Autor: Mate Puljak 29.kolovoza 2020.
Bunari Bliznice se nalaze 1.65 km zračne i 5.65 km cestovne linije od rotora u naselju Lovreć, Imotska krajina. Radi se o zaravni s pet prapovijesnih bunara i većom lokvom koja je vjerojatno nastala u kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku. Da bi to bili kasnosrednjovjekovni bunari, kao što to „struka“ tvrdi, obična je glupost na koju se ne treba obazirati. Bunari su stari koliko gomile i gradine. Veliki dio stećaka i suhozida pripada istom razdoblju. Nedavno sam objavio kako su bunari u Niskom i Cisti Crljivici prikaz zviježđa PLEJADA, sada vam otkrivam vezu bunara Bliznice sa zviježđem KASIOPEJA. Nastavljamo se i dalje boriti protiv onih koji su Imotsku krajinu nekada nazivali „povijesnom sivom zonom“. Zadnjih godina to više nije moguće. Jadno i otužno izgleda kada „stručnjak“ MHAS-a za jedan portal, tj. novine, nabraja spomenike Ciste Velike, a preskače 90 metara megalitskog ciklopskog bedema na Osoju.
Piše: Mate Puljak
Prije nekoliko dana sam dobio fotografiju koja prikazuje kako se na nekropoli stećaka (Visočica, BiH) vrti janje. Na obližnjem stećku sjedi mladić. Iz dana u dan činim sve što je u mojoj moći da Vas potaknem na poštivanje stećaka, nadgrobnih spomenika našega naroda koji se postavljao od duboke prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. U mojoj ste kolumni imali prilike pročitati mnogo toga o njima, vidjeti njihovu ljepotu i veličinu, naučiti značenje simbola i ući dublje u postulat. Ovo što vidimo na fotografiji može biti neznanje i glupost, teško da se radi o namjernom zlu. Od najveće je potrebe da kao pojedinci napredujemo jer će taj napredak generirati napredak zajednice. Ako zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla, možemo postići jedan sklad i napraviti mnogo u smislu očuvanja našeg kulturnog identiteta. Ekipu koja je ovo snimila treba podučiti, a ne osuđivati, kažnjavati ili odstranjivati iz priče o stećcima jer su stećci i njihovo naslijeđe.
Autor: Mate Puljak
01.07.2020.
„Bilo vrime kada su Cigani* vladali cilin sviton. Imali su svoje carstvo i cara Veraona*. Jednoga dana udari na njegovo carstvo nezapanćen pomor muške dice. Rekoše mudraci da je od Boga. Tako je počelo... Savjetnici narede da se istraže nebesa postoji li taj Bog i šta oće…Tako car Veraon počne graditi Cigansku kulu.“
Autor: Mate Puljak
Delmion je bilo ime utvrđenoga sjedišta ilirskog plemena Dalmati na danas nepoznatoj lokaciji. Prema službenom stavu struke radi se od jednoj od gradina na području Duvanjskog polja; Borčani — Lib ili Gaj, odnosno Kologaj. U prvom je stoljeću prema istim izvorima postojao kao municipij. Do danas nije potvrđena njegova prava lokacija. Ono što sam otkrio zaista je vrijedno dubljega proučavanja u budućnosti. Prapovijesni Delmion je stajao u Imotskom polju, doživio je kasnu antiku kao Delmis (Nova). Razoren je vjerojatno kad i Salona.
Autor: Mate Puljak
1.lipanj 2020.
Dolazim iz loze plavookih po majčinoj, tj. bakinoj strani. Moja baka je bila rodom „s Lovreća“, iz plemena Bekavac-Galinović. Kada smo jednom bili na nekoj sahrani, negdje tamo 2001.- 2002., nisam mogao vjerovati što vidim. Svi daljnji rođaci su bili plavooki. Kako to inače biva, mnoge od njih nisam znao. U to je vrijeme bilo još starih ljudi koji su čuvali drevne predaje. Tako sam snimio i one o plavookim ženama koje su, s nekom davnom i drevnom vojskom, došle „od istoka“. Donijele su novu kulturu, novi jezik i novu boju kose i očiju. Bilo je to, naravno, u vrijeme Turaka. A kad bi drugo bilo…
Autor: Mate Puljak
27.lipnja 2020.
