baš ne ide. Napokon je došlo vrijeme. Znali smo da je tamo pakao niskog raslinja i smriče te da je najmudrije pronaći nekog od lokalnih ljudi. Nakon što se sve poklopilo i uredilo u našu korist, pronašli smo ga i donosim vam fotografije. Ovo je samo nadopuna “Obrednim gomilama” i kao takva slijedi tekst don Ante Škobalja. Za sve nas, ta knjiga je biblija, s malim “b”, i u nju se ne bi trebalo puno “krećat”...Ne bi trebalo ali...
Autor: Mate Puljak
Strmendolac (do 1991. Strmen Dolac), pitomo mjesto u Triljskoj krajini, nekada je pripadao “rubnim zemljama” najstarijeg teritorija plemena Delmati koji se prostirao od Cetine do Neretve, od Biokova do Vrana i Čvrsnice s glavnim gradom Delmionom (Imotski). Nakon potrage za stećkom na Ugljanima, otišao sam, tragom predaja o nekakvim velikim “dvometarskim križevima”, u Strmendolac. Očekivao sam da ću ipak pronaći nešto što će ispasti mnogo jača priča od one zbog koje sam išao. Nismo se dugo zadržavali niti smo se mnogo raspitivali. Ljudi koje smo susreli prijateljski su nam pokazali križeve i dvije nekropole stećaka. U ovom
radu ponovo ukazujem na kakav se sramotan i bestidan način ministarstvo kulture tj. lokalni predstavnici istog, odnose prema povijesnim lokalitetima. Prezentiram grijehe zanemarivanja koje zdravi ljudski razum ne može olako prihvatiti. Kada se jednom probudimo bojim se da će biti kasno. Kakvo će svijetlo biti potrebno da osvijetli tu tamu?
Autor: Mate Puljak
“PARCE MIHI, DOMINE, QUIA DALMATA SUM.”
(“Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmat!”)
Velike su i istinite riječi sv. Jeronima. Razumijem ga u potpunosti... Oko mjesta njegova rođenja, povjesničari se nikako ne mogu usuglasiti. No, to me nimalo ne čudi. U startu su napravili pogrešku povodeći se za Ptolomejevim izvještajem da se Stridon nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Već sam nebrojeno puta kazao kako Vatikan veoma dobro zna pojedinosti iz naše povijesti. Međutim, iako u svojim redovima imaju vrsne povjesničare, dopuštaju da se povode za lažima ovih drugih kojima je zatiranje istine ustvari prava struka. I oni to rade majstorski.
Autor: Mate Puljak
UVOD
U jednom selu Imotske krajine pokupio sam predaju o tome kako u vrletima obližnjeg brda, točnije u gomili na vrhu, postoji grob kojega su neki mještani, davnih godina, pokušali otvoriti. Kada su odgrnuli gomilu i podigli kamenu ploču, koja je pokrivala područje glave i ramena, doživjeli su nešto strašno. Kao i uvijek, nebo se “zacrnilo” a krupa je, približavajući se gomili, počela nemilosrdno udarati po cijelome kraju. No, tek se onda dogodilo nešto od čega će te se naježiti... Izašao sam na teren potvrditi ili opovrgnuti priču. Ono što sam otkrio baca neko novo svjetlo na delmatski narod, njihove pretke i potomke. Pogledaje što krije “Zvonareva gomila”.
Autor: Mate Puljak
UVOD:
“Prijateljstva i kumstva između Imoćana i Duvnjaka išla su s koljena na koljeno, kao nešto stameno i normalno što je povezivalo i krasilo ljude duvanjske i imotske krajine od davnina do naših
dana i do vaših koji ovo čitate.” (Ante Matić: Imoćani, str.63).
Autor: Mate Puljak
JASTREB GLAVICA- SLIKA TROJANSKOG ILIJA?
UVOD
Arheološki lokalitet Jastreb glavica nalazi se nešto zapadnije od mjesta Grabovac u općini Šestanovac. U istraživanjima koja je 2013./2014. godine provodio arheolog pok. Marijan Lozo, sudjelovali smo ja (7 sondi) i njegov dugogodišnji pomoćnik Bruno Livajić (1 sonda). Sonde su potvrdile isprekidanu priču od 1600. pr.K do 500. po.K. Novčići koje smo pronašli bili su rimski 1.-5. stoljeće, srednje sačuvani i gotovo identični kao oni koji su pronađeni u centru Grabovca. Struka je dosta ranije, bez istraživanja, donijela sud da se radi o osmatračnici ne spominjući mogućnost da je prije svega bilo riječ o kultu. Grabovac je nekada bio naselje veterana koji su tu podigli svoje rustice. Legende pričaju da je tu podignut prvi pravi grad u zabiokovlju- Mejin. Kako se zvalo kasnoantično naselje, nije još vrijeme da otkrijem. Nekoliko sondi koje smo odradili jugoistočno od crkve potvrđuju veće kasnoantičko naselje. Na mjestu crkve stajala je prapovijesna nekropola stećaka, danas ih je vidljivo svega nekoliko. O Grabovcu sam pisao u člancima “Adam-misterij mjesta Grabovac” i “Kadmo i Harmonija-Povratak u Grabovac”. Ovo je jedna nova priča sa zanimljivom predajom o tome kako su preživjeli stanovnici “Ilijina
grada” sagradili Jastreb glavicu, u to vrijeme Talas glavicu. Je li “Ilijin grad” ustvari trojanski Ilij ili rodni grad svetog Ilije čija su kola, prema predaji, ostavila tragove po kamenim vlakama
Kreševa brda?
