Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

SPLETKA MLETAČKIH BANKARA – Falsificirano djelo Konstantina Porfirogeneta

Ocijenite članak
(2 ocjena)

Vrzino kolo u kojem se vrtimo nije slučajno nastalo, a iz njega ćemo izići tek kad se napiše vjerodostojna povijest ovog naroda i osobito tajnih društava, obavještajnih i paraobavještajnih organizacija čije su mreže efikasne i široko razapete po raznim, navodno javnim institucijama koje u biti funkcioniraju pod tajnom upravom.

Ovo je sedmi nastavak feljtona „O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva“ naših kolumnista Domagoja Nikolića i Vinka Klarića. Prvih šest nastavaka pogledajte OVDJE…

Kuda je, kamo, dakle, nestalo izvorno djelo ‘FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI’ Konstantina VII. Porfirogeneta u kojem se ne spominje doseljenje Slavena?

Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati učenjak iz Trogira po imenu Ioannis Lucii u djelu De regno Croatiae et Dalmatiae (O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannis Lucii često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoče sljedeće činjenice.

Njegova knjiga iz 1666. godine izlazi pod naslovom loannis Lvcii Dalmatini „De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex“ („O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske šest knjiga“)  pri čemu je riječ ‘Dalmatini’ dodao nizozemski izdavač i kartograf Joannes Blae. Autor je tad izdavaču, inače svom prijatelju, prigovorio što ga je potpisao imenom Ioannis Lucii Dalmatini tako da je u drugom izdanju knjige – 1668. godine – potpisan samo kao Ioannis Lucii.

Njegovo pak ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin konstrukt je hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao, niti ima razloga vjerovati da bi, barem u javnosti, pristao na tako definiran vlastiti identitet.

Spletka mletačkih bankara

Slično današnjim historijskim koncepcijama kojima je doseljenje Slavena glavna dogma, Luciijevo učenje temelji se na dokumentu tzv. De Administranto Imperio (O upravljanju carstvom)Konstantina Porfirogeneta. Famozna Porfirogentova knjiga u stvari to nije, jer se radi o redakciji njegovih spisa u izvedbi nizozemskog učenjaka Johannesa Meursiusa iz 1611. godine u kojoj se nalaze nepouzdana poglavlja o navodnom doseljenju Slavena, puna grešaka i kontradikcija koja ne potvrđuje ni jedan drugi povijesni dokument (što, kako smo pokazali u prošlom nastavku, potvrđuje i Lucii).

Vrlo je moguće da je Meursius bio na platnom spisku mletačkih bankara koji su bili pokrovitelji Nizozemske Republike i koji su u tu svrhu 1609. godine osnovali Amsterdamsku mjenjačku banku. Meursius je također bio i pornograf: poznata je, recimo, njegova pornografska litografija Elegantiae latini sermonis (Uglađeni latinski govor) koju u svojim memoarima spominje nitko drugi do legendarni prvak venecijanske špijunaže Giacomo Casanova.

Budući da izvornik Porfirogenetovog spisa nikad nismo vidjeli, nameće se zaključak da se teorija o doseljenju temelji na Merisusovoj redakciji iz 1611. godine. K tome je vrlo važna činjenica da dubrovački benediktinac i povjesničar Mavro Orbini (ili, kako se sam potpisivao, Mavar Orbin) u djelu Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni (Kraljevstvo Slavena, danas iskrivljeno rečenih Skjavona, Pesaro, 1601.) ne spominje doseljenje Slavena (čak ni ono dvojbeno s „Babje Gore“), premda spominje Porfirogenetovo djelo po imenu FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI (Savezi, prava i društva Rimskog carstva) napisano 959. godine i pritom se za dataciju poziva na Arpotaca Burdegalefea, danas nama nepoznatog učenjaka.

Budući da Orbin ne spominje doseljenje Slavena po DAI-ju, realno je pretpostaviti da u verziji teksta koju je on imao u rukama ono nije ni spomenuto. Dakle, Orbin je vjerojatno tamo vidio neke lokalne migracije unutar Ilirije ili čak ni to.

Da je tzv. De Administrando Imperio krivotvorina posumnjao je također dubrovački benediktinac, učenjak i antikvar Anselmo Banduri (Matija Anselmo Bandurović) koji, napisavši djelo Imperium orientale, sive Antiquitates Constantinopolitanae in quatuor partes distributae (Istočno carstvo, iliti carigradske starine u četiri dijela podijeljene, Pariz, 1712.), u poglavlju Primjedbe Konstantina Porfirogeneta u djelu De Administrando Imperio zaključuje da je Mersuisov prijepis DAI-ja unakažen i pun nepažnji prepisivača.

Orbin je proglašen nepouzdanim mitomanom i ideologom na osnovu njegovog navodno pogrešnog stajališta Iliri = Južni Slaveni, a također je optužen da je falsificirao i izmišljao svoje izvore. Iz istog razloga nije čudno što se službena verzija također odriče Bandurovića koji je bio cijenjen kao jedan od najučenijih ljudi svoje epohe.

Međutim, Orbin je daleko od neozbiljnog autora; tokom pripreme svog djela prošao je mnogo knjižnica na Apeninskom poluotoku te naveo veliki broj starih povjesničara i njihovih djela do kojih danas ne možemo doći. Što ne znači da u njegovo vrijeme nisu postojala, nego prije znači da su sklonjena ili da ih nitko odavno nije potražio.