Nedaleko Prugova, između sela Nisko i Matasi u općini Klis, točnije u kliškom zaleđu, Splitskodalmatinska županija, nalaze se prapovijesni ilirski bunari Rajčice. Predaje kažu da su turski i rimski, no to su novije konstrukcije. Oni su drevni da drevniji ne mogu biti. Rajčice sam posjetio u zimu 2013. godine s arheologom pok. Marijanom Lozom. U novije vrijeme su popularizirane angažmanom mnogih pojedinaca od kojih se najviše ističe splitski fotograf i pustolov Jurica GalićJuka (The Mladichi). Neću se mnogo zadržavati na temi, samo ću ukazati kako se radi o zrcalnom prikazu zviježđa Plejada. Dakle, riječ je o kultnim bunarima koji su u dubokoj prapovijesti korišteni u obredne svrhe. Potječu iz doba okolnih gradina i gomila.
Autor: Mate Puljak
10.lipnja 2020.
Ovo je legenda o stećku pokraj crkve svetoga Stjepana u Donjem Rastovcu, općina Zagvozd, Splitsko-dalmatinska županija. Snimio sam je 1998. godine u obližnjem Grabovcu. Govori o tri kralja koja su imala tri moćna koplja. Nakon što su dva uništena, trećemu se izgubio svaki trag. Narod je držao da se to koplje nalazi ispod jednoga od tri slična stećka koja su postavljena na tri točke, ito na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara. Pokušao sam ih locirati.
Legenda iz Blata na Cetini
03.lipnja 2020.
„Gospina stina“ je stećak koji se nalazi u zaseoku Bartulovići, mjesto Blato na Cetini, Splitsko-dalmatinska županija. Legenda kaže kako je kamen donijela Gospa, tj. Blažena Djevica Marija. Zanimljivo je da se na lokaciji nalaze dva kamena. Pitanje je koji je kamen predmet legende i postoji li dublja i šira priča.
Autor: Mate Puljak
Na prostoru Blidinja postoji 11 nekropola i nekoliko pojedinačnih stećaka. Sve sam ih obišao 2003. i 2013. godine u društvu arheologa pok. Marijana Loze. Koliko je djecu bitno učiti o njima i koliko se može izvući iz lokaliteta ako znaš kako se spojiti s njim, vidjeti ćete u ovom radu. Odabrao sam dvije nekropole, jednu jer je brojna i neizbježna, drugu jer me godinama vuče.
Autor: Mate Puljak
10.svibnja 2020.
Neobičan zeleni kamen pronađen je davnih godina na Velikoj gradini (Dobrinče, Imotska krajina). Čuvala ga je jedna mještanka koja je isti naslijedila od svojih starih. Dugo godina sam ju gnjavio da mi ga proda, ali uzalud. Držala ga je u maramici jer se brončana(?) kutija, u kojoj je tobože pronađen, zagubila. Zadnjih dana svojega života bila je primorana prodati ga zbog egzistencijalnih razloga. Proučavajući radove autora Petrića, Burića, Paunovića i posebno Kostova, shvatio sam da bi se moglo raditi o dragom kamenu „nefritu“ koji ima veze s jednom od najranijih kultura na tlu Evrope- „Nefritskom kulturom“. Povjesničari smatraju da se pojavila krajem 7. tisućljeća pr. Kr. , upravo na Balkanu. Do početka 3. tisućljeća proširila se prema Alpama.
Autor: Mate Puljak
04.svibnja 2020.
Iako mi je odavno jasno da je uz Cetinu bio vezan jak prapovijesni kult, nikada nisam ostvario svoju želju da ju obađem rubom, barem od Zadvarja do Trilja. To je poduhvat koji je iznimno zahtjevan i za koji treba vremena i mnogo etapa. U prvu etapu (1 km) sam krenuo s rubne točke jugozapadno od vidikovca Gubavica. Odmah sam uočio pravilno klesane rupe koje se nalaze po rubnim kamenjima. Jesu li štovali slap ili se rupe nastavljaju duž cijelog ruba Cetine? Naravno, i jedno i drugo. Cetina, tj. starije Xetina, Ksetina, je drevni trojanski Ksant.
Autor: Mate Puljak
14.veljače 2020.
Ovo je potraga za Maslačom iz narodnih predaja jednog malog mjesta u Imotskoj krajini. Riječ je o kamenici u koju se sakupljalo „maslo za kneza“. To je bilo na daleko poznato kvalitetno maslo koje su radili „prema receptu kraljice od Sabe“. Tako je sačuvala usmena narodna predaja. Kraljica je jedno proljeće posjetila Dalmaciju i Bosnu. Prema jednima je došla na devi dvogrbi, a prema drugima na slonu. U Bosni čak postoji stećak na kojemu je uklesan slon. Iako nisam imao točnu lokaciju Maslače, uputio sam se na teren. Kroz narodne legende donosim vam jednu uistinu čudesnu priču o zaboravljenom zlatnom maslu koje je liječilo bolesti, dizalo iz mrtvih i usporavalo starenje. No, to nije sve. U blizini sam pronašao ostatke kolosalne građevine. Jesu li to legendarni kneževi dvori?
Autor: Mate Puljak
Kroz svoje radove sam objavio sve zagvoške stećke uključujući i ovu nekropolu. Međutim, to je bilo više onako usputno i bez zadržavanja. Nekropolu na Plitvači kod zaseoka Bartulovići (Zagvozd, Splitsko-dalmatinska županija) devastirali su zaposlenici ustanova koje su pod ministarstvom kulture, ito u vrijeme gradnje autoceste. Legalni pljačkaši, beskrupulozni razarači kulture i nadasve iskusne „lopine“, napravili su devastaciju kakva se u ovim krajevima odavno ne pamti. Nekropola je posebna po novijem dvojniku najpoznatijeg zagvoškog stećka Vukova greba. Dok je Vukov kamen svojedobno proputovao svijet, za njegova polubrata je malo tko čuo. Stećak je u srpnju 1996.g. pronašao vjeroučitelj Zlatko Bartulović i odmah primijetio izrazitu sličnost s Vukovim grebom.
Autor: Mate Puljak 11. ožujka 2020.
Nakon što sam nekoliko puta prezentirao odavno poznatu megalitsku ilirsku kultnu gradinu Gradac (Varkaševu gradinu) u mjestu Rastovac (Imotska krajina) otkrio sam još jednu, do sada nepoznatu rastovačku megalitsku gradinu. Očekujem ih još jer je Rastovac u prapovijesti bio naseljen velikom domorodačkom zajednicom. Ova gradina je dokaz koliko su se pojedinci iz „struke“ izletjeli s Gracem kao jedinom takvom gradinom na ovom prostoru.
Autor: Mate Puljak
04.travnja 2020.god.
Još jedna priča o kolotracima, kolotrazima, koloderinama, kolotečinama, spurilama ili kako ja volim reći -kamentrazima. Struka kaže da su to tragovi rimskih kola. S našim primjercima Rim nema nikakve veze. Radi se o mnogo starijoj priči. Upitno je imaju li i kola veze s tim, odnosno, ako imaju, o kakvim je kolima riječ. Jasno je da konj nije mogao ići po skliskom i velikom kamenju. Pošto sam već pisao o ovoj temi, neću se mnogo ponavljati već ću si dopustiti malo kreativnog razmišljanja i okinuti do kraja. U obilazak kamentraga , poveo me stalni čitatelj i zaljubljenik u povijest, ing. Igor Podrug. Četiri lokacije, koje smo obišli u nekoliko navrata, kroz različite godišnje periode, nalaze se u njegovom rodnom Dicmu.
Autor: Mate Puljak
20.travnja 2020.
Glavan gomila je prapovijesna ilirska gomila iz vremena Cetinske kulture (1900.-1500.g.pr.Kr.). Nalazi se na prijevoju između naselja Dobrinče i Krivodol. Među najvišim i najvećim je gomilama u Imotskoj krajini. O njoj su se sačuvale mnoge narodne predaje. Neke od njih spadaju u pravo narodno blago i bacaju novo svjetlo na cijeli kult ukapanja pod humke.
Prvina= prvi rod, prvo djelo
Autor: Mate Puljak
17.travnja 2020.
Ovo su predaje o kolima koja su prometovala kroz jedno mjesto u Dalmatinskoj zagori. Oni koji vjeruju da su nas u prapovijesti posjetila inteligentna bića iz svemira, sada će doći na svoje. Iako nisam poklonik takvih teorija (ne isključujem ih, ali sam dosta rezerviran ), predajni motivi me obaraju s nogu. Odrastao sam na knjigama Ericha von Danikena i Ahmeda Bosnića, gledao sam seriju „X -files“ i u periodu između 1996. i 2000. imao osobnu kartoteku UFO dokumenata. To je bila jedna faza nakon koje nisam razmišljao o tim temama jer sam se bavio arheologijom. Kakvo je to vozilo od „Vrste“ (kalcit) ostavilo tragove u malome mjestu koje se zove Goričaj?
Autor: Mate Puljak
Ovo je legenda o seoskoj vještici, jednoj od mnogobrojnih žena koje su optužene da su prakticirale magiju. U periodu između 15. i 18. st. u Evropi i Americi, pod sumnjom da su vještice i vješci, spaljeno je i na druge načine ubijeno između 40 i 60 000 ljudi. Vrijednost ove narodne predaje leži u tome što je pronađena zazidana u zidu jedne župske kuće prilikom obavljanja nekakvih restauracijskih radova. Poznavajući moje sklonosti pisanju i sakupljanju usmenih narodnih predaja, a nakon objave radova o njegovim rodnim Studencima, javio mi se svećenik „u miru“, pok. don Jakov Cikojević. Za vrijeme ranog župnikovanja počeo je popisivati predaje o vješticama i vještičarstvu. Ovdje objavljujem najopširniju i najvrjedniju od njih.
Autori: Mate Puljak i Matija Lučanin
Ova legenda je vrijedan dokaz o postojanju paralelnog svijeta koji se otkrio običnom “čobanu”. Velike se stvari uvijek događaju malim ljudima. Često se radi o pastirima ili se radnja odvija u idiličnom pastirskom okruženju, što nikako ne može biti slučajno.
Mate Puljak je objavio 130 radova, sudjelovao u objavljivanju nekoliko knjiga i projekata. Njegov najvrjedniji doprinos očuvanju ilirskog identiteta jeste ogromna zbirka usmenih narodnih predaja koje sakuplja od djetinjstva. Naš sugovornik objavljuje na portalu www.piramidasunca.ba
Što je bio Daorson? U kakav ga povijesni kontekst možete staviti?
Riješiti Daorson uopće nije problem, a zakompliciralo se utoliko da je drevno sveto mjesto dobilo i svjetovne zgrade pa je to postala njegova prava priča. Daorson se najviše uklapa u legende o grobu i svetištu Kadma i Harmonije. Đuro Basler je bio na tom tragu, iako je, na neki način, umanjio značaj i veličinu tog spomenika tvrdeći kako postoji mogućnost da se radi o jednom u nizu njihovih svetišta, dok se pitanja groba nije niti dotakao. Kao da nije smio spomenuti kako postoji mogućnost da je to glavno svetište. Daorson bi tako mogao odgovarati famoznom Kadmovom „gradu“ Butoe (Pola), i pravoj lokaciji Teutina Rizona (Daorsi -grč. Daorizo). Teutu su na nekim našim otocima zvali Buta. No, čini se da je sve to, u odnosu na kolosalni bedem, novija priča. Sam po sebi, primordijalno, nije mogao biti grad. Unutar „akropole“ prostora za nekakav normalan život nije bilo već je on, u oskudnim limitima, stvoren mnogo kasnije. Vjerojatno za nekakvog kralja koji ga je prisvojio. Nijednoj vlasti u novijoj povijesti nije odgovaralo da se kopa po pričama kao što su Daorson, Desilo i općenito oko Hutova blata. Iza bedema na Banjama (možda od „bunje“- stil klesanja i zidanja), stajala je velika priča. Narod kaže da je tu pokopan kralj. To je centralna predaja Ošanića. Nakon što sam pročitao sve dostupne radove o Daorsonu, odlučio sam otići i napraviti fotogaleriju s fokusom na detalje. Ono što se nalazilo iza bedema, višeslojna je priča u kojoj se pogubilo izvorno, a izvorno je bilo sastavljeno od gomile (piramide ili hrama) i kolosalnog bedema koji nadmašuje graditeljske dosege Mikene, a vjerojatno i dataciju iste. Daorson iza sebe ostavlja gotovo identičnu gradnju drevne Platee, Tebe i sličnih megalitskih lokacija u Grčkoj.
Autor: Mate Puljak
Što je bio Daorson? Riješiti Daorson uopće nije problem, a zakompliciralo se utoliko da je drevno sveto mjesto dobilo i svjetovne zgrade pa je to postala njegova prava priča. Daorson se najviše uklapa u legende o grobu i svetištu Kadma i Harmonije. Đuro Basler je bio na tom tragu, iako je, na neki način, umanjio značaj i veličinu tog spomenika tvrdeći kako postoji mogućnost da se radi o jednom u nizu njihovih svetišta, dok se pitanja groba nije niti dotakao. Daorson bi tako mogao odgovarati famoznom Kadmovom „gradu“ Butoe (Pola), i pravoj lokaciji Teutina Rizona (Daorsi -grč. Daorizo). Teutu su na nekim našim otocima zvali Buta. No, čini se da je sve to, u odnosu na kolosalni bedem, novija priča. Sam po sebi, primordijalno, nije mogao biti grad. Unutar „akropole“ prostora za nekakav normalan život nije bilo već je on, u oskudnim limitima, stvoren mnogo kasnije. Vjerojatno za nekakvog kralja koji ga je prisvojio. Nijednoj vlasti u novijoj povijesti nije odgovaralo da se kopa po pričama kao što su Daorson, Desilo i općenito oko Hutova blata. Iza bedema na Banjama (možda od „bunje“- stil klesanja i zidanja, a ne kupališta, toplice, ili sl. ), stajala je velika priča. Narod kaže da je tu pokopan kralj. To je centralna predaja Ošanića. Nakon što sam pročitao sve dostupne radove o Daorsonu, odlučio sam otići i napraviti fotogaleriju s fokusom na detalje. Ono što se nalazilo iza bedema, višeslojna je priča u kojoj se pogubilo izvorno, a izvorno je bilo sastavljeno od gomile (piramide ili hrama) i kolosalnog bedema koji nadmašuje graditeljske dosege Mikene, a vjerojatno i dataciju iste. Daorson iza sebe ostavlja gotovo identičnu gradnju drevne Platee, Tebe i sličnih megalitskih lokacija u Grčkoj.
Autor: Mate Puljak
O rotondi iznad sela Ošljeg, na obroncima planine Utrk, (lokalitet Bijela lokva) pisao sam na vrhuncu aktualnosti teme kojom se znanstveno bavio kolega dr. Igor Šipić. Osim njega i tonskog majstora Srđana Nogića, o građevini su pisali mnogi znanstvenici, strukovnjaci i laici. Crkva se vodi kao predromanička, 8.-10. stoljeće. Ne zna se kome je bila posvećena, tko ju je gradio, niti zbog čega. Nagađanja o tome da li je mlađa ili starija i dalje traju. Moje je mišljenje kako je izvorna gradnja bila kasnoantička. Na toj osnovi podignuta je redromanička priča, da bi ju ovakvom, kakva je ostala sačuvana, skiciralo nekakvo tajno društvo koje je raspolagalo drevnim znanjem. Na pamet mi padaju samo Templari. Jesu li je oni izmijenili i nadogradili, ili su to kasnije učinili njihovi nasljednici, tj. jedna loza njihovih potomaka, teško je tvrditi. Znanje koje je u nju implementirano svojstveno je templarskim građevinama. Smatram da je razorena u 15./16. st., nakon što je preuzela funkciju utvrde „ kastra oikumena“. Da bi se taj pojam odnosio na veće naselje, koje je napuštanjem postalo „erimokastron“, kako su pisali T. Živković i S. Ćirković, meni osobno ne drži vodu, jer se pojam mogao odnositi na samo jednu građevinu, u ovom slučaju značajnu crkvu koja je, prema potrebi, postajala utvrda. Donosim neka zapažanja koja mogu dobro doći dr. Šipiću i svima koji se bave ovom temom, a tiču se veze s Templarima i same akustike te iznimne građevine.
Autor: Mate Puljak
Na početku ovih nevjerojatno vrijednih legendi treba odbaciti sva povezivanja „našeg“ vukodlaka s televizijskim prikazima entiteta kojeg filmska, i druge, s njom povezane i nepovezane industrije, nazivaju vukodlakom. U mnogim pričama i filmovima prikazani su kao živi ljudi koji za punog mjeseca mijenjaju izgled u vuka ili hibrida vuka i čovjeka. „Naš“ vukodlak je uvijek bio mrtvac i gotovo nikada nije sličio na vuka, ali se, prema želji mogao „prometnuti“ u jega. Odmah ću odbaciti sve pokušaje onih koji su pisali o temi vukodlaka da ga učine nasilnim bićem, ubojicom i slično. Isto tako, vukodlak nije vampir, vještac, štrigun, vukojarac ili ne znam šta već! Radi se o velikim greškama koje struka, pogotovo mlađa i neiskusnija, uporno i kontinuirano radi. To je nepoznavanje terenske građe i detalja koji su veoma bitni. O vukodlaku pišu ljudi koji na svoje uši nikada nisu čuli niti jednu jedinu predaju o tom mitološkom biću. Njima u djetinjstvu nije usađen strah od vukodlaka, niti su ikada živjeli u podneblju gdje su nastajale te priče i legende. Iz svoje zbirke od 2700 naslova predaja koje sam sakupljao 24 g., izvukao sam one koje spominju vukodlaka. Napominjem da su predaje o vukodlacima koncentrirane na prostoru iza planine Biokovo (staro ime Bijakova). Kako se pomičemo dalje na istok, zapad i prema granici s BiH, one jednostavno nestaju, da bi se opet pojavile, ito pretežno na višim nadmorskim visinama. Ne smijemo generalizirati temu vukodlaka kako je to postala praksa jer na prostoru Hrvatske živi nekoliko različitih naroda. Svi oni imaju svoje legende, po njima znamo da nismo jedan narod. Ja iznosim predaje plemena koje je naseljavalo prostor zabiokovlja. Narod između Cetine i Neretve, u užem smislu, predstavlja granu izravnih potomaka ilirskog plemena Dalmata. Naše predaje najsličnije su predajama BiH s naglaskom na istočnu Hercegovinu.
Autor: Mate Puljak
Izumrla je generacija koja je pamtila najstarije domorodačke običaje. Jedan takav sam opisao u ovom radu. Sasvim sigurno se radi o drevnom prapovijesnom običaju za kojeg su mi rekli da su ga stari donijeli iz Bosne. Oni su držali ispravnim da su žitelji drevne Imotske krajine i Bošnjaci isti „Stari narod“. Isto tako se čuvao podatak da se iza Drine i s onu obalu Save nalazi drugi narod. Bošnjaci se moraju otrijezniti od Srednjega vijeka jer je njihova povijest mnogo starija. Upornim forsiranjem srednjovjekovlja sami sebi nanose štetu, dok nesmotrenim ograničavanjem starosti stećaka, negiraju svoj kontinuitet na ovom prostoru. Upravo su stećci ti koji ga mogu dokazati.
Autor: Mate Puljak
Na jednom stećku u mjestu Dobrinče, Imotska krajina, stoji prikaz lova na vepra. Jedini je takav u granicama RH, dok ih je nekoliko zabilježeno u BiH. Mi koji smo završili klasičnu gimnaziju znamo za mitološki lik vepra kroz grčku mitologiju, odnosno lov na Erimantskog i Kalidonskog vepra. U mojem kraju postoje priče o veprovima koje su mnogo zanimljivije i mističnije od tih grčkih legendi. Iz njih saznajemo da je vepar bio napasnik žena, uvijek je sa sobom nosio zlo, negdje u tolikoj mjeri da su ga smatrali demonom ili Sotonom. Donosim neke od predaja, kao i prikaz sa stećka nekropole „Šamatorje“. Zanimljivo je da identičnu sliku nalazimo i na nekim stećcima u Bosni (Marian Wenzel). Stećak s nekropole na obrinčima nije objavljen među sličnim primjerima, pa je ovo prilika da ga netko, po prvi puta, prezentira javnosti.
Autor: Mate Puljak
UVOD
„Naučna elita pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti.“‐ Zoran Dimić, znanstvenik Senzacionalna spoznaja o jednom stećku s nekropole u Budimirima (Imotska krajina), ponovo otvara pitanja radi li se o srednjovjekovnom misticizmu ili nečem mnogo starijem što seže do samog Edena?
Lamedvavnik na jidišu označava jednog od 36 pravednika. Zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova L (30) i V (6) iznosi 36. U židovskoj gematriji 18 je broj života, dvije osamnaestice predstavljaju dva života; jedan na Zemlji, a drugi među zvijezdama. Svako pokoljenje ima trideset šest pravednika zbog kojih Bog neće uništiti svijet. Simbol na stećku u Budimirima nije uho kako su neki pisali, niti je rijeka Fojnica. Radi se o slovu „ vav“. Još jedan poraz svekolike stručne zajednice. Polako, ali sigurno, dokazujemo da je na stećcima uklesano drevno znanje o astronomiji i jedan poseban put do Boga koji samo naizgled sliči na srednjovjekovnu gnozu, hermetizam i Kabalu. Kabala je već od prvog stoljeća nove ere počela svoju degradaciju. Ta priča je mnogo dublja i kompleksnija i nije riječ o religijskom misticizmu nego o znanju. Krive interpretacije i proizvoljna tumačenja Kabale dovela su do velikih zabluda i predrasuda. U kakvoj je vezi megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj s ovom pričom? Počinjem razotkrivanje svega onoga što sam čuvao za sebe, tj. za svoju knjigu.
NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE I PREDAJE
Autor: Mate Puljak
UVOD
Kroz dosadašnje radove objavio sam mnogo fotografija megalitne ilirske gradine Osoje (Cista Velika‐Imotska krajina), međutim, veliki dio priče sam ostavio za sebe. Prisjetiti ćemo se narodnih predaja kojima ćemo dodati najnovije do kojih sam došao kontaktirajući iseljenike u tuđini. Vidjeti ćete i fotografije koje nisam objavljivao. Naravno, dio priče neću još objaviti, to će ići u sklopu istraživanja podzemnih prolaza velikog kompleksa tzv. rudnika. Gradina Osoje krije veliku tajnu, ili ćemo je otkriti ili ćemo završiti poput svih onih koji su davnih godina pokušavali.