Autor: Mate Puljak
NA TEMELJU NOVE DALMACIJE-MEGALITNA GRADINA OSOJE
UVOD
Na brdu Osoju, Cista Velika, Dalmacija, postoji ultimativni civilizacijski spomenik kojega sam pronašao uz pomoć usmenih narodnih predaja, otkopao jednu reprezentativnu sondu i prezentirao je javnosti, ito na ovoj stranici, jedinoj stranici koja je objavila lokalitet na kojega sam godinama pokušavao dovesti nekoga od struke. Jedini koji je došao bio je arheolog pok. Marijan Lozo kojemu sam nekoliko godina ranije, točnije u ljeto 1998., poklonio predaje svoje rodbine o Turskoj tj. ‘Urskoj kuli. Nakon njega, na moj poziv se odazvao istraživač megalita Domagoj Nikolić koji je ostao zatečen prizorom i pričom. Domagoju sam zamjerio što zid nije javno prezentirao kada je imao priliku. On nije moj, on pripada svima nama. Prisjetimo se zatim 2015. kada je dr. Semir Osmanagić, na moj poziv, stigao u Cistu Veliku. Zid je napokon objavljen u njegovom autorskom članku “Čuda Imotske krajine”. Nakon Semirove objave napisao sam temeljit uradak; “Cista Velika-Ciklopski bedem u Osoju”. Dalje sam ga provlačio kroz ostale radove i na njega neumorno vodio posjetitelje. Do sada sam ih odveo, pojedinačno i u skupini 178. No, poslije javne objave nitko od struke nije reagirao pozitivno. Prijetili su mi mnogi
i ostalo je na tome. “Zagreb” je upozorio neke ljude na mene. Međutim, taj isti “Zagreb”, koji nas danas zatire kao nekada Beograd, nije znao da sam radio za pojedince iz te iste struke. Ako padnem ja, padaju i oni. Matin zid se “potrcmao” i odabralo se ignoriranje. Osim toga, povukle su se mnoge veze da mi se na više načina zagorča život, minira objava radova na lokalnoj razini i mnoga vrata da mi se zatvore. Sve sam to prošao i evo donosim, do sada neobjavljene, fotografije s Osoja uz objavu manjeg dijela jednog izvrsnog teksta, velikog čovjeka i istraživača iz 19. st., don Petra Kaera.
Autor: Mate Puljak
BRIŽINE-MJESTO NA KOJEM SE RAĐA SUNCE
Kada sam obrađivao megalitni Gradac u Rastovcu, o kojemu možete naći nekoliko radova u mojoj kolumni, pogled mi je bježao na uzvišenje koje se u narodu zove Brižine. Ono se nalazi istočno od Zagvozda a markira ga velika površina zasađene borovine tzv. Gaj. Nebrojeno puta sam ukazao kako su jugoslavenske vlasti, u suradnji s povjesničarima, arheolozima i sl., na neka mjesta planski sadili borovinu kako bi sakrili istinu o Ilirima a održavali laž o dolasku Slavena. Vidjet ćemo što se to krije u Brižinama. Kada sam Domagoju Nikoliću otkrio megalite Gradaca, prvo što me upitao bilo je: “Što se nalazi na onom vrhu istočno od Zagvozda?” Sam vrh je, gledajući sa Gradaca, mjesto na kojemu 25. prosinca izlazi sunce. Dakle, Gradac i Brižine su u metafizičkom braku. Još jedna jaka simbolička i megalitna priča protkana predajnim rebusima.
