Piše: Alija Pandur
Da bi čovjek došao do trenutka u kojem više sam sebi ne može pobiti ili opravdati činjenice mora da prođe određeni proces, i to je ustanovljeni mentalni mehanizam. Niko se nije pametan rodio. Proces može da bude duži ili kraći, ali u većini slučajeva će da ima prosjek, a pojedinac/ka mogu svjesno raditi na tome te tim proces učiniti dinamičnijim. Princip mentalizma je prvi princip Hermetizma, a Hermes je kao što znamo bio naš čovjek...
Isti mehanizam važi i za zajednicu, društvo, ali dinamika je drugačija, jer društvo kroz procese prolazi sporije, ali rezultat ostaje generički. Koliko će se brzo društvo, kao što je npr. naše, oporaviti nakon traume zavisi od dužine trajanja zajednice npr., kao i raznih drugih varijabli koje mogu da im skrate ili produže trajanje. Mentalne odlike društva u toj kombinaciji dodatno teže mogućem broju ishoda, pa ne čudi mali broj istraživanja. Najvrednije, duh društva, se u istraživanjima ne uzima ni u razmatranje, jer ne znamo gdje bi s njim. A nama je baš na duh udareno.
U istraživanjima, društvu treba oko 60 godina da se oporavi od konflikta. Po osnovnim parametrima mi spadamo u najmanji broj slučajeva, događaja u našoj istoriji ima mnogo i vrlo su značajni. Događaji mogu vrlo brzo ili vrlo sporo da se odvijaju, mi u našem dugom postojanju i svim iskustvima, a u skladu sa našim nesputanim duhom, imamo tendenciju ekstremnijim stranama Gausove krivulje, za šta nam i nije potrebno neko posebno istraživanje jer je dovoljan samo ovlašan pregled naše istorije, nama je 'zapisano', 'uklesano', da nam tako bude i to treba da prihvatimo, odrobujemo se i vratimo nas sebi samima.
Dokle smo stigli u tome procesu? Već smo dio završili, kada će se završiti ne može se znati, a kad se završi onda će se, najvjerovatnije, dešavati vrlo brzo. Prema našem, najstarijim znanom kalendaru na svijetu, njegovom duhovnom aspektu, izašli smo iz perioda noći Svaroga i sad smo u zori i indicije početka završnog dijela postoje, na primjer Tarabići kažu da će prije ‘velike promjene’ Srba ostati koliko može da stane pod jednu šljivu. Napomenuću da Tarabići kad kažu Srbi misle svi mi, Slaveni, a ne Srbi kao nacija, oni su duhovni ljudi bili, pokoj im duši, pa ne misle to u fizičkom smislu, hvala Bogu Dragom da je tako, već u duhovnom, i evo koliko nas je? U Sarajevu? U Beogradu, recimo, našem najvećem, prelijepom? U Banja Luci svi ukupno stanu u dvorište, kakva li Božanskog Znaka, Hrama Hrista Spasitelja. Zar to nije pod jednom ovećom šljivom?
Da li ćemo upasti u beskraj agonije u procesu shvatanja da je do tebe isti kao ti, tvoje ogledalo ili ćemo to usvojiti i brzinom i neumoljivošću prerijskog požara proširiti se do granica carstva nebeskog, ne znam, ali navijam za ovo potonje i nije isključivo da se to u nekom narednom periodu zaista i desi, a sigurno je i do našeg vjerovanja u to jer nema sumnje da ako nešto prizivaš to ti se na kraju i desi, bez obzira na istraživanja.
Nama neprirodno stanje porobljenosti i podjele ne može zauvijek trajati i prihvatanje da je komšiji/susjedu isto kao i sebi, će da otvori vrata. Duh se ne može izbaciti iz jednačine bez obzira što ga nismo u stanju proučiti, to je konstanta (C), mora biti vrijeme kojim će vladati (Dan Svaroga), mora doći njegovih pet minuta, a kad se pojedinac/društvo budu odrobovali, koliko brzo će trebati da kažu jeste nam isto, jeste istina. Poruka je jasna, a jednom odrobljeni duh ništa više neće moći zaustaviti na putu slobode. I manir u kojem je poruka poslana je indikator, u njemu se razaznaju upravo ekstremne vrijednosti, upozorenje na ono što dolazi, napokon izrečene pravilno, ne nužno artikulirane za nesavjesna, a koje ujedinjuju oba kraja jedne vrijednosti. Napokon sam povukao crtu, i poruka prema sebi je objedinjavajuća, a sadržava (objedinjava), i to u pravilu, oba kraja spektra. Naučimo.