Autor: Mate Puljak
UVOD
U članku „Pronađen sunčev talisman“ objavio sam medaljicu o kojoj napokon mogu reći nešto više. Radi se o prikazu tzv. Sunca iz Vergine, znaku dinastije Argeada (700.‐310.prije Krista) kojoj je pripadao Aleksandar Makedonski. Pronađena je u mjestu Gala nedaleko Sinja. Stjecajem veoma
čudnih okolnosti došla je u moj posjed. Privlačnost koju sam osjetio prema tom arheološkom nalazu, od prvoga je dana bila neobjašnjiva i nadnaravna. Svi koji imaju što reći o ovom artefaktu, mogu se javiti na moj e‐mail (
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
).
Autor: Mate Puljak
Svi koji istražuju nekropole stećaka više znaju za nekropole Budimiri, Zadužbina i Cista Crljivica. Kada nekoga upitam koliko je nekropola između Budimira i Crljivice, svi kažu jedna, tj. Zadužbina. Međutim, između nekropole Budimiri i Crljivica postoje dvije značajne nekropole; Kosiri i Zadužbina. Dok je treća, koja se nalazila oko današnje crkve i škole u Cisti Velikoj, uništena. Nekropola Kosiri nije toliko poznata iz razloga što nikome nije odgovaralo što se tamo pronašlo. Dakle, nekropola Kosiri krije grobove iz brončanog doba 1800.‐1500. pr.Kr. Arheolog pok. Marijan Lozo, vodio me tamo iskapati. Osim brončanodobne keramike, našli smo i nakita iz bronce. Jedna kost, koju je vezom poslao na dataciju, potvrdila je cijelu priču. Nakon toga muk. Prošlo je 13 godina, nekropola je zarasla. Smrću pok. Loze prestala je svaka nada da će netko, jednoga dana, nastaviti istraživanja i dokazati prapovijesno porijeklo stećaka koji su razbacani po tumulu. Ovaj tumul slijedi liniju prapovijesnih tumula sa stećcima od Budimira do Crljivice s ukupno 4 neistražena brončana tumula na kojima su službeno, zamislite, srednjovjekovni stećci. Nekropola nosi ime Kosiri. Kosir ili Mašan je alat za sjeći drva. Stećci se negdje zovu i Mašeti što je veoma blisko narodnom nazivu za Kosir. Simbol kosira nalazimo uz ilirski polumjesec i zvijezdu, te na nekim nekropolama stećaka.
Autor: Mate Puljak
Nije tajna da smo svi mi koji, na neki način, pripadamo alternativi neprijatelji tzv. struke. Osobno ne poznajem nijednog slobodnog istraživača koji je sklon devastacijama. Mi se borimo da bi sačuvali naše povijesne lokalitete. Bog zna koliko u to uložimo truda i ljubavi. Osim lažnih optužbi, djelatnici Ministarstva kulture RH i BiH, optužuju nas za krive i netočne teze i hipoteze. Izvolite, gospodo, pa se trudite dokazivati da nismo u pravu. Nemojte nas blatiti argumentima koji nisu vaši osobni. Radije uključite vlastiti mozak, pa se suprostavite onima za koje radite.
Najveći devastator naših arheoloških lokaliteta je, dakle, Ministarstvo kulture sa svojim podređenim institucijama i privatnim firmama koje su svojedobno nikle k'o gljive iza kiše. Pogledajte kako su stručni djelatnici spomenutog lanca devastirali stećak u Cisti Velikoj.
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 18:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 18:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00-19:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)61 420 422
{nomultithumb}