Autor članka: Mate Puljak, kolumnist, Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Posredstvom svojih čitatelja i kolega Renate Pejković i Nikše Sviličića došao sam do fotografija iznimno važnog arheološkog otkrića. Riječ je o rijetkom novčiću iz vremena vladavine Filipa II. Makedonskog (Pela 382. pr.Kr. - Ega 336. pr.Kr.), oca Aleksandra III. Velikog (Pela 356. pr.Kr. - Babilon 323. pr.Kr.) poznatijeg kao Aleksandar Makedonski . Pronašao ga je pok. Ante Mihaljević u Tribnju iznad svoje kuće, zadnje s lijeve strane kada se iz Podhuma ide za Livno. Prije tridesetak godina darovao ga je svojoj unuci Cristine Škorjanec rođ. Mihaljević koja je tada živjela u Njemačkoj. Kontaktirajući nekolicinu ljudi iz struke te pregledavajući dostupne numizmatičke zbirke grčkog novca na internetu nismo ga pronašli te smo zaključili da se radi o iznimno rijetkoj i vrijednoj kovanici koja na aversu, umjesto glave vladara tipične za pronađene primjerke Filipova novca, ima još jednog konja kao i na reversu. Križ, koji se nalazi na štitu, predstavlja Zemlju (Geia) pa je vrlo moguće da se radi o memorijalnom ili trijumfalnom uzorku. Ono što me najviše zanima jest mogućnost povezivanja nalaza s pričom fra Bone Vrdoljaka i pok. Mirka Vidovića s kamenom iz Rešetarice ("Zarathustrine Gathe") stoga molim sve one koji ga mogu staviti u adekvatan kontekst a zbog kojih ovo i objavljujem (Glonga, Vinko, Goran i dr.) da razmisle i o tim relacijama. Ovaj novčić se po prvi puta javno prezentira stoga će svako njegovo objavljivanje bez navođenja vlasnice, pronalazača te napose autora ovoga članka biti procesuirano u skladu sa zakonom.
Za fotke kliknuti naslov
Autor: Mate Puljak
Trovro je naziv jednog neobičnog uzvišenja u Kozičkim Poljicima (Vrgorska krajina) koje plijeni pozornost svojom izuzetnom pozicijom na tromeđi Imotske krajine, Vrgorske krajine i pograničnog dijela Hercegovine koji ih omeđuje. Na satelitu izgleda poput malog vulkana što, sa svojih 836 metara visine, dominira većim dijelom krajobraza. “Ilirski pentagon”, kako smo ga interno prozvali, na terenu je prava enigma. Ogroman trud da se opaše naizgled ništa. Kako se moram držati metafizičkog da rad slučajno ne bi prešao u znanstvene sfere, podloga za Trovro pripremana je mjesec dana. Na dan polaska imao sam loš predosjećaj. Osjećao sam kao da je bilo barem desetak boljih dana za krenuti. Do kraja istog bilo je jasno da će “Trovro” biti posvećeno rođaku Ivanu koji je isti dan poginuo prilikom padinskog jedrenja na planini Kamešnici.
Autor: Mate Puljak
Povodom 17. godišnjice smrti don Ante Škobalja.
Istočno od Žrnovnice pored Splita nalazi se nepristupačni i hordama neosvojiv brdsko-planinski masiv Mosora. Taj sekundarni niz gradina, kada gledamo od mora, nije istražen poput južnijeg pojasa kojim vlada Perun. Ovu skrivenu gradinu sam namjeravao posjetiti s pok. Marijanom Lozom. Nismo realizirali posjet jer nam je uvijek nešto polazilo po zlu. Na nagovor istraživača Gorana Glamuzine, koji me već duže vremena moli da odem gore vidjeti šta se to krije u gradini koja je i njega očarala, planirao sam posjet nekoliko puta. Uvijek bi se nešto izjalovilo pa i danas kada se penjanju nije uspio pridružiti kolega iz Dugopolja jer mu (relativno novije) auto nije htjelo upaliti. Išao sam, dakle, sam i jasno je bilo da postoji razlog. Ono što me vodilo gore nije htjelo da itko ide sa mnom.
Autor: Mate Puljak
“Nisam došao da mi služe, nego da služim.” ( Matej 20, 28)
UVOD
Zbog velikog broja upita o crkvi koju je istraživač Domagoj Nikolić spominjao u jednoj od emisija “Na rubu znanosti”, bilo je nužno objaviti par riječi i pokušati ovu izuzetnu građevinu, na neki način, približiti ljubiteljima ciklopskog stila građenja. Jer, što imamo od konstantnog spominjanja ako ne objavljujemo fotografije s lica mjesta? Pa svi mi znamo da ju je don Ante Škobalj obradio u svojoj knjizi “Obredne gomile” (1970.) Živimo u 21. stoljeću, protok informacija i njihovo djeljenje, pogotovo fotografija, moraju ići brže inače zaostajemo za svijetom. S tim na umu, uz sjećanje na don Antu i slavljenje jednog međusobnog odnosa dvoje pustolova, pokušat ćemo ovom povijesnom lokalitetu dati neki novi, manje uštugljeni, pečat.
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini.
Radno vrijeme: 9:00 - 17:00 sati
Posljednji ulazak u tunele, samo za meditacije, je u 19 sati.
Prvi ulazak u tunele obavezno u pratnji vodiča, bez izuzetka.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: +387 (0)33 259 935
ULAZ U PODZEMNI LABIRINT RAVNE UŽIVO
