Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian Finnish UK Site

A+ A A-

Podrtle-nomen est omen

Ocijenite članak
(8 ocjena)

Autor: Igor Podrug

     Godina dana je prošla od kada sam napisao prvi mail Mati Puljku, kolumnistu fondacije. Iako mi se sada čini da je prošlo barem pet. Nakon što sam pročitao neke od Matinih objava (moram ih tako nazvati), nešto je kliknulo. Morao sam se javiti čovjeku, progonili su me njegovi tekstovi. Nećkao sam se dva dana i napisao mu mail. Odgovor sam primio isti dan. Odgovor u kojem sam možda dobio i više nego što sam očekivao...Ostalo je povijest.

     Mjesto u kojem živim (Dicmo) nalazi se u dalmatinskoj zagori, u kamenu i kršu u koji sam iskreno i bezrazložno (kako me neki pokušavaju uvjeriti) zaljubljen. Inžinjer sam prometa, arheološki amater, volim misliti za sebe da sam racionalna osoba koja je čvrsto nogama na zemlji. Od kada pamtim zanimala me je povijest ovih naših prostora, ostaci gradina i utvrda, gromila, bunara i zdenaca, zidina i suhozida. Sama po sebi je nevjerojatna količina uloženog rada u nastojanju da se i najmanji komad obradive zemlje oplemeni i otme ovom našem surovom okolišu. U pojedinim slučajevima zahvati u prostoru iz današnje perspektive graniče sa totalnom ludošću. Svaki dan gledam hektare kaskadno podzidanih padina brda sa uređenom drenažom koji su zahtijevali vrhunsku organizaciju, planski pristup i puno, puno znojnih ruku. Kilometre suhozida, od kojih su neki vrhunac suhozidne gradnje, neću posebno spominjati. Ali to nije slučaj samo tu kod nas. Google otkriva monumentalne zahvate na cijelom prostoru Dalmatinske zagore. I šire. Tko su uopće bili ti ljudi?

     Službeni izvori o tadašnjem stanovništvu, barem na ovom području, imaju malo i ništa podataka. Pastiri, stočari, pogani i nepismeni su riječi i izrazi na koje sam često nailazio. Škrte informacije o pojedinim lokacijama koje bih dobio od starijih stanovnika sežu uglavnom do Turaka pa su tako „turske“ kule i bunari bile po brdima, „turska“ groblja po poljima..Isklesani polumjesec stari ljudi su smatrali turskim, vjerojatno kao simbol i podsjetnik na veliku traumu koju je okupator ostavio u nasljeđe. Najstariji među stanovništvom kažu da je krajolik kod nas tako uređen oduvijek.

     Neću pisati na dugo i široko o tome da mi se uvijek činilo da je puno toga prešućeno ili se izgubilo u suvremenoj interpretaciji povijesti, religije i života na ovim prostorima. Ta činjenica me je oduvijek smetala i nije mi dala mira. Brda i planine koje gledam i obilazim cijeli život prepuna su nedovoljno razjašnjenih arheoloških ostataka i dokaza kontinuiteta života u svim svojim aspektima od prapovijesti. Iako, sukladno mojoj struci, ne mogu parirati u arheološkom smislu ni znanstvenom novaku, oči su mi još uvijek zdrave i glava hladna.

     U svojoj potrazi za informacijama upoznao sam i alternativnu stranu priče (kako se to danas voli kazati) i radove mnogih entuzijasta, istraživača i ozbiljnih znanstvenika. Tako sam relativno nedavno pokušavajući doznati više o kamentrazima (spurilama) i naišao na rubriku Fondacije u kojoj sam prepoznao neka od imena koja su mi bila otprije poznata. Za Fondaciju i Visoko znam od početaka cijele priče ali.. Valjda sve u svoje vrijeme.