Dva suprotna kraja, koja će rezultatski sami sebe poništiti, ili bolje, koja će se jedan u drugi potpuno prirodno uklopiti (jing i jang), najteže je pronaći i za to treba pomno i posvećeno istraživati i unutra i van, ali jednom kad uspijemo vratićemo se provjerenoj frazi, koja upravo to i odražava, elementi pojedinačno ne znače ništa, pogrešni su smjerovi i već provjereno neuspješni jer vode u isključivost, a isključivost je zajednička osobina fašizma, rasizma, nacizma, nacionalizma. Odgovor na pitanje: kako da krenem ka pomirenju dva kraja Gaussove krivulje, kako da se pomaknem s mjesta, proizlazi, kod nas frazeološki nepogrešivo, kao i uvijek: prvo, sjaši kad ti fino kažem. Čini se da je to upravo ono što se trenutno osjeti iz duha, kao da je počeo znake života da daje, da se ponovo rađa i nema boljeg trenutka u vremenu da ga podržimo i ne dozvolimo da već kao novorođenče bude zauvijek zarobljeno u okovima. Širenje svjetla, buđenje nade i pridavanje značaja životu je naš osnovni zadatak.
Trebamo uraditi dvije stvari, vratiti se na naše izvorno tumačenje duhovnog svijeta, to jest da je mar na prvom mjestu, te prihvatiti vlastiti zajednički identitet, da bi otkrili jedan potpuno drugačiji svijet, koji je pažljivo sakrivan od nas. Kod nas, svijest o tom procesu je sadržana u njegovom vrlo bitnom simboličkom elementu – kamenu. Čovjeku, Kamenu, pristupaš, ne prilaziš mu, čovjeka, kamen, upoznaš, kamen voliš jer će ti otkriti svoje tajne, kamen će ti pokloniti svoj duh, a ti ćeš u njega utkati svoj. Obostrano slobodne volje, u ljubavi, materijalizovati će se umjetnost u fizičkom i u duhovnom svijetu.
Zašto mi to radimo? Radimo da bi materijalizovali rezultate procesa. To je drugi princip hermetičkog učenja, princip Korespondencije, odnosno kako na nebu, tako i na zemlji i vice versa. Kod nas izvrstan primjer u tradiciji je znanje koje se prenosi kod Srba kao ‘nebeskog naroda’, a to ‘nebesko’ ima korijen u tom principu, ali je zloupotrebljen.
Radimo i da bi umirili duh, jer duh je nemiran, stalno negdje žudi, zove te na zajednički put, jer duh od nas traži, zahtijeva, iz nas provejava, ne možeš ga zadržati na jednom mjestu, autonoman je, stvoren da bude baš takav za našu dobrobit i kao takav neuništiv. Zato smo nekad govorili da duhovi postoje, ali su neuhvatljivi, zato mi svi tražimo 'mir u duši/duhu' jer duboko unutra znaš da si, jedino onda kada ti je 'duša/duh na mjestu', potpuno slobodan, dakle traženje mira je duševna potreba, odnosno, proces stvaranja duhovnog, tim kulturološkog izražaja, kao zatvoreni (hermetički) mehanizam svijesti koji nas tjera da za ravnotežom bića ne prestajemo tragati.
Svaki prekid tog procesa je udar na duh, jer kao što se kamen može slomiti, tako i duh može biti slomljen, trenutno zaustavljen, no, čak i polomljen gordiji je od onog što ga je polomilo, a neumoljivost entropije će kamen restruktuirati i utkati u druge tvorevine, tako Božji zakon funkcioniše, u krajnji rezultat ulazi sve, u duhovnom svijetu je isto, duh će biti utkan u nešto veće, možeš ga polomiti ali ga ne možeš zaustaviti, ne možeš mu izbrisati trag postojanja.
Jednom uklesano u kamen zauvijek ostaje tu, jednom uklesano u duh, zauvijek ostaje tu. I ja imam svoje kamenje, stećkom ih nazvah, uče me duhu, ne daju mi mira, sanjam ih, kazuju mi hiljadu slika, tjeraju me da budem slobodan kao kamen.