Bandurović je neozbiljan još i manje: bio je prijatelj Medicija koji su ga pozvali na mjesto upravitelja svoje knjižnice, a on je to namještenje odbio, jer je postao savjetnikom Luja IV i njegovog privremenog nasljednika – regenta Filipa Orleanskog u čijem je dvorcu živio.

Slika iznad: Dubrovački plemić Marin Bobobaljević koji je financirao rad i objavljivanje knjige Mavra Orbina

Sukob nije znanstveni nego politički

Bit je u tome što hrvatskim i srpskim mito-nacionalistima jako smeta što je diskurs svih dalmatinskih povjesničara i učenjaka posve jasno određen kao južnoslavenski, dakle, jugoslavenski, što njima jako smeta jer ometa njihove separatne ideologije. Iz toga slijedi da djela naših starih učenjaka ne treba uzeti ozbiljno te ona, stoga, u diskursu službene verzije figuriraju tek kao kulturni spomenici nevelike vrijednosti.

Pitanje je, dakle, suštinski ideološko: sukob nije znanstveni nego politički, pri čemu se vladajuća tiranija služi nevjerojatnim arsenalom lakirovki, podvala, smicalica i laži ne bi li opravdala svoja stajališta koja su od ove zemlje napravila gomile tinjajućih smetlišta.

Jedan od rijetkih suvremenih povjesničara koji se suprotstavio nekritičkoj mitologizaciji Porfirogenetovog spisa u redakciji Johannesa Meursiusa je Tibor Živković, direktor Istorijskog instituta SANU, koji je napisao: Ustvari, prvi izdavač ‘De Administrando Imperio’, Johannes Meursius, izmislio je ovaj naslov 1611., iako car Konstantin Porfirogenit nije naslovio svoje delo. Zanimljivo je da je dubrovački autor Mauro Orbini već 1601. godine imenovao Konstantinovo delo.“

Gdje se, dakle, nalazi izvornik Porfirogenetovog spisa te zašto je sklonjen? Je li slučajno da je Mersiusov falsifikat objavljen u Nizozemskoj gdje će kasnije biti objavljeno djelo Ioannisa Luciija De regno Dalmatiae et Croatiae? Ili se radi o pomno smišljenoj obavještajnoj smicalici venecijanskog bankarskog kartela?

Sve do Luciijeve knjige porijeklo tzv. Hrvata/Srba je bilo neupitno ilirsko što se lijepo vidi kod svih učenjaka koji do tada ne spominju nikakvo doseljenje po DAI-ju: Anton Vramec (1538.-1588.) Juraj Šižgorić (1420.-1509.), Marko Marulić (1450.-1525.), Vinko Pribojević (XV. st. – 1532.), Dinko Zavorović (1540.-1608.) i mnogi drugi.

Isto je i sa strancima: čak ni još mnogo stariji Toma Arhiđakon (13./14.st), premda na strani latinskog tabora u Dalmaciji, ne spominje doseljenje po DAI-ju, nego pohod Gota u sličnom kontekstu kao „Ljetopis popa Dukljanina“, a Hrvate stavlja pod zajednički ilirski nazivnik. Slične tvrdnje o ilirskom porijeklu Srba nalazimo u stranim izvorima, na primjer kod nadbiskupa Williama od Tira (1130.-1185.), vrlo učenog čovjeka, jednog od najvažnijih ličnosti u povijesti Jeruzalemskog kraljevstva.

Međutim, nijedan učenjak koji zastupa pripadnost našeg naroda ovom prostoru ne uklapa se ni u domaći povijesni mitos, niti u historiografske interpretacije stranih sila koje se sukobljavaju i lome na našem prostoru. Pritom je pretužno da više razuma i istinoljubivosti nalazimo kod stranaca nego kod naših znanstvenika, čast izuzecima poput Živkovića koji je ustvrdio da udio doseljenika među starosjediteljima nije prelazio više od 2-3%.

Netko će reći da se upravo autohtonisti dovođenjem u pitanje dogme o doseljenju legitimiraju kao mitomani, no ovaj narod ima pravo provjeravati izvore o sebi, što je pravo koje proistječe iz prirodnog prava na istinu. Uostalom, što to ima u ilirskoj povijesti proteklih stoljeća i tisućljeća izuzev nesreće i propasti?

Povijest je učiteljica života, a loša povijest može biti samo loša učiteljica. Posve je logično onda da naša zla sudbina izvire iz naše loše povijesti. Vrzino kolo u kojem se vrtimo nije slučajno nastalo, a iz njega ćemo izići tek kad se napiše vjerodostojna povijest ovog naroda i osobito tajnih društava, obavještajnih i paraobavještajnih organizacija čije su mreže efikasne i široko razapete po raznim, navodno javnim institucijama koje u biti funkcioniraju pod tajnom upravom. Zato je, naoko paradoksalno, bavljenje prošlošću i lažima za nas jedini put prema kakvoj-takvoj budućnosti i istini.

IZVOR >>>

Zadnje ažuriranje utorak, 19 februar 2019 14:14
Copyright © Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved