Autor: Mate Puljak

“Sve što sada želim”, grupa Markiz, moćni glas Ines Mlinarić...Repeat, otvoren prozor, svježi biokovski zrak...Ostavio sam tri jutra za sebe ali produženih popodneva zbog rokova koji mi se približavaju. Treba od nečega i živjeti. Spuštam se u Zagvozd. Znate ono, kada vam je dosta posla i samo želite raditi ono što vas opušta. Prvi dan, kratko jutro, brzi obilazak sjeverne strane Šuvarove gradine. Drugo jutro, temeljiti obilazak njene istočne strane. Treće jutro...ono što Bog providi. A providio je super priču kao i uvijek. U njoj ćete vidjeti kako je jedna od nekoliko skupina kriminalaca, koji su sudjelovali u izgradnji autoceste, devastirala relativno nepoznatu i zabačenu nekropolu stećaka. I to nije sve, kosti i nalaze su odnijeli sa sobom jer je, kako kaže svjedok događaja, jedan od kostura bio “malo veći”. Mogli su ostaviti ostale...pari da će narasti. Šta vi mislite? Neumorno sklanjaju... nesvjesni da je vrijeme istine blizu i da je svaki trud uzaludan.

Autor: Mate Puljak

UVOD
Poznavao sam davno starijeg čovjeka imenom Stjepan Dundić. Bio je jedan od onih čobana koji su znali narodne predaje i mnoge lokalne tajne. Prije smrti mi je većinu njih i povjerio iako sam uvjeren da je najveće priče odnio sa sobom u grob. Pričalo se da je jedan čovjek iz njegovog sela uhvatio vilu. Ta predaja će kasnije odrediti i Stjepanov život, do smrti obilježen neobičnim događajima. Nije se ženio jer mu je bilo zabranjeno. Na počinak je odlazio s nožem pod jastukom a da nitko nije znao zašto. Narodnu predaju o vili pamti i moja majka kojoj su priču pričali njeni djed i baka. Događaj se zbio na pragu 20. stoljeća. Dakle, što je bitno odmah naglasiti? Ovo je istinita priča koju pamti cijeli Goričaj i Grabovac. Nije nikakva fikcija. Na Goričaju od nje ne bježe niti skeptici koji će pridošlici rado prepričati ono što se dogodilo. Postojalo je na stotine svjedoka koji su svoja viđenja i iskustva s jedinom uhvaćenom vilom prenijeli na svoju djecu i potomke; “... da se nikada ne zaboravi”. Moj pokojni djed je priču čuo od svojega oca, svjedoka događaja koji se zbio upravo u njegovo vrijeme. Dakle, svjedok je moj pradjed s majčine strane. Izašao sam na teren kako bih vam približio samu priču na kojoj sam i ja odgojen. Ona je, kao što ćete vidjeti, fenomenalna.

Autor: Mate Puljak

UVOD
Kaldejci i Asirci. Tumači snova i sudbine. Zvjezdoznanci, čarobnjaci, mudraci, vječni pratitelji kraljeva i svećenika. Kakve veze imaju s Ilirima? S druge strane stećci, spomenici Ilirske civilizacije, kao umjetnička ideja nastala između 1500.-1200. pr.K. s kontinuitetom gradnje i “razgradnje” sve do kasnog srednjeg vijeka dokazuju miks asirsko-babilonskih i grčko- egipatskih iskustava koja su na ove prostore stigla mnogo prije helenskog razdoblja i bez direktnog utjecaja helenske kulture jer je postojala jedinstvena teologija diljem svijeta. Stećci na Crljivici nedaleko Ciste Velike ušli su pod zaštitu Unesco-a kao srednjovjekovni (kršćanski) spomenici iako su skloni tzv. “vlaškoj magiji”. Apokaliptična jedna slika kojoj se, iz nekog nepoznatog razloga, svi raduju. Ovaj esej pobija etiketu isključivog srednjovjekovlja. Izvorni stećci su prapovijesni spomenici i fundamentalistički nemaju osobite veze s kršćanstvom. Tau križevi upućuju jednako na istok kao i na Stari Zavjet (knjiga Ezekijelova). Oni koji se referiraju na prikaze križa (Crux) moraju napokon naučiti što taj prikaz znači u tamo zatečenim okvirima ali bez izvlačenja iz konteksta. Nekropola još obiluje swastikama, drevnim arijanskim simbolima, prikazima zviježđa, horoskopima, simbolima Zodijaka...To je zvjezdana predstava, preslika neba...
koliko pokojnika toliko različitih zvjezdanih priča...Ukratko, imamo sve od čega se kršćanstvo oduvijek distanciralo i ograđivalo. Imamo sve što je kršćanstvo smatralo konkurencijom objavi Božjoj! Unatoč tome, stećke “struka” svrstava pod kršćanske spomenike. Ovaj članak nastavlja dokazivati da su astrologija i drevna astronomija ključevi stećaka te da je priča znatno starija i kompleksnija. Spomenike najsličnije stećcima nalazimo u Armeniji, zemlji Arijanaca a tamo ih znakovito zovu “bešike”. Samo...oni su, dokazano, znatno noviji od naših.

Autor: Mate Puljak
“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i Žene, između roda tvoga i roda njezina. On će ti glavu
satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post.3,15)

UVOD
“Ja, Čuang Cu, sanjao sam da sam leptir, leptir koji leprša ovamo i onamo, sa svim željama i mislima što ih ima leptir. Znao sam samo to da slijedim običaje koje slijedi leptir i bio sam posve nesvjestan svoje ljudske prirode. Odjednom sam se probudio i ležao u krevetu. I sada više ne znam jesam li bio čovjek koji je sanjao da je leptir ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek.”
Čuang Cu, kineski filozof (399.-295.pr.K.)

Autor: Mate Puljak

UVOD
“Vrimena su se prominila.”- kaže baka Milenka i nastavlja: “Nekad prije bi okrenila krupa kad bi pomica stećke a danas toga nema. Danas ih možeš i razbit neće se ništa dogodit. A ja se sićan nevrimena kakva se ne pamte a dogodila bi se svaki put kad bi se diralo u nji’ i gomile. Sastavilo bi iz neba i zemlje. Danas oni nemaju taku moć...druga su vrimena...Jedno je takvo nevrime zadesilo selo kad su podigli jednu veliku ploču. Imali su šta i vidit. Šljuci veliki ko dva naša...”

Autor: Mate Puljak

UVOD
Kako vrijeme odmiče sve više se povezujem s ljudima diljem Hrvatske i BiH, stoga nije čudo da je i najnovije senzacionalno arheološko otkriće koje potječe s prostora drevnog ilirskog grada Delmiona došlo najprije do mene. Kao što sam već nebrojeno puta kazao; IMOTSKI JE DELMION 1. Koliko ih je kasnije bilo dok Justinijan “Novom gradu” nije vratio ime Delmis, možemo samo nagađati jer je Delmion eponim. Odlaskom nekih ljudi iz Imotskog biti će prezentiran dokaz da je često spominjani grad Nova ustvari predgrađe kasnoantičkog Delmisa. Nova je marker starog grada. “Tabula” i “Itinerar” ne preciziraju Novu toliko koliko je to isforsirano i nategnuto jer, budimo realni, nitko sa sigurnošću ne može tvrditi gdje se nalazio famozni Pons Tiluri od kojega se broje milje ali je jasno da se Nova veže uz Imotsko polje. Grad je bio samo jedan kao i danas i nije bilo mjesta za više gradova. Runović nikada nije bio grad već predgrađe kao i Proložac. Imota je isto što i Delmota - Delmata- Delmion. Pogledajmo kako sve naše ispolirane gradinske rupe, koje nisu kultne ili “palisadske”, konačno dobivaju svoj smisao.

Autor: Mate Puljak
“Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću.”- Alberto Fortis

Dr. Semir Osmanagić i njegova supruga Sabina stigli su u kasnim posljepodnevnim satima 09.lipnja u etno selo Kokorići, Vrgorska krajina, Hrvatska. Ribarska je noć, srdačno su primljeni i smješteni u jednu od kamenih kućica. Priču starog sela Kokorići struka vodi pod srednji vijek ito zbog nekoliko pokretnih arheoloških nalaza koje su tamo pronašli. Oni samo potvrđuju da je selo korišteno u srednjem vijeku a kada je ono točno izgrađeno to nitko sa sigurnošću ne može reći. Monumentalnost blokova, specifični graditeljski zahvati, blizina starijeg naselja Gradine, pričaju jednu drugačiju priču. Dobro protrljajte oči jer...i ovo je kod nas!