     Zahvaljujući kontaktu i upoznavanju s Matom kao i nesebičnoj razmjeni informacija (na čemu sam mu neizmjerno zahvalan), u kratko vrijeme dobio sam između ostalog (htio ne htio), praktična znanja i instrukcije na što u prostoru moram obratiti pažnju. Dobio sam fokus koji mi je do tada izmicao. Mogu slobodno reći da sam progledao. Sva ona poznata mjesta odjednom više nisu bila ista..Mate, hvala ti na tome.

     U obilasku znamenitosti i povijesnih lokaliteta Imotske krajine (koji je opisan u blogu pod nazivom „Nema to u knjigama“) imao sam sreću sudjelovati i upoznati troje divnih ljudi-gradišćanske Hrvate dr. Franju Pajrića i kćer mu Silvanu kao i dr. Igora Šipića. Sa znanstvenim radom dr. Šipića bio sam površno upoznat i prije. Sada slobodno mogu izjaviti da su implikacije njegovog otkrića i znanstvenih studija „Matrice“ nevjerojatne i stravično dobre. Geometrijska tajna vjere. Crno na bijelo. Ponosan sam na činjenicu što čovjeku mogu reći imenjače.

Ne mogu ni približno opisati koliko ti ljudi zrače pozitivnom energijom i ljubavi prema svojoj baštini i korijenima i koliko su genijalni u svojoj jednostavnosti. Može se reći i obrnuto.

     Zahvaljujući našem neumornom vodiču (pod teškom upalom pluća taj dan, što smo doznali naknadno) obišli smo i upoznali predivan dio povijesti i kulturne baštine Imote. Teško mi je prepričati i opisati dojmove svega što smo vidjeli i čuli. Obilazak je bio u pravoj mjeri začinjen Matinim pojašnjenjima pojedinih lokaliteta kao i još živim predajama koje su nam razigravale maštu. Iako je sve proteklo u iznimno dobrom raspoloženju nisam na trenutke mogao izbjeći ogorčenost pa i bijes zbog devastacije koja se sustavno događa od strane onih koji bi trebali biti čuvari naše Baštine. I koji su na kraju krajeva plaćeni za isto novcem poreznih obveznika. Ma...Vlaška posla, rekla bi moja pokojna baka.

     Stećci su posebna, još neispričana priča  . Najveći od njih ugrađeni su u temelje crkava i crkvica što me posebno izbacilo iz takta. Ista stvar kao da danas uzmete s obližnjeg groblja nadgrobnu ploču i upotrijebite je za stol u bašti. Nema to veze ni sa Bogom ni sa vjerom. Ali „stećak je živ i opet će bit“.. U naslijeđe su nam ostavljeni reprezentativni podsjetnici na jedan narod sa civilizacijskim i vjerskim vrijednostima koje je teško shvatiti u današnje vrijeme trke za novcem i materijalnim dobrima. Uvjeravaju nas da taj narod više ne postoji, rasplinuo se 'ko jutarnja magla pred suncem. I još se trude. Ali kvaka je u činjenici da smo mi taj narod. I da smo oduvijek tu. Biti ćemo na dobrom putu kada si dopustimo mogućnost da je to stvarno tako. Tek tada će stećci oživjeti.

     Pred kraj obilaska uputili smo se na, kako Mate smatra, najstariju nekropolu stećaka u Imotskoj krajini-Podrtle kraj zaseoka Peze. Po pričama starih, nekropola se nekad nije tako zvala već joj u novijoj povijesti ime dadoše fratri. Čemu tako ružno ime? Kako sam o Podrtlima čitao u Matinim radovima, od kojih moram izdvojiti "Podrtle- Magija žene", već sam imao nekakvu predodžbu u glavi kako bi trebala izgledati i što se tu može vidjeti. Obišli smo taj dan par nekropola, još jedna ne bi trebala biti ništa posebno. Međutim ništa me nije moglo pripremiti na ono što se tu dogodilo i sa čime ni dan danas nisam načisto.