Autor: Mate Puljak

Dana 26. svibnja 2017. godine u 20 sati, povodom skorog obilježavanja 300. godišnjice oslobođenja Imotskog od Turaka, otvorena je izložba orijentalnog oružja iz fundusa “Hrvatskog povijesnog muzeja Zagreb”. U prostorima “Zavičajnog muzeja Imotski” nalazit će se do veljače 2018. godine. Izložba nosi naziv “...ZA SLOBODU ZLATNU!” i rezultat je suradnje “Pučkog otvorenog učilišta Imotski” i “Hrvatskog povijesnog muzeja” iz Zagreba. Ideju o dovođenju ovako vrijedne i značajne izložbe, potpisuje voditelj muzejsko-galerijske zbirke, Branimir Leko. Pozivamo sve ljubitelje starog oružja i sve one koji budu u prilici, napose građane Bosne i Hercegovine kojima će Imotski ovo ljeto biti tranzitna točka na putu do mora, da navrate i posjete ovu doista vrijednu i jedinstvenu izložbu koja je ujedno i dio njihove povijesti.

Autor: Mate Puljak

“Ima jedan izgubljeni svijet
Gdje postoji tajna sila
Što je među nama bila...”
(H.Varešanović)

UVOD

Vrgorska krajina se smjestila između Imotske krajine i Neretve. Riječ je pretežno o planinskom masivu kojim dominira vrh Matokit (starije Motokit, Mutokit). Ovaj kraj je arheološki dragulj, zapostavljen kao i svaki drugi koji čuva tajne velike prapovijesne Ilirske civilizacije. Pošto me čitatelji često zovu da navratim u njihov zavičaj napraviti priču, nisam mogao odbiti poziv jednog Vrgorčanina (koji je želio ostati anoniman) . Mnogo toga što se krije na ovom prostoru nećete vidjeti na internetu. A ovo je tek početak, jedan mali pogled kroz ormar u Narniju,
zemlju lava.

Autor: Mate Puljak

“ A ti kad se moliš, uđi u sobu svoju i zatvorivši vrata, pomoli se Ocu svome u tajnosti.” (Mt. 6,6)

UVOD
Nisam li već pisao da je nevidljivo prava stvarnost? Nakon izleta kojega sam odradio s kolegama Ivanom Ćosićem, Antom Gudeljem i Matom Milinovićem dobio sam informaciju da jedan stariji mještanin Čaljkušića (82) zna predaju o nekakvoj pećini u kojoj su se za vrijeme turaka održavali kršćanski obredi. Prvo sam pomislio zašto ja ne znam za tu predaju a popisivao sam taj kraj još kao gimnazijalac. Kopajući po kutijama i prebirući oko 5000 listova formata A4, ipak sam nešto pronašao. Izlazak na teren je bio nešto posebno. Ne da smo pronašli pećinu i potvrdili priču nego smo u nju već ulazili kada smo obilazili Trbotor, Tamnicu i Veliku kulu. Dakle, kao što bi rekao cijenjeni kolega, kolumnist dr. Igor Šipić; matrica radi. Tada nismo imali svjetiljke tako da smo mnogo toga propustili vidjeti. Pogledajte fotografije tog predivnog svetišta koje vjerojatno pripada najstarijem starokršćanskom obredu ovih krajeva. Ne vjerujem da su se skrivali već je to bio izvorni obred. Jesu li stari kršćani preuzeli pećinu u kojoj su se ranije odvijali i poganski obredi? Uz svjetlo “baterije” teško je reći. No, sasvim je sigurno da pećina ima sve odlike, kako prapovijesnog tako i kasnijeg svetišta. Ovo je moj doprinos svima onima koji su istraživali, prezentirali ili spominjali pećine na području Dalmacije, bilo u kontekstu svetišta ili svetačkih nastambi.