U dobrom raspoloženju, iako lagano iscrpljeni od cjelodnevnog hodanja, uputili smo se poljskim putem prema nekropoli koja se nalazi 200-njak metara od asfaltirane ceste. Sama lokacija je odmah bila vidljiva, dvije nevelike ledine jedna iznad druge, opasane podzidom, na istočnom rubu omanji humak obrastao hrastovinom, na prvu baš Podrtle. Jedva sam čekao vidjeti simbole na stećcima i možda iz prve ruke shvatiti sve ono što je o njima napisano.

Mate je išao prvi te smo presjekli kroz omanji šumarak i šiblje i izbili na čistinu. Do same nekropole bilo je još tridesetak metara. Mate je već skoro bio dolje, a mi smo čavrljajući ostali malo iza. Vidio sam kako podiže lijevu ruku i stavlja dlan na najviši stećak.

U jednom trenutku naježio sam se. Od glave do pete. I nije prestajalo. Nekako sam instinktivno usporio hod i htio se povući u zaklon, imao sam osjećaj kao da će se svaki čas nešto loše dogoditi. Bio bih stvarno stao da nije bilo ostalih. Takve ježurce još nisam osjetio. Svaka dlaka mi je „pukla“ na tijelu. Nisam mislio da je moguće da se i dlačice na prstima mogu naježiti. Naježio sam se nebrojeno puta (kod nas stari kažu-taman te smrt prošla) ali nikad nije trajalo 15 sekundi. Učinilo mi se na trenutak da je nekropola postala točkica u daljini. Već lagano zbunjen pogledao sam Silvanu koja je bila kraj mene. Ozbiljno lice, duboko zamišljeno, bez trunke dotadašnje živosti. Pitao sam je je li sve ok, na što mi je odgovorila da je ali da joj je malo čudno jer se cijela ježi. Igor mi je naknadno kazao isto.

Komorno raspoloženje, poniznost i neka neopisiva tuga su zahvatili sve nas kad smo „ušli“ na Podrtle. Ogolilo nas je do kosti. Kao da smo na pogrebu. Franjo je tiho izustio; "Ovdje samo treba šutjeti."  Trudio sam se sve to racionalizirati i otrgnuti se, nije bilo nikakvog razloga za to što osjećam ali nije išlo. Bilo mi je samo bitno da moji suputnici budu u redu, tješili smo se međusobno..Teško mi je reći koliko je to trajalo. Možda 10 minuta. I onda nakon nekog vremena olakšanje. Ogromno. I radost. Igor je recitirao svoju poeziju, Silvana pjevala pjesme... Imao sam osjećaj da sam i lagan i jak u isto vrijeme, da bih jednom rukom mogao podignuti onaj najveći stećak koji s postamentom teži oko deset tona. Uskoro nas je prekrio mrak...Svi osjećaji su se smirili. Nastao je neopisiv mir. Bilo je teško otići i vratiti se svakodnevnici.

     Što se točno dogodilo pri dolasku na Podrtle, nisam siguran. Kao da sam prošao kroz neku energetsku barijeru, neki nadrealni skener. Doživljaj je bio suviše stvaran da bi bila autosugestija i nije se dogodio samo meni. Tim više što sebe dobro poznajem i znam da nisam povodljiv ni sklon pretjeranoj emotivnosti. Na povratku sam probao još jednom proći amo-tamo preko tog istog mjesta ali nije se dogodilo ništa. „Barijere“ više nije bilo.

Ni danas se ne mogu oteti dojmu da sam naivno i budalasto zadirao u nečiju intimu. Kao da smo bili procijenjeni i ocijenjeni. Zahvalan sam što smo ipak zadovoljili.

Možda Podrtle, kako predaje kažu, još uvijek žive neku svoju zaštićenu stvarnost,možda još uvijek ispunjavaju neku meni nedokučivu svrhu. Ne znam..Jedino što znam i što mogu zaključiti je da ću se na Podrtle zasigurno ponovo vratiti.

Related Video

Zadnje ažuriranje srijeda, 20 februar 2019 08:43
Copyright © Